NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rat se širi

Suočavajući se sa nevoljama u politici, ekonomiji i na bojnom polju, nervozni i siromašni Rusi sve više veruju da je gušenje ustanka vahabita odlučujući trenutak za dalji pravac njihove istorije

      Rusi se bore protiv kavkaskih muslimana još otkad su kozaci u 16. veku ušuli u region reke Terek na čečensko-dagestanskoj granici. Kavkaz, granica Turske i Irana, za Ruse je isto što i Kopaonik za Srbe - odbrambeni zid i osmatračnica koju po svaku cenu nastoje da zadrže. Ako ga izgube, ocenjuje se, posledice mogu biti nesagledive - i za Rusiju i za svet.
       Međutim, ostale zemlje preko kojih su vlasti iz Petrograda i Moskve dopirale do"toplih mora", zaziru od velikog severnog suseda. Region veruje da Rusi u aktuelnim događanjima namerno sprečavaju smirivanje prilika u Gruziji i Azerbejdzanu, dve strateški veoma važne bivše sovjetske republike. To je, naravno, lako i moguće. Ruskoj realpolitici je verovatno išlo u račun i kada su istovremeno nasilno proterivane stotine hiljada Azera iz jermenske enklave Nagorno-Karabah i isto toliko Gruzijaca iz secesionističke Abhazije i Južne Osetije.
       Rat u regionu
       Savetnik predsednika Azerbejdzana Gajdara Alijeva, zadužen za spoljnu politiku, javno je ocenio da borba koju Čečeni i Dagestanci vode pod rukovodstvom Hataba i Basajeva nije terorizam, kako vele ruski zvaničnici, već nacionalno-oslobodilački rat. Vojnu akciju u Dagestanu, a pogotovo ulazak u Čečeniju i njeno opkoljavanje sanitarnim kordonom, državni savetnik je pripisao "recidivima politike kolonijalizma". I mada je predsednički kabinet predložio da se ovo istupanje shvati kao lično mišljenje koje "ne odražava službeni stav", odranije se znalo da reč iskusnog i poverljivog diplomate često odražava raspoloženje koje vlada u Bakuu.
       Dagestan ima dugačku granicu sa Azerbejdzanom, glavnim čvorom u mreži cevovoda za transport nafte i gasa, koji će uskoro poteći preko Gruzije i Turske ka Mediteranu, i preko Irana do Persijskog zaliva. Očekuje se da će za deset godina iz Kaspijskog mora biti izvlačeno četiri miliona barela nafte dnevno, što je gotovo jednako količini u Severnom moru. Ako Moskva izgubi Dagestan, gubi i priliku za kontrolu nad svetskom energetskom infrastrukturom. Međutim, Rusija smatra da je sreća što je zadržala vojne baze u Jermeniji, koja je neprijatelj Azerbejdzana, i tamo, uz eskalaciju vazdušnih udara u Čečeniji, doprema sve više borbenih aviona.
       S druge strane, vlast u Gruziji uzalud nastoji da izbegne opredeljivanje prema ratu u regionu. U sukobe je uvlače Rusi koji podržavaju separatizam gruzijske pokrajine Abhazije, ali i Šamil Basajev, koji poziva vahabite na gruzijsko-dagestanskoj granici da s leđa napadnu ruske federalne snage.
       Gruzijski predsednik Eduard Ševarnadze, kome Rusija mnogo šta zamera, preživeo je od izbora, 1992. godine, čak 19 zavera i najmanje dva dobro isplanirana atentata. Sa iskustvom nekadašnjeg sovjetskog ministra spoljnih poslova, on je uspeo da iščupa nezavisnu Gruziju iz započetog građanskog rata, i sada "prosvećenom" diktaturom stvara vid demokratske vlasti. Ipak, izuzimajući Tbilisi, država opstaje kao skup milicijskih enklava i secesionističkih srezova kojima upravljaju lokalni moćnici, a "siva ekonomija", mito i korupcija predstavljaju sistem za održavanje života.
       Nervozni Rusi
       Međutim, Gruzija je, u poređenju sa Azerbejdzanom, uzor stabilnosti. Sa režimom "kulta ličnosti" koji slabi, opozicijom koja ne funkcioniše i bez građanskih institucija, prirodno bogat Azerbejdzan suočava se sa krajnje neizvesnom budućnošću. Dok je u vreme Sovjetskog Saveza Ševarnadze bio član reformističkog politbiroa Mihaila Gorbačova, azerski lider Alijev se zadržao iz "čvrstog komunizma" Leonida Brežnjeva. Sredinom devedesetih godina, on je izvukao Azerebejdzan iz katastrofalnog rata sa susednom Jermenijom i, posle haosa, u zemlji je uspostavio minimalan red. Međutim, za razliku od Ševarnadzea, nije ni pokušavao da obnovi demokratiju i danas predvodi "kleptokratski" režim koji uništava zemlju. Dok u prestonici Bakuu niču luksuzni hoteli, butici i restorani za strane naftaše, većina naroda živi u krajnjoj bedi. Pošto je zdravlje 76-godišnjeg vođe ozbiljno narušeno posle operacije srca, on prenosi vlast na svog nekompetentnog sina Ilhama i, na zaprepašćenje Moskve, sve više dopušta vojni uticaj Turske i religijski upliv Irana. Dzamije koje je Teheran izgradio u azerbejdzanskim selima postaju oblasni centri i ponekad su jedini znak razvoja. Opozicija za to vreme drži govore o oslobađanju brojne azerske manjine koja živi u Iranu.
       U takvoj situaciji, siromašni Rusi postaju sve nervozniji. Vojnici ne primaju plate, nisu prošli neophodnu obuku, ne hrane se redovno i nemaju odgovarajuće naoružanje. Bezbednosni kordon duž 600 km dugačke granice sa Čečenijom odnosi mesečno bar hiljadu dolara po vojniku. Tamo je već razmešteno skoro 50 hiljada boraca, stotonak aviona "suhoj" dnevno izvode pedesetak letova, a najavljuje se i angažovanje još modernijih mlaznjaka i helikoptera. Armija je naručila pešadijsko naoružanje velike preciznosti i sisteme za lasersko navođenje, i u septembru je potrošeno dodatne dve i po milijarde rubalja za gorivo, municiju i isplatu premija. Generali traže 16 milijardi dolara, ali vlada im nudi samo dve.
       Sve su to strašni troškovi za ruski vojni budzet koji za narednu godinu treba da iznosi 119 milijardi rubalja, odnosno oko pet milijardi dolara. Početkom 1995, kad je Rusija prvi put intervenisala u Čečeniji, troškovi odbrane su iznosili deset milijardi dolara. Doduše, bombe i rakete ni sad ne koštaju mnogo, jer su federalne snage nasledile od nekadašnje Crvene armije ogromne rezerve. Ali, Rusija je u dubokoj društveno-ekonomskoj krizi i postoji opasnost da socijalne potrebe ugroze vojne operacije.
       RADOVAN POCIN


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu