NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sudbina fajtera

Pokazivati obline u socijalizmu bilo je u funkciji liberalizacije društva, danas je to u funkciji kiča

      Svojom pojavom, koja je kombinacija Lilit i Eve, simbolizovala je arhetip žene, ali je i zaprepastila zemlju u kojoj je još dominirao tip žene partijske drugarice. Svežim, provokativim idejama Slađana je rušila tabue i gradila nove prostore slobode. Neposredna je, zadivljuje inteligencijom i šarmom prefinjene, lepe žene. Povod za naš razgovor je njen upravo završen album "Animal testid".
       - Konačno sam ga završila i imam osećaj dovršenosti i moćnije pozicije u odnosu na problematiku oko sebe. "Not animal tested" je etiketa koja se pojavljuje na svim proizvodima u zapadnom svetu; izgleda da je čovek jedina vrsta na kojoj mogu da se odvijaju eksperimenti. Zato moj album nosi ime "Animal testid".
      
       PRED KASARNOM: Stalno govorim nešto što nauka polako dokazuje: ja sam muziku zavolela prenatalno, kroz ljubav moje majke prema muzici. Ona se takođe bavila muzikom, pevala je i igrala u operetama; intuitivno je shvatala da njena beba oseća vibracije zvuka. Tako sam se razvijala u njenom stomaku uz muziku Mocarta, Betovena, ali i Elvisa Preslija.
       Veoma rano počela sam da sviram violinu u orkestru RTB-a. Ali čitav moj trud padao bi u zaborav onog trenutka kad bi mikrofon bio isključen. Nekako, osećate se uzalud potrošenim.
       Prvi rokenrol bend imala sam još u osnovnoj školi, zvao se "Nebeska konjica". Umesto pojačala koristili smo radio-aparate; u celom Beogradu postojala su samo dva ozvučenja, imali su ih "Crni biseri" i "Siluete". Prvi veliki nastup imali smo u kasarni na Dedinju, pred nekoliko hiljada vojnika. Izašla sam na scenu i šokirala se pred tolikim odijumom, ali stoički sam izdržala. Vojnici su najbolja publika na svetu, prošli smo kao Elvis i Bitlsi.
       Prva sledeća generacija rokera, posle onih koji su svirali Šedouze i Enimalse bila je moja i veoma rano preuzela je beogradsku andergraund scenu. Muzika koju smo svirali bila je daleko od medijskog ukusa, tako da o nama nije napisan ni izrečen nijedan komentar.
       Recimo, moja grupa "Juniori", početkom sedamdesetih, bila je jedna od značajnijih u Beogradu. Svirala sam bas gitaru, imali smo i prvog ženskog rok bubnjara i klaviristkinju i violinistkinju. Kad se pojavila Suzi Kvatro, već je bila pase za nas.
      
       AKVARIJUS: Uticaj zapadne civilizacije ovde je uvek teško prodirao. Uključivanje mladih Beograđana u ono što se u svetu događalo tih godina, odvijalo se pomalo bizarno: kroz migraciju hipija koji su na putu za Indiju i Tursku prolazili kroz Beograd. Tako smo i mi, posredno, postajali deo svetskih kretanja.
       Rađale su se i gasile razne grupe, recimo ja sam bila u poslednjoj postavi "Dzentlmena". Nikako ne smem da preskočim "Eks-art", pozorišno-muzičku trupu koja je okupljala najelitnije i najekstravagantnije talente. Napravili smo jednu nečuvenu predstavu za Beograd, sa ponoćnim nastupima: "Doživljeno kao". Cile Marinković, koji je takođe tada počinjao, oslikao je naša tela, bio je to pravi avangardni performans. Moja velika želja bila je da zaigram u "Kosi", ali bila sam premlada. Mnogo sam volela celu tu priču i bila naklonjena ideji "Akvarijusa", o produhovljenosti, ljubavi i sreći među ljudima. Ne vidim ništa loše u toj ideji i zašto danas mnogi hule na nju?!
       Muzika sredine sedamdesetih postala je beživotna, idejno prazna. Onda se pojavio pank i ja sam ga vatreno prihvatila. Bio je reakcija na komercijalizovani rokenrol, insistirao je na slobodi mišljenja. Ovde nije bilo modernijeg zvuka, zato je moja pojava u muzici bila toliko esponirana. Bila sam drukčija, praktično subverzivna u kulturi čiji su koreni prilično utemeljni u tradiciju Orijenta.
       Izgledam provokativno, izgovaram provokativne poruke o seksualnosti, to ovde ponajmanje može da čini žena. Tito je još živ a Stane Dolanc izjavljuje kako korenitom akcijom treba ukloniti "Teksas kulturu". Moj život je debelo obeležen tadašnjim događajima, jer sam se uvek ponašala, mislila i govorila slobodno.
      
       ALIJA I JA: Polemike oko moje pojave užarile su se u medijima: Drašković, Crnčević, Tirnanić, Tijanić... Neki su me napadali, neki branili. Godine 1979, "Duga" se usudila da za 25. maj objavi moju sliku na naslovnoj strani. Skandal - "Da li na naslovnoj strani treba da bude Alija Sirotanović, ili Slađana Milošević?!"
       Budući da nisam osoba koja ima psihologiju žrtve, borila sam se mada to nije lako kad imate samo 19 godina. Meni to vreme ne izgleda davno prošlo, kao što mi nije davno ni šutiranje Vere Margitić, tadašnjeg producenta Televizije Beograd. Moje do pola gole baletske igrače, prvake Narodnog pozorišta, isterala je psovkama i šutiranjem, zaključivši da će televizija postojati i bez Slađane Milošević. Ta scena se ovih dana obrnuto ponovila: ja sam udarila u zadnji deo leđa njihovog organizatora i producenta zaključivši da oni meni ne trebaju.
       Godinama niko nije hteo da izda moju ploču.
       U to vreme PGP i "Jugoton" imali su monopol, kako se izboriti za njima neprihvatljive ideje, a ostati u igri? Gotovo nemoguća veština. Pritisla sam ih uza zid i pitala: "Hoćete li mi reći šta treba da učinim da biste izdali moj prvi singl?" Rekli su: "Mi ne verujemo u komercijalnost tog projekta, a koštaće nas mnogo novca!" "Dobro, pošto vam je to jedini argument, ja ću doneti sav novac za otkupljivanje tiraža! Koliko je to?" Otišla sam na turneju po SSSR-u, pevala u najtežim mogućim okolnostima, sakupila novac i donela ga na sto PGP-a - "Više nemate nijedan argument!" Prihvatili su da izdaju ploču, i vratili novac.
      
       POZVANA: Posle tri uspešna singla: "Au, au", "Ti si moja simpatija" i "Seksi dama", pojavljuje se moj prvi album "Gorim od želje da ubijem noć", na kome se nalazi pesma "Amsterdam". Ali, ona dolazi u tragičnoj okolnosti kad je Tito na samrti, i zabranjuje se emitovanje te vrste muzike punih godinu dana.
       Leo Martin, Dragan Mijalkovski, Bisera, Zlatko Pejaković... To su zvezde među kojima sam započinjala svoj pravac i probijala se na top listama, u trenutku kada vladaju samo festivali. I uspevam.
       Pokazivati obline tada bilo je u funkciji liberalizacije društva, danas je to u funkciji neukusa. Zbog fizičkih nasrtaja bilo mi je nemoguće da prođem ulicom - šutirali su me, udarali, štipali, svašta sam doživljavala. Bežala sam sa javnih mesta jer bi moja pojava isprovocirala tuče onih koji su za mene i onih koji su protiv. I dan-danas iz ugla tih konformističkih umova izgledam sumanuto i besmisleno - umesto da sam iskoristila slavu i namakla materijalna dobra, stalno sam eksperimentisala. Direktor PGP-a često mi prebacuje: "Zašto misliš da si ti pozvana da to radiš?!" Nemam drugi odgovor, osim kontrapitanja: "Da li misliš da svi treba da budemo glupi?"
      
       SOCIJALISTIČKI MORAL: Ako se usuđujete da sedamdesetih obrijete glavu i da takvi hodate Beogradom, onda ste slobodni. Oslobođen je neki unutrašnji krik iz vas, i ja sam bila srećna zbog toga. Znate, u trenutku moje najveće slave muškarci su me se bojali. Bila sam uspešna, moćna u medijima, žena koja slobodno govori, možda i ono što bi muškarci želeli a ne smeju. A oni su predvodnici, heroji... Bila sam i veoma bogata u tom trenutku, bez krađe i lopovluka; valjda jedini izvođač u svetu sa zastarelim socijalističkim moralom. Jednom sam iz automobila videla dvoje starih ljudi, savijenih pod teretom cegera. Potresena tim prizorom, sebi sam rekla: Nema smisla i logike, svetom vladaju kapitalistički odnosi i moćnici, ali ja ne želim da budem u tome! Želim da ljudi imaju i deo onog što ja imam. Otišla sam i rekla: "Od danas moj honorar je toliki, više od toga ne primam!" Ni danas mi ne smeta to što ne živim u luksuzu.
      
       NA VETERINI: Bilo je ljudi koji su po dva dana sedeli pred mojim ulazom da bi porazgovarali sa mnom. Bilo je i poremećenih osoba koje su tražile da ih izvučem iz krize - kao u "Tomiju".
       Događalo se da po sat vremena čekam da se publika smiri, da bih izašla na scenu. Provocirala sam strašne izlive energije i osećala se odgovornom zbog toga. Teško je prihvatiti da je neko spreman da sebi oduzme život zbog uticaja koji imate na njega, to se dogodilo. Odlučila sam da Slađana Milošević, kao takva, više ne postoji i upisala se na Veterinarski fakultet. Nauka me jednako privlačila kao i umetnost.
       Potom odlazim u Nemačku i tamo okupljam grupu mladih, talentovanih ljudi. Izdajemo ploču "Neutral dizajn", na kojoj se nalazi stvar "Miki, Miki". Ništa drugo sa tog albuma ovde nije moglo da prođe. Onda se dogodilo takmičenje za "Pesmu Evrovizije", pobedila sam sa duetom "Princeza", ali zbog neregularnosti u glasanju nisam se pojavila na Evroviziji. Živim u Londonu i radim sa mnogim muzičkim veličinama, recimo, sa Piterom Godvinom, kompozitorom Dejvida Bouvija. Takođe, radim i reklame za Bi-Bi-Si, a onda nastaje mračan period u mom životu: ozbiljno sam se razbolela. Moji ogromni napori bili su uzrok tome; u mom životu nije postojao red, raspored, normalno spavanje, pravilna ishrana. Pila sam vodu i disala vazduh, često na različitim geografskim širinama u istom danu.
       U međuvremenu sam izdobijala bogzna kakve sve nagrade na Mesamu. Sa Darkom Kraljićem radim album "Balada", koji postiže veliki uspeh.
      
       MANI, MANI: Nisam želela da budem deo ikonografije nesreći koja se približavala. Bila sam pod velikim pritiskom, od mene se zahtevalo da se jasno odredim i deklarišem u ondašnjem nacionalističkom duhu. Ako vas urednik najavi kao "veliku Srpkinju", prozvani ste da date svoje političko mišljenje. Daleko od toga da je negativno osećati ponos zbog svog porekla, svoje nacije, ali ovde je nacionalizam bio u funkciji drugih ciljeva, i ja sam to prozrela. Nisam želela da budem jedan od aktera u velikoj destrukciji.
       Bila sam u Americi kad je ovde eskalirao rat, i da bih preživela, morala sam nešto da radim. Pošto nisam želela da budem kasirka ili kuvarica, da se ne bih osećala potpuno promašenom, odlučila sam da koristim mozak. I uspela sam da dobijem licencu za rad na berzi, kao stokbroker. Tako sam bila u prilici da upoznam kako svet funkcioniše iznutra. Osnovni pokretač života na planeti nije gravitacija ili magma, već novac. Strašno. U biznisu nema pardona i suptilnosti, nema osećajnosti - to je surov svet u kome ljudi mog kova teško mogu da opstanu. Ali ja sam opstajala, naučila sam da maksimalno koristim svoje kapacitete. Tako otkrijete pravog sebe. U tom smislu, Amerika me je popravila.
      
       ŠTA NAROD HOĆE: Vratila sam se iz Amerike puna ideja i novih rešenja, sa željom da ih prenesem ljudima, što sam uvek i činila boraveći po svetu. Ali, ovog puta nije bilo nikog da to primi. Surogat života ovde je zamenio prave sadržaje.
       U poslednje vreme imala sam više susreta sa novijim političarima i otkrivam kod njih visok stepen nerazumevanja onog što kultura treba da čini. Zagovaraju pogubnu tezu da narodu treba dati ono što želi. Ne znam kako su došli do toga da znaju šta narod hoće, na osnovu čega to zaključuju?! Garantujem da bi za dva meseca u ovoj zemlji mogla da postane popularna isključivo ambijentalna muzika - ako mi date sve medije.
       Verujem u napredak čovečanstva. I kolikogod drugi pričali da je to sumanuto, i dalje tvrdim da se svet i te kako menja. I ja sam delić te promene, i nastaviću tim putem. Znate, svakom čoveku je potrebna potvrda, afirmativni sud, i svi smo senzitivni u tom smislu. Zamislite koliko ljubavi je meni potrebno da bih volela ovu sredinu u kojoj je deset godina o meni pisano nimalo afirmativno. Bila sam proglašena mrtvom narkomankom, osobom kojoj je droga popila mozak.
       Strašno me je to povređivalo, ali ja sam osoba koja ima neverovatnu želju i energiju da prevaziđe probleme. Osoba koja snažno zamahuje krilima, a koju drugi uvek vuku nadole. Ako bih se kandidovala za "Pesmu Evrovizije", ne bi me poslali ali bi zaključili da je to prava pesma. Jednom, pa drugi put. Godinama su tvrdili da sam samo maneken sa lepim nogama, da bi potom akademci izjavljivali da sam najsvežija pojava u našoj muzici. Primete me tek kad spustim krila. Onda moram ponovo da uzletim, i svaki put se priča ponavlja.
      
       LjUBIŠA STAVRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu