NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Atentat

Da li mi to, umesto na krilima demokratije, ulazimo u novi milenijum, ili, odlučno, marširamo u predvorje građanskog rata?

      U državi Srbiji, zemlji diktature i straha, svakakve su nesreće moguće. Nije, zato, nikakvo iznenađenje ni saobraćajna nesreća blizu Lazarevca, u kojoj su poginuli poznati ljudi iz Srpskog pokreta obnove, a lider stranke Vuk Drašković, samo voljom Svevišnjeg, ostao živ. Imao je dana, kaže narod.
       Nekoliko sati posle nesreće, sam će Drašković kazati da to nije bila obična saobraćajna nesreća, nego atentat na njega. "Neka oni koji su to učinili dobro razmisle šta će biti sa njima" - rekao je Vuk i objasnio da je kamion, sa kojim su se sudarili, iznenada i naglo skrenuo na levu stranu puta, pet metara pre mimoilaženja. On je to video, jer je sedeo pored Veselina Boškovića, koji je auto vozio, i sad govori kao jedini preživeli svedok.
       Danas je jedini pouzdan oslonac u ovoj stvari reč Vuka Draškovića, jedinog preživelog svedoka, jer je sudbina vozača kamiona i dalje - nepoznata. Pobegao je posle sudara i teško je sad reći da li je reč o velikom grešniku ili zločincu. Istinu ćemo (možda) već sutra saznati, a možda se istina nikada i neće otkriti. Što se vozača tiče, ima mesta pitanju - da li je on uopšte živ, jer bi, jednoga dana, pri piću (recimo), mogao nešto da lane, a mrtva usta, ni pri piću, ne govore.
       Čudno je to da se ni posle četiri dana ne zna ko je vozio kamion, pun peska (više od trideset tona). Ne zna se ni čiji je to kamion bio. Ne zna se ni ko je taj pesak utovario, kao da je to grudva zemlje, ubačena, u kamion, kao sećanje na rodnu grudu. Ali, može se posumnjati da je pesak kamionu imao da da veću težinu; a zna se i zašto. Jedno je izvesno: što o ovoj tragediji nadležni duže budu ćutali, ljudi će imati sve više razloga da veruju kako je reč o unapred pripremljenom atentatu na Vuka Draškovića. Ako se nekome od nadležnih učini da je pominjanje termina atentat prejudiciranje ovog nesrećnog slučaja, odgovaramo da je reč o metafori. Možda će se dokazati (jednoga dana, a možda i posle) da je reč o nesrećnom slučaju, ali, svejedno, sve ovo što se u Srbiji događa u poslednje vreme - računajući i ćutanje vlasti povodom nesreće kod Lazarevca - atentat je na našu svest, na naše mirne snove, na naše pravo da se slobodno šetamo gradom i vičemo: dole vlada!
       Ljudi dužeg pamćenja setiće se da je, blizu Lazarevca, pre tridesetak godina, pod sumnjivim okolnostima, poginuo predsednik srpske vlade Slobodan Penezić Krcun. Oni koji su ga poznavali i cenili (nas ovom prilikom ne zanima istorijska istina o njemu, niti, njega, lično poredimo sa nedavno poginulima) nikada nisu prestali da sumnjaju kako je Krcun ubijen. Ubijen je i general policije Radovan Stojičić, a ne znamo ime ubice. Ubijen je Slavko Ćuruvija, i opet ne znamo ko ga je ubio. Pre nekoliko godina i predsedniku Srbije Slobodanu Miloševiću isečene su, na automobilu, zadnje gume, i ljudi su pomislili da mu je to neko namestio. Možda je slučajnost bila u pitanju, ali kad se opasne slučajnosti često ponavljaju, narod gradi, kao i narodni guslari, svoju epsku poeziju, u koju jedino veruje. A njena je suština da, u Srbiji, politički protivnici jedni druge radije ubijaju, nego što ih pobeđuju na izborima.
       Pre tri godine, otprilike, Vuk Drašković je, prema sopstvenom, ali i prema kazivanju ljudi koji su bili sa njim u autu, jedva izbegao atentat, kad je pobegao sa Brankovog mosta, prema Dorćolu, a na njega je, iz zasede, pucano. Vlast se i tada, kao i danas, uplašila demonstracija. Nema dokaza ko je pucao, ali ljudi veruju da je Srbima, od pradedova, sekira veran saveznik: i kad valja da se odseče badnjak i kad valja da se kum oslobodi glave, a sve radi toga da se vlast sačuva. Ni osveta nije nama slaba strana. Osvetili su karađorđevićevci Oca Srbije, sabljom i pištoljem, a kralja i kraljicu (moderne ljude, inače, okrenute Zapadu), bacili, mrtve, sa balkona u park. Stari naši apisovci, i savremeni naši apisovci, kao da su veliki šekspirolozi, kao da su celog života samo njegove drame proučavali i naučeno u životu primenjivali. Ima tu, ipak, neke razlike: potoci krvi u Šekspirovim tragedijama teku u srednjem veku, ranom srednjem veku, a mi čekamo, uskoro, srećnu novu, dvehiljaditu godinu.
       Na kraju, jedno pesimističko pitanje: da li mi to, umesto na krilima demokratije, ulazimo u novi milenijum, ili, odlučno, marširamo u predvorje građanskog rata? Zaudara na ovo drugo. Upućeni kažu kako je malo verovatno da se kod nas pojavi - plišano. Tamo, u istočnoj Evropi, pre deset godina, postojala je volja naroda da se sa vlasti zbace komunisti, a komunisti su bili spremni da odstupe. Nije imao ko da brani vlast. A njihovi su komunisti ispali rodoljubi koji su shvatili da je za njihov narod bolje da odu sa vlasti, nego da mašinke zapevaju kao ptice. Mi smo tu priliku, plišanu, propustili. Tragedija je naša jača od šekspirovske, jer naši vlastodršci nisu, izgleda, spremni da mirno odu sa vlasti, ni radi zemlje, ni radi nacije. Snašla nas je nesreća. Da li smo je zaslužili? Oni koji nedeljom, pre podne, tovare i voze pesak, drumovima, umesto da su u crkvi, neka odgovore - umesto nas.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu