NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ustanove za elitu

Iako izgleda da privatne škole i fakulteti podstiču socijalno raslojavanje, stručnjaci smatraju da je pogrešno borbu za socijalnu pravdu započinjati od obrazovanja

      Posle tri godine rada u poznatoj inostranoj firmi, dvadesetčetvorogodišnja Tanja odlučila je da da otkaz i odmori se od napornog menadzerskog posla. Dovoljno je prištedela da sebi priušti duži odmor, čak i u ovo vreme. Prethodni posao je napustila jer nema motiva da radi u okolnostima pooštrenih sankcija, ali se ne boji za svoju budućnost. Ovih dana konkurisala je za sličan posao u drugoj inostranoj firmi i očekuje pozitivan odgovor. Samopouzdanje gradi na činjenici da je diplomirani menadzer druge generacije BK univerziteta.
       Ali, ona je samo izuzetak koji potvrđuje tezu da je školstvo u Srbiji na izdisaju. Nekoliko stotina hiljada mladih i obrazovanih je napustilo zemlju, prosvetni radnici su sve bliže prosjacima, obrazovanje je marginalizovano, Zakon o univerzitetu i dalje tera brojne stručnjake da napuste fakultete, vladajući kulturni model putem "ružičastih talasa" mladima sugeriše da uspeh u životu traže van institucija (obrazovnog) sistema... Stiče se utisak da je ovdašnji obrazovni sistem samo kolateralna šteta nasleđena iz vremena titoizma.
      
       Klasičari
       Režim je, utisak je, namerno doveo školstvo do najnižih grana, smatraju ovdašnji zagovornici teorije zavera, ne bi li posle istaknuti članovi vladajućih porodica preko privatnih škola "ušli u biznis". Jer, razvijene zemlje Zapada nauku i obrazovanje smatraju najpropulzivnijom delatnošću zato što inovacije i dostignuća u istraživanjima omogućavaju ekonomski napredak i profit. Kada se tome doda i podatak da je u školstvu zaposleno oko 120 000 ljudi, što obrazovanje čini najvećim ekonomskim (pod)sistemom u zemlji, postaju jasni motivi "bavljenja ovim biznisom".
       U skladu sa proklamovanom ravnopravnošću svih oblika svojine, privatna inicijativa, uz koju se vezuje domaćinsko poslovanje, ušla je i u oblast školstva. Tako da, prema relevantnim procenama (precizne podatke nema ni republički Zavod za statistiku), u Srbiji postoji oko 800 privatnih škola. Uglavnom je reč o auto-školama, školama stranih jezika, crtanja i slične koje, bežeći pred nametima, nestaju i opet se pojavljuju i na razne načine zavaravaju trag.
       Da i u ovoj oblasti privatizacija na srpski način podseća na Divlji zapad, primetili su mnogi sugrađani koji su svoju decu upisali na nimalo jeftine kurseve stranih jezika da bi posle nekoliko meseci uvideli da njihovi potomci nisu savladali ni osnovne reči. Zbog toga je ovih dana osnovana Jugoslovenska asocijacija škola stranih jezika čiji je "osnovni cilj da promoviše kvalitet u nastavi stranih jezika u skladu sa najvišim svetskim standardima".
       Međutim, ako u "specijalizovanim" školama postoji mogućnost da se nastava sroza na najniži mogući nivo, situacija u dve beogradske privatne gimnazije izgleda da je upravo suprotna. Tako u prvoj privatnoj, Klasičnoj gimnaziji, koja se nalazi u Tržnom centru novobeogradskog Bloka 70 u ulici Jurija Gagarina 18, osnovanoj pre sedam godina, ističu da su se svi učenici, po okončanju školovanja, upisali na željene fakultete. Kao prednosti u odnosu na "državne" škole navode da su profesori bolji jer moraju da poseduju određen opšti kulturni nivo, znaju strane jezike i poseduju intelektualnu radoznalost i želju za usavršavanjem, zatim način prijema učenika (polaganje testova opštih intelektualnih sposobnosti, obaveštenosti i pismenosti, uz intervju sa učenikom i oba roditelja) i rad u malim grupama (najviše 16 učenika u odeljenju). Nastava se izvodi prema odrednicama Ministarstva prosvete za društveno-jezički smer, ali su i "posrbljena neka svetska iskustva" tako da postoje i fakultativni predmeti kao što su, na primer, Kultura govora, Poslovna kultura, Osnovi klasične civilizacije, Retorika... Svake godine đaci idu na ekskurzije, odnosno studijska putovanja u Italiju i Grčku. U Klasičnoj gimnaziji mnogo se polaže i na vannastavne aktivnosti, te, na primer, svake godine dramska sekcija učestvuje u Atini na Evropskom teatarskom festivalu mladih.
       Ono što je zanimljivo, patike i dzins su proterani iz škole, za dečake je obavezno odelo i kravata, a devojčice ne smeju da imaju prenaglašenu šminku i da nose suknje iznad kolena, a pantlone su im dozvoljene samo ako je temperatura ispod 10 stepeni Celzijusa, jer žele i "formom staviti do znanja da je škola ekskluzivna".
      
       Crveni
       "Želimo da stvorimo školu zdravog shvatanja života, da povežemo estetiku kulture sa kibernetskim zahtevima trećeg milenijuma", kaže za NIN direktor Klasične gimnazije Milija Jovanović. "Hoćemo da iškolujemo ljude sa novim performansama, koji će razmišljati na nov način i biti spremni da odgovore zahtevima novog veka i promovišemo gimnaziju kao elitnu školu."
       Školarina se ne plaća, Gimnazija se izdržava sredstvima donatora i osnivača - preduzeća "Felicitas" i konzorcijuma građana, a najverovatnije je zato socijalna struktura učenika "šarolika". Prema rečima direktora škole, plate zaposlenih su nešto veće i redovnije nego profesora zaposlenih u državnim školama.
       U privatnoj gimnaziji "Milutin Milanković", u Košutnjaku, u koju je ove godine upisana prva generacija učenika, nisu bili voljni da govore za NIN. Iz dnevne štampe moglo se saznati da je školu otvorio ministar prosvete Jovo Todorović, da zid učeničkog kluba (!) krasi slika predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića iako je, prema važećem zakonu, zabranjeno političko delovanje u obrazovnim ustanovama.
       Od planiranog broja od 75 upisanih učenika trećina bi trebalo da budu stipendisti škole, a "školarina je upola manja nego u susednim zemljama i nije ista za sve učenike". O kolikom je iznosu reč, nije saopšteno mada su dnevne novine objavile da se "po gradu priča da je 7 000 maraka godišnje" dok su plate profesora 1 000 maraka. Osnivač škole je "grupa akcionara iz Beograda".
       I ova škola pretenduje da bude elitna tako da đacima nudi "svestrano obrazovanje, individualni rad, aktivnu nastavu, korišćenje Interneta i veliki broj vannastavnih aktivnosti". Nastavni plan i program usklađen je s programom koji je propisalo Ministarstvo prosvete, a izborni predmeti su Kultura življenja (obuhvata kulturu stanovanja, ishrane i lepog ponašanja), Upoznavanje i rukovanje tehničkim aparatima, Saobraćajna kultura, u okviru koje je omogućeno polaganje vozačkog ispita.
      
       Japiji
       Nastava je organizovana po principu koledza, što znači da svakodnevno traje od 9 do 17 časova, a učenici dobijaju obavezne uniforme, sportsku opremu, udzbenike, pribor, neograničen pristup računarima i prevoz. Kodeks ponašanja u školi "propisuje" da i profesori moraju da nose obavezne uniforme i da se učenicima obraćaju sa vi. Đaci ne smeju da "jurcaju hodnicima", da nose vokmene i mobilne telefone. Dečacima je zabranjeno da nose minđuše, a devojčicama da se šminkaju. Svakog meseca učenici ocenjuju profesore.
       Ni na Fakultetu za internacionalni menadzment, čiji je dekan režimu blizak dr Milija Zečević, a profesor Sociologije supruga predsednika Jugoslavije i jedan od lidera Jugoslovenske levice dr Mirjana Marković, nisu nam izašli u susret jer je "dekan na putovanju". Studentima koji su pohađali ovaj fakultet po ceni od 280 do 320 maraka mesečno, zavisno od godine studija, nuđena je mogućnost studijskog putovanja u Rim, Atinu i Budimpeštu na prve dve godine studija, dok se peti semestar sluša na Evropskoj poslovnoj školi Ridzensi koledza u Londonu, a sedmi u Njujorku.
       Na prvom privatnom Univerzitetu "Braća Karić" (obuhvata Fakultet za menadzment "Braća Karić", Fakultet za trgovinu i bankarstvo "Janićije i Danica Karić", Fakultet za proizvodni mendzment i Akademiju umetnosti "Braća Karić") studentima se nudi pogodnost rada u malim grupama i studijska putovanja u inostranstvo (Kina, Kipar, Kanada, SAD...) na kojima polaznici stiču znanja u praksi. "Politika nikada nije imala većeg uticaja na rad Univerziteta i saradnja sa partnerima u inostranstvu nije prekidana ni u toku rata", kaže za NIN menadzer za odnose sa javnošću Univerziteta "Braća Karić" Danijela Šever-Radovanović.
       Cena studija na ovom univerzitetu iznosi od 3 000 do 5 000 maraka u dinarskoj protivvrednosti za studente Akademije umetnosti i 6 000 za polaznike ostalih fakulteta, uz mogućnost plaćanja na više rata. Ipak, socijalna baza je šarolika. "Preko 'Karić fondacije' stipendiramo samo one studente koji su postigli odličan uspeh ili su dobili nagrade na takmičenjima, a nemaju finansijske mogućnosti da pokriju školarinu. Ove godine planirali smo da upišemo što veći broj takvih studenata tako što bismo im našli kompanije van BK grupe koje bi ih stipendirale", kaže Danijela Šever-Radovanović.
       I heroina sa početka priče je bila stipendista ovog univerziteta jer joj je prosečna ocena na Fakultetu za menadzment bila 9,7, tako da je besplatno stekla diplomu. Kao najveću prednost svog u odnosu na slične fakultete "državnog univerziteta" navodi usavršavanje engleskog jezika i rada na kompjuterima. Sve njene kolege su se zaposlile u "jakim firmama", a pojedinci su bez problema upisali postdiplomske studije u inostranstvu.
       Možda je razlog tome i program rada svetskih fakulteta prilagođen onom koji propisuje Ministarstvo. "Sve ozbiljne firme traže menadzere sa BK univerziteta", kaže Tanja i dodaje da se nikada nije pokajala što je izabrala fakultet koji je u njeno vreme bio samo eksperiment jer se nije znalo da li će diplome biti priznate kod nas.
      
       Svet
       Otpori privatnom obrazovanju kod nas potiču iz straha da će deca iz imućnih porodica imati privilegovan položaj. Iako je privatno školstvo u Srbiji tek u povoju, jasno je da su njihovi polaznici u prednosti nad velikom većinom "državnih đaka". Jer, studenti BK univerziteta, na primer, lako pronalaze poslove u uglednim domaćim i stranim firmama, a akademski obrazovani građani sa državnih visokoškolskih ustanova čekaju posao na birou rada.
       Strah od (dodatnog) društvenog raslojavanja nije besmislen i mnoge zemlje nastoje da ga otklone tako što država predviđa posebne fondove za školovanje ugroženih socijalnih ili etničkih grupa. Kod nas je to slučaj sa romskom decom. Međutim, stručnjaci smatraju da je pogrešno borbu za socijalnu pravdu započinjati od obrazovanja jer neravnopravnost počinje da se ispoljava mnogo ranije.
       Možda je sada socijalna struktura učenika privatnih škola šarolika zato što deo elite koji je zainteresovan za obrazovanje svojih potomaka decu još školuje u inostranstvu. Ali, izgleda da je došlo vreme kada i kod nas deo elite podstiče osnivanje privatnih škola, što zbog prestiža, profita ili iz filantropskih pobuda. Škole na Zapadu i danas nastaju na taj način, a potrebno im je pet do deset godina da bi se utvrdilo koliko su kvalitetne. Kod nas, predviđaju stručnjaci, za to je potrebno 20 do 30 godina.
       Očigledno je da i kod nas, kao i u svetu, obrazovanje podražava smer dodatnog socijalnog raslojavanja i reprodukovanja elite. Ali, teško da će još zadugo, imajući u vidu opšte stanje u društvu, privatne škole moći računati na finansijsku potporu države, kao što je slučaj sa školama koje na Zapadu potvrde svoj ugled.
      
       Vladimir Sudar


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu