NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Maksimirski marš

Svojatanje uspeha fudbalske selekcije Jugoslavije u Zagrebu protiv Hrvata postalo je deo velike "igre" između ljudi iz vladajućeg establišmenta i iz Saveza za promene. Igrači su jednoglasno poručili: "Sve ovo je za naš napaćeni narod"

      Srbi, ili bar većina njih, zajedno sa Crnogorcima iz "dijaspore" u Beogradu, bili su duboko ubeđeni da fudbalski sastav Jugoslavije, pre početka utakmice u Maksimirskoj šumi, dakako u Zagrebu, gotovo nema šansu da postigne rezultat (takmičarski) koji im garantuje siguran odlazak na evropski festival fudbala, na šampionat čiji su suorganizatori 2000. godine ne baš gostoljubive države prema SRJ, Holandija i Belgija! I danas postoji neverica, kada se sve dogodilo kako se dogodilo (Hrvatska - Jugoslavija 2:2), među fudbalskim znalcima... Jer, parlamentarci Evropske unije su, početkom ove godine, jasno i glasno i iznad svega "toplo" Evropljanima preporučili da pod svoje skute nikako ne primaju jugoslovenske sportiste - da im ne izdaju vize!
       "Sudar svijetova"
       Otuda je bila ta neverica - da naša mašta može svašta, sa jedinstvenom tezom: Evropa (čitaj: Evropska fudbalska unija - UEFA) već je odlučila, pre meča u Zagrebu, da "protežira" Republiku Irsku i Hrvatsku, na štetu "nevaljalih" Srba. Tako je slovilo do sada i kada su u pitanju bili sportisti i klubovi iz Crne Gore, na primer, košarkaši "Budućnosti" iz Podgorice... Vreme sadašnje navuklo je sumnju da mi ni u šta više ne verujemo. Pre ovog važnog meča, nismo verovali našim fudbalerima, potom sudiji Garsiji Arandu iz Španije, a zatim i Makedoncima, čiji je rezultat (1:1) utakmice u Skoplju protiv Republike Irske, na kraju, imao odlučujuću ulogu za direktan plasman našeg državnog fudbalskog tima na šampionat Evrope. Sve je to, naravno, osmislila naša večita i nikada potvrđena kombinatorika...
       Hrvati su utakmicu proglasili "sudarom svijetova" i "sudarom mentaliteta", dok su u isto vreme Srbi i Crnogorci (fudbaleri iz Jugoslavije), po sopstvenom priznanju, igrali samo jednu od važnih utakmica. Zato pozdrav "Bog i Hrvati" (desna ruka hrvatskih igrača na dresu sa državnim grbom) nije bio tek puka konvencija. Koliko Bog pomaže u ovakvim prilikama, nemoguće je saznati. Srbi i Crnogorci pravoslavci tako nešto teško da mogu da razumeju. Kao da im je neko stavio povez na oči... Možda je i zbog toga (da li samo zbog toga?) komentator sa državne televizije (RTS) kliktao: "Naši fudbaleri su u inat pobedili", usput dodavši da se to odnosi i na one snage u Jugoslaviji koje "bajagi" brinu za prosperitet jugoslovenskog fudbala. Zašto i kome u inat? Ovo je bila samo (ne)obična fudbalska igra. Nismo pobedili. Igrali smo nerešeno.
       Svojevrsno svojatanje uspeha jugoslovenskih sportista postala je preka potreba vladajućeg establišmenta. Razumljivo je da vlast čestita pobedu sportistima iz svoje države što se, inače, čini svugde u svetu. To je učinila i uvek dobro obaveštena "Politika", posredstvom državne agencije Tanjug, tako što je gotovo napadno iskoristila nepromišljeni "faul" opozicije iz Saveza za promene. Opozicioni lideri, kao i pozicioni isticali su uspeh fudbalskog državnog tima kao nešto što isključivo i samo njima pripada. Sve za našu stvar! Fudbaleri su za sve njih bili oni drugi.
       "Lideri tzv. SZP su najpre pokušali direktnim prenosom utakmice na 'bimu' da privuku što više građana. Međutim, na centralnom trgu višemilionskog glavnog grada, po lepom i prijatnom vremenu, okupilo se jedva hiljadu građana, među kojima je bilo mnogo navijača. Ratoborni i politički ostrašćeni tobožnji šetači su pokušali da veliki uspeh domaće fudbalske selekcije naše zemlje neukusno i neprimereno zloupotrebe u političke svrhe...", zaključio je komentator Tanjuga, a pedantno prenela "Politika".
       Smena generacija
       Valjda zbog nesinhronizovanog dogovora, kasnije je RTS prikazala, na svom delu sportskog programa, više od tih pukih hiljadu ljudi koji su utakmicu posmatrali preko "bima". Isticanje telegrama "podrške" ljudi sa vlasti bio je važniji, recimo, od ponavljanja golova Predraga Mijatovića i Dejana Stankovića. Fudbaleri, slavljenici iz Zagreba, svoj uspeh i plasman u završnicu šampionata Evrope, jednoglasno su posvetili "svom napaćenom narodu u Jugoslaviji". Zatim su se razišli svojim kućama, a kasnije pravo prema evropskim bogatim klubovima gde ih očekuju nove obaveze...
       Vujadin Boškov, selektor državnog fudbalskog tima Jugoslavije, valjda iz iskustva, lakše se nosio sa euforičnim stanjem koje je zahvatilo naciju. "Još ne znam da li ću raditi dalje, videćemo, dogovorićemo se, sada je mnogo lakše..." Boškov je zatim procenio da je ova selekcija fudbalera imala sjaj u Zagrebu, ali: "Mi moramo do kraja godine da vidimo na koje to fudbalske snage možemo da računamo u perspektivi. Do šampionata Evrope svi će biti stariji za godinu dana."
       Naša nova izreka je poznata čitavoj Evropi: "Hleba nemamo, dajte nam igara!"
       ALEKSANDAR MIHAJLOVIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu