"Ono što je bilo dobro u postkomunizmu, zatrovalo se sa krivih izvora, duboko skrivenih u nacionalnoj podsvjesti; u društvenoj strukturi, u karakteru financiranja novih partija"

      Ja nemam pretjerano veliko mišljenje o sebi, niti o svom učinku; moja životna priča je beznačajna, nema nikakvih velikih uzbudljivih preokreta...", tvrdi Igor Mandić (60) pokušavajući da nas odgovori od ovog ambiciozno zamišljenog intervjua.
       - Nisam nikakav politički ekspert, odričem se političkog uvida, nemam nikakvu političku opciju, ne zagovaram niti jednu stranu. Time se ne želim blaženo relativistički iskupiti, kao neko nevinašce koje ima pravo kritizirati sve i svakoga, a da se sam ne želi nizašto založiti. Htio bih se založiti za neke apstraktne vrijednosti, za humanost, istinu, pravdu! - objašnjava g. Mandić.
       Ovaj neortodoksni kritičar i rodonačelnik tzv. negativne novinske kritike, čije su vrcave i duhovite polemike ostavile značajan trag u masovnoj kulturi bivše Jugoslavije, i ove godine bio je rado viđen gost na Beogradskom sajmu knjiga.
       EROTSKA IMAGINACIJA: Šibenske kalete vraćaju mi se u snovima, često trčim po tim uskim ulicama koje više ne mogu ni identificirati. Davno nisam bio u Šibeniku. U njemu sam završio prva dva razreda osnovne škole i tu su udareni temelji ambiciji moje pismenosti. Jedna krasna učiteljica Olga Šupuk zapazila me je kao rječitog dječačića, sposobnog i voljnog malo kićenijem izražavanju. Taj prvi kompliment je, možda, presudno utjecao, ko zna.
       Moja osnovna mladenačka formacija nastala je u Splitu. Grčki i latinski jezik bili su temelj mog obrazovanja. Splitska klasična gimnazija imala je sjajne profesore od kojih je na mene najviše utjecao profesor Ivan Krešić, čovjek nevjerojatne vitalnosti i kulture. Vrlo rano me je uputio na Voltera, Holbaha i marksističke klasike, ali naročito me je uputio na Matoša i Krležu, na čemu sam mu doživotno zahvalan, jer mi je dao jednu životnu orijentaciju.
       U tim mladenačkim godinama radio sam na mnogo razboja, nastojeći da u gimnaziji budem predvodnik svega, od filozofske sekcije do sekcije o seksualnom odgoju. Majka je htjela da se brat i ja kršćanski odgojimo, pa sam do svoje 14. obigravao i oko crkve. Danas u Hrvatskoj tvrde da jugokomunistička vladavina nije dopuštala da se hrvatski misli, da se ide u crkvu, što je notorna laž. Ja imam fotografije sa mojih pričesti, snimljenih na crkvenim stepenicama usred grada. Sjećam se kolona djece, prekrasno odjevene i ukrašene, kako idu gradom u vjerskim prigodama - bilo je to potpuno slobodno izražavanje vjere.
       Onda su došle te prekretne pubertetske godine, sa svim svojim mukama i groznicama. Najpre erotskim, dakako. Gutao sam Frojda, sve oko seksa bilo mi je neobično važno, možda najvažnije. Ako bih ikada pisao svoju autobiografiju, najpre bih pisao o erotskom izrastanju kao najbitnijem. Ta erotska imaginacija je kod mene bila žestoka, i ostala je takva. Onog trenutka kad me napusti, misliću da sam gotov. Dakako, još sam bio seksualno nevin ali sam u profesorskoj zbornici učenicima objašnjavao stvari o kojima sam sve znao. Jak u teoriji, slab u praksi. Danas kad se žalim na te svoje nevine godine, zrele žene iz moje generacije odgovaraju: "A šta nisi pitao!?" Nisam znao, bio sam previše stidljiv.
       GETEOV POKLIČ: Jedva sam dočekao da kidnem u Zagreb. Da se oslobodim sredine koja je imala svoje fantastične ljepote i prednosti, ali je mene gušila kao sredina malih intelektualnih mogućnosti. I odlučio sam se za uporednu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književnost je bila moja opsesija od malih nogu. Otac je bio vlasnik knjižare u Šibeniku, tako da sam spavao na knjigama, čituckao ih od kad znam za sebe. Jest da je otac bio protiv toga, htio je da idem u mašinske inžinjere a ne da se gubim u maglama humanističkih pseudozanimanja. Bio sam tvrdoglav i 1958. upisujem komparativnu književnost u Zagrebu. Moj ideal bio je Geteov poklič o tzv. velt literaturi i svjetskoj književnosti. To je vrsta proučavanja književnosti koja ne priznaje granice; bavi se uspoređivanjem utjecaja i izvora paralelnih tokova u raznim književnostima.
       To su bile intenzivne studijske godine, u kojima sam vrlo siromaški živio. Otac me slabo mogao izdržavati i ja sam već od prve godine počeo raditi preko Student-servisa, razne fizičke poslove; istovarivao sam vreće šećera na Velesajmu, misleći da sam dovoljno jak za to. Ali svako veče sam bio crknut. Nisam mogao stegnut šaku od dizanja dzakova a na kraju sam se i razbolio. Toliko sam jeo šećera i pio vodu da mi je škodilo. Razmišljao sam: pa moj cilj je u životu raditi glavom, a ne rukama! Kako je "Studentski list" bio vrlo jaka novina, odvažio sam se i ponudio pisati književnu kritiku.
       Moja prva kritika odmah je izazvala polemiku. Objekt moje kritike bila je knjiga tada jednog značajnog hrvatskog pisca koju sam ja, na nekakav pseudorazbarušeni kritičarski način - razderao. To je izazvalo reakciju jednog ozbiljnog kritičara, Đure Šnajdera, oca danas glasovitog pisca Slobodana Šnajdera. Najpre sam bio zbunjen time, a onda i polaskan. "Važno je da se piše, makar i dobro", govorili su nadrealisti.
       Istovremeno sam mnogo radio filozofiju, shvatio sam da je ona neophodna za nekog koji misli produbiti književnu kritiku. Slušao sam sve ugledne profesore filozofije, većina njih uskoro su postali poznati kao praksisovci: Kangrga, Gajo Petrović, Supek, Danko Grlić. Godine '63. dobio sam diplomu profesora komparativne književnosti, no nisam znao šta bih s njom.
       LjUBA STOJIĆ: Nakon šest mjeseci služenja vojske u Bileći, zapala mi je sreća da dobijem prekomandu u Beograd, na VMA. Kako sam prepotentno napisao da govorim četiri jezika, dospio sam na odjel za psihološku medicinu i mentalnu higijenu. Imao sam zadatak da prevodim stručnu literaturu, pa sam se pravio kao da sam Tin Ujević: uzmem knjigu pa je direktno prevodim daktilografkinji. Pustili su me da se intelektualno iživljavam u vojničkom roku.
       U tom institutu radio je jedan mladi psiholog, Ljuba Stojić, s kojim me je, onom neobjašnjivom ljudskom simpatijom nešto spojilo od prve. Dražega čovjeka nisam sreo u životu. Ljuba je bio čovjek goleme kulture i dubokog poštenja. Otvoren prema svim novim idejama vremena, nezaključan ni u kakve ladice. Svojom tolerancijom gotovo da je zasnovao vrstu škole modernoga duha.
       Ljuba me je povukao u neke beogradske intelektualne i kulturne krugove, ponudio mi je da pišem u "Gledištima". Tako sam preko dana muštrao jednu pomoćnu četu vojnika na VMA, a po noći sam u vojničkoj pisarnici kuckao tekstiće za "Gledišta". Sjećam se da mi je prvi tekst bio o hepeningu koji je, prva u nas, priredila Olja Ivanjicki. Kako sam ja bio navudreni intelektualac koji je već dosta tog pokupio iz literature, pisao sam malo kritičko-ironički o tom performansu. Tih vojničkih šest mjeseci u Beogradu sjećam se kao jednog od svojih najljepših perioda u životu.
       JAPANSKI SERVIZ: Vratio sam se ocu u Split, koji se poslije majčine smrti ponovo oženio. Egzistencijalne prilike bile su slabe i trebalo je nešto poduzeti. Prodao sam jedan prekrasan japanski serviz za čaj (da mi ga je danas imati), i to mi je bio jedini kapital za odlazak u Zagreb. Razmišljao sam: ili ću potrošiti novce, ne nać posla, propasti i vratiti se u mali, zaparloženi Split kod oca penzionera u mali stan - pa da propadnem, ili ću se u Zagrebu nekako instalirat!" I odlazim u Zagreb, ne baš kao Balzakov Rastinjak u Pariz, ali postojao je tračak nade u jednom prepotentnom čovjeku koji je iza sebe imao stanovitu književničku djelatnost: stotine filozofskih esejčina, muzičkih kritika i književnih recenzija hrvatskih i srpskih pisaca.
       Lutajući od sobe do sobe podstanarske, s novcem od serviza u dzepu, napokon sam se udomio u prizemlju jedne dvorišne zgrade, kod jedne raspuštenice, Sinjanke. Primila me je po jeftinijoj cijeni, u sobi s još jednim studentom. Imala je krasnu ćerku koja se tu motala i ja je nisam mogao ne zapaziti. Mjesecima sam joj se udvarao, i ona i ja smo već 33 godine u braku.
       Preko nekih poznanstava iz Splita, potežući njihove zagrebačke prijatelje, dolazim u redakciju kulture tjednika "Vjesnik". I tu počinjem intenzivno, intenzivno pisati, i s početka '66. bivam primljen u stalni radni odnos. Bio je to početak moje relativno pristojne egzistencije.
       CRVENI GARDEJAC: Otkako sam ušao u masovne medije, dakle, kao književni kritičar, vidio sam da me moj prirodni mediteranski temperament (al' nisu ni svi Mediteranci polemičari, treba imati šta reći pa pustiti svom temperamentu na volju), otvara mogućnost da izrazim sve to što sam naučio kroz puste godine studiranja, i što sam probavio i nastojao izraziti na svoj način.
       Sve kritike su se tada pisale po ulagivačkom kolektivnom kriteriju, često iz usluga. U svim sredinama je to bilo potpuno isto. Trebalo je neko doć da probije glavom zid. Najprije radim na terenu književne kritike, zatim na muzičkoj kritici. Kako sam uspio uvjeriti redakciju da znam pisati i o muzici, otvaraju mi i te stranice. Pojavljujem se kao kritičar kojega će službeni muzički krugovi ocjeniti kao crvenog gardejca - da ja rušim sve svetinje uistinu je i bilo tako, jer sam počeo pisati skeptične kritike, ironizirajući naš redovni koncertni program koji je bio katastrofalan: zaparložen, neotvoren modernim tendencijama u glazbi. Ali, kako sam se usudio izraziti skepsu i o najvećim djelima nedodirljivih klasika, Betovena i Čajkovskoga, to je izazvalo stravične bure. Protiv mene su ustajale sve institucije muzičkog života: akademija, kritičari, teatri, opera, čak i jedna dvorana - u potpisu je stajalo: dvorana! Ali, redakcija je to izdržavala, vidjela je da imam dobre argumente.
       BAKARIĆEVA MOĆ: Godine '68. počinjem ispisivati rubriku "Notes" u "Vjesniku u srijedu". Pisao sam kritički i polemički o svemu što mi zapadne pažnje u kulturnom i društvenom životu. Pisao sam u vlastito ime ne štiteći se institucijom, jer socijalizam je govorio u množini: mi smatramo, mi govorimo, čak i kad je kritičar pisao vlastiti tekst. Odlučio sam probiti taj led koristeći se svojom pretencioznošću enciklopedizma naučenog od Krleže, kojega sam sljedio.
       Na moj "Notes" osvrće se u svojim "Uzničkim uspomenama" predsjednik Tuđman. Kaže da se u ono vrijeme jako ljutio na to moje pisanje. Možda bi se moglo pretpostaviti zašto - ja nisam bio podrepaška muha "hrvatskome proljeću".
       Godine '77, u VUS-u, objavljujem niz polemičkih tekstova protiv tadašnjih miljenika komunističkog establišmenta u Hrvatskoj. Nemilost prema VUS-u raste sve više i više, dolazi do njegovog ukidanja. Tim činom Bakarić je dokazao Titu da može potpuno vladati Hrvatskom. Ta godina bila je za mene vrlo burna: imao sam niz polemika sa Predragom Matvejevićem, na jednoj strani i Goranom Babićem, na drugoj. Ali, najveća nezgoda je bila ta što me je u jednom svom govoru prozvao tadašnji izvršni sekretar CK Hrvatske Dušan Dragosavac. Opatrnuo me, zamislite čime? Da u jednoj mojoj knjizi ima nacionalističkih stavova! Krstio sam se i križao lijevom i desnom rukom od užasavanja - ti komunistički lideri bili su potpuno slijepi: ustašija iz emigracije probija se i radi im iza leđa, nju ne vide a na krive ljude svaljuju krivice. Mene optužiti za nacionalizam, koji sam njega lišen po duhu i po načinu mišljenja?! Ali, ta njegova usputna opaska imala je velikog utjecaja na moje kolege željne da steknu poene. Razmišljao sam: ako već propadam u medijima u Hrvatskoj, ne mogu mi zabraniti moj jezik. Mogu pisati u Srbiji. Interni skandal bio je velik, nikako dopustiti Mandiću da ode u Srbiju! I ja sam sam sebe namjestio u redakciji koja se zvala "Romani i stripovi". Tako samo ostao u okvirima onog što je socijalizam pružao: socijalno osiguranje, zdravstveno i staž.
       KRLEŽA: Kad si na "crnoj listi", ne koristi ti slobodnjaštvo, niko te neće objaviti. Onda sam ja govorio kao pas na lancu, a lanac za taj čanak bio je vrlo kratak. U njemu sam proboravio desetak godina. Ali, intenzivno sam pisao u Srbiji: imao sam kolumnu u "Dugi", a u NIN-u sam '80. angažiran kao književni kritičar, i to uporedo, što je bila moja ideja, hrvatske i srpske proze. Naravno, nisam tražio u njima nasilne sličnosti i srodnosti ali nisam insistirao ni na razlikama. Ja sam znao i ljubio ono što je Matoš radio 70 godina prije mene.
       Krleža je govorio: "Ne treba ciganski umilno guditi na dlakavo uho, nego o onome što smo pisali i pišemo treba govoriti gorko, oporo i oštro!" Kad se početkom osamdesetih u Beogradu održavala jedna tribina u Domu omladine, ja sam izletio sa tezom o Krležinoj ideološkoj monomaniji. Dobro poznajući njegov opus, susrećući se sa njim osobno i diskutirajući s njim nekoliko puta o stvarima koje nisu bile do kraja jasne, htio sam postaviti tezu o tome, da unatoč svoje veličine i vrednosti svog opusa - summa croatica; učinilo mi se da je propustio do kraja odrediti se polemički prema ideologiji društva koje ga je veličalo. A to je komunizam, dakako. Čovjek koji je bio najveći materijalistički filozof u književnim redovima kojega smo ikad imali, ali koji je bio, kako je sam za sebe rekao, poslušni vojnik partije; koji je pristao primati sva odličja i pohvale komunističkog društva, makar da nije bio doktrinarni komunist. Nije se htio, nije se volio do kraja odrediti prema tom sistemu. I to sam nazvao Krležinom ideološkom monomanijom.
       Kao i svaka radikalna ideja i ova je bila preterana, vremenom mi se to ispostavilo. Ali, praktički, sve ono što sam govorio o njegovim propustima i greškama odnosilo se, reperkutiralo i reflektovalo na moju vlastitu kritiku jednopartijskog sistema. Drukčije se to tada nije moglo. Nije postojala opozicijska štampa, nije bilo mogućnosti delovanja na politički način i ja sam svoj vlastiti, u to vrijeme dosta zaoštreni antikomunizam uspio izraziti kritizirajući to što sam kod Krleže smatrao propustima.
       NAŠA STVAR: U Hrvatskoj sam bio potpuno pogrešno shvaćen; nacionalistički mrak na očima smetao je da se uvidi kako je antikomunizam potrebno zasnovati na mnogo zrelijim filozofsko-sociološkim pretpostavkama, a ne samo na pukom pravu da u krčmi možemo pjevati nacionalističke pjesmice. Napalo me je ono što se kasnije razularilo. Malo ko zna da je moje pisanje u "Dugi" često bilo ometano. Partijski establišmenti međusobno su se dogovarali da zaustave tako nešto. Dobro su prepoznali da preko Krleže, udarci padaju na njihova leđa.
       Kad sam devedesetih primjetio povratak prvih ustaša iz emigracije, polemički sam reagirao na njih. Na one koji su nam učinili to da nam zora smrkne, da se početak pokvari. Nitko nije poslušao ta upozorenja, a ono što su ti stari ustaše govorili '90. ponovili su "nastaše" '98, propovjedajući kako nas poglavnik Pavelić gleda s neba u društvu nevine dječice. Zamislite tog cinizma!? E, taj cinizam se povezuje kao luk sa onim što je '90. govorio jedan od prvih ustaških povratnika. Ja to dokazujem u svojoj knjizi "Za našu stvar".
       Ono što je bilo dobro u postkomunizmu, zatrovalo se sa krivih izvora, duboko skrivenih u nacionalnoj podsvjesti; u društvenoj strukturi, u karakteru financiranja novih partija. Dakako, nemojmo se varati: velike sile su sa svoje strane radile na rušenju Jugoslavije. Pri tom nimalo ne iskupljujem srpske intelektualce; kad biste promijenili neka imena u ovoj knjizi, dobili biste i sliku moga mišljenja o srpskoj strani. Makar da su u njoj uglavnom tretirana imena hrvatskih intelektualaca i pisaca, filozofa, političara, sociologa, pjesnika, koji su svaki na svoj način radili za "Našu stvar".
       Kad sam sad dolazio na Sajam, natrpao sam u torbu desetak tih knjiga, ostalo je bila odjeća, i na granici srpski carinik zavuče ruku u torbu i sa dna izvuče dvije knjige. Crvena slova moga imena, bijela slova naslova, zaprepašteno stoji na vratima kupea, pita: "Koji je ovo đavo? Šta vam je to 'Za našu stvar'?" Kažem: "Hajde, pogodite?" "Ne, nego ti mi reci!" I, sad bio sam prisiljen vlastitu knjigu sažeti u jednu rečenicu, nekome koji s književnošću nema puno veze. Onda sam mu rekao: "To je knjiga protiv ustašije, jer je ona radila za našu stvar." "A, dobro, onda!" i tutne mi knjigu u ruke. Onda sam ja počeo krepavati od smijeha - kakvo je ovo vrijeme da mi carinici budu književni kritičari, i to još ideološki?!
       ZAŠTO FRANKFURT: Ozbiljnih problema sada nemam. Imao sam ih kad sam objavio prvi tekstić u NIN-u '95. Radilo se o književnoj kritici, a bio sam izbačen iz jednog ugovornog odnosa za pisanje, i našao sam se na burzi rada. Naći se na cesti, u mnogim očima obilježen jednom takvom "ozbiljnom pogreškom", značilo je moju obitelj dovesti u neugodnu situaciju. Sad su se strasti počele stišavati, drukčije se gleda na ove prekogranične prestupe. Uviđaju se pozitivne posljedice tih individualnih gesta. Jest da se moramo stalno prati: "Nisam ja ni za kakve asocijacije!", "Nemam političkih planova!" al'to je kod mene iskreno, ja se zaista time ne bavim. S ljudima od duha, kulture i pameti voljan sam razgovarati i ako su oni iz Zanzibara.
       Evo, gledajte, upravo se ovih dana na Frankfurtskom sajmu knjiga sastaju pisci iz bivših jugoslovenskih republika. Da bi obnovili duh dijaloga. U redu, svaka im čast na toj inicijativi, ali dijalog nije prekinut na granici Jugoslavije i Njemačke, dijalog je prekinut na granici Hrvatske i Srbije! Zašto se ta grupa nije pojavila u Beogradu da pokaže da je za dijalog, nego, eto, sve je spalo na jednu bijelu vranu, kao što je moja malenkost.
      
       LjUBIŠA STAVRIĆ