NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sa kašikarom u ustima

"Koliko god da Amerikanci sa nama lepo pevaju Sprem'te se, sprem'te četnici, ja znam da sa Albancima ne mogu i da hoću, a sada i neću"

      Protonamesnik Dragoljub Stevanović iz Kosovske Kamenice petnaestog novembra je drugi dan slavio Svetog Kozmu i Damnjana i nadgledao svinjokolju. Istog dana delio je u porti crkve Svetog Nikole i humanitarnu pomoć, što je bio dobar povod da se prota požali na svoju "nevernu" pastvu.
       "Pola njih istu slavu slavi kao i ja i niko juče da uđe u crkvu. Na službi smo bili samo ja, mladi prota i klisar. U crkvenu portu dolaze samo kad je nešto fraj", kaže Stevanović dok briše krvave ruke da se pozdravi. Rado i mnogo govori čak i u crkvi, doduše nešto tišim glasom. Mudar je i veseo. Narod ga voli zbog onog paganskog u njemu što Boga i ljude pripitomljava dok za sreću nazdravlja čašicom rakije. Čovek bi rekao da je ovaj pop iz Kosovske Kamenice mnogo zadužio onog na nebu kada mu toliko prašta, a i seljaci kažu da jeste. Sa ponosom pričaju kako im je pop, iako malen rastom, kuražan.
       Ostali nemaju toliko srčanosti kao njihov pop, ali ih je sramota da pokažu da se plaše, a plaše se jer ne smeju da idu ni na pijacu ni u prodavnicu, da ih neko ne bi sačekao. Kada moraju, do crkve idu kroz komšijska dvorišta.
      
       Škola
       Srbima u Gnjilanu još je strašnije da prežive. Njihov svet sveo se na portu crkve Svetog Nikole, zgradu stare škole i dve-tri ulice iza crkve. Oni koji su pobegli, u strahu za sebe i svoje, otišli su jer donedavno nije bilo škole za njihovu decu, kao ni odgovarajuće zdravstvene zaštite. Onima koji su ostali uprkos svemu, teško pada dvoličnost američkih pripadnika Kfora, koji su tu da ih zaštite, kao i metiljavost humanitarnih organizacija kojih trenutno ima oko 300 na Kosovu i Metohiji.
       "Kada hoćeš da iskopaš veliku rupu uzmeš četiri čoveka i oni završe posao, ako rade složno. Ovde kod nas ih ima kao kusih pasa i rekao bih da samo jedni drugima smetaju", kaže Goroljub Pavić, potpredsednik Crkveno-narodnog odbora Gnjilana.
       Međutim, najviše su Gnjilančani kivni na potpunu ravnodušnost političara iz Srbije.
       "Baki (Zoran Anđelković) je u septembru bio u Gnjilanu sa ovima iz Unmika. Kod nas nije došao. Nije imao vremena", kaže Majo Ilić, član Crkveno-narodnog odbora, dodavši da danas situacija u Gljilanu i Vitini ne bi bila ovako beznadežna da narodni poslanici, predsednik opštine, direktori i ostali viđeniji ljudi, nisu prvi krenuli u bežaniju.
       Prvi predstavnici države koji su posetili Srbe u Gnjilanu bili su činovnici Saveznog ministarstva inostranih poslova. Do tada su se Gnjilančani organizovali kako su sami umeli. Đaci su dobili najneophodnije uybenike i pribor za preostalo 62 učenika u Gnjilanu koji bi uskoro trebalo da u dva šatora iza crkve pohađaju nastavu.
       Čim su se ljudi iz prosvete pojavili, nabavljeni su i ostali uybenici, radne sveske i pribor, ali su počela i uzajamna optuživanja. Niko u Crkveno-narodnom odboru ne bi tako nešto činio da su imali kome da se obrate onda kada im je pomoć najviše trebala. Bio je to argument koji je početkom novembra ućutkao i Dragoslava Vidića iz republičkog Ministarstva prosvete zaduženog za saradnju sa UN.
       Najveći problem Ministarstvu prosvete upravo je saradnja sa g. Polom iz Unmika koji pokušava da organizuje školstvo na Kosovu tako što bi sva deca išla u iste škole po jedinstvenom nastavnom programu. Zamišljeno je da prve godine svi imaju svoj nastavni program, da sledeće godine srpska deca uče i albanski jezik, a da treće godine svi pohađaju nastavu po programu međunarodne zajednice.
       "Zajedničko školovanje u načelu je prihvatljivo, ali je za to neophodno da Albanci prihvate obrazovne standarde Republike Srbije. Pregovorima sa Albancima, uz posredovanje Unmika, nismo uspeli da olakšamo teško stanje u srpskim školama", kaže Vidić i dodaje da je uzaludno očekivati zajednički rad dok Srbi ne dobiju bar deo, proporcionalan broju učenika, školskog prostora, kompjutera, grafoskopa i drugih nastavnih sredstava koji su ostali u preotetim školama.
      
       Bolnica
       Na predlog da se srpskoj deci obezbede dve učionice u školi "Vuk Karayić" ne pristaju ni roditelji ni Ministarstvo prosvete jer niko, ni Kfor ni Unmik, ne mogu učenicima da garantuju elementarnu sigurnost u školama kao ni bezbedan prevoz đaka i učitelja. Osim toga, ovakav ustupak Unmiku i Albancima bi predstavljao još jednu kariku u lancu kojim Srbija svakim danom gubi suverenost na Kosovu i Metohiji.
       Iako možda ne izgleda tako zaista je veliki napor učinjen da se u Kosovskom pomoravlju nastava održava u skoro svim mestima gde ima Srba. Isti takav napor trebalo bi da učini i republičko Ministarstvo zdravlja koje do sada nije mnogo uradilo. U Gnjilanu i četrnaest okolnih sela dva doktora, lekar opšte prakse i ginekolog, brinu o zdravlju meštana.
       Ambulanta, koja bi mogla da preraste u dispanzer, nalazi se u staroj školi iza crkve. Zgradu, koja je kao kulturno dobro pod zaštitom države, hitno treba okrečiti kako bi lekari imali bar elementarne uslove za rad. Samo u oktobru doktori su pregledali 738 pacijenata, a 171 pacijent bio je podvrgnut hirurškom zahvatu. Niko od meštana ne usuđuje se da zatraži lekarsku pomoć u Zdravstvenom centru Gnjilane gde sada rade samo albanski doktori, a dešavalo se kao i u Kosovskoj Mitrovici da nisu hteli da priključe pacijente na infuziju, da namerno pogrešno urade laboratorijske analize...
       "Najveći problem nam je što nemamo nijedna sanitetska kola. Teže pacijente vozimo u Bujanovac i Vranje mrtvačkim kolima", kaže Nikola Maksimović, lekar opšte prakse, i dodaje: "Mrtvačka kola su simbol smrti, a nama iz Gnjilana ona znače život. Na svu sreću, nijedan pacijent nije nam umro u transportu do bolnice."
       Lekove za ambulantu obezbedila je međunarodna humanitarna organizacija "Farmaceuti bez granica" koji se sredom sastaju sa dr Maksimovićem od koga uzimaju listu lekova. Sanitetski materijal deo je humanitarne pomoći Grčke pravoslavne crkve, a pravi je podvig to su doktori uspeli da obave prvi krug vakcinacije učenika.
       "Stvarno nemam zamerke na kolege iz IMS-a, 'Farmaceuta bez granica' i Svetske zdravstvene organizacije. Zaista su nam pomogli", kaže Maksimović.
      
       Aršini
       Ono što je Srbima iz Gnjilana i okolnih mesta sada, između ostalog, neophodno jeste stomatološka služba. Samo u selu Ranilugu žive dva stomatologa koji bi, da im je stomatološke stolice, mašine i materijala, odmah počeli da rade. Predstavnici češkog "Karitasa" obećali su da će obezbediti hirurško-ginekološki blok za ambulantu, kada zgrada bude adaptirana po svetskim standardima.
       Ukoliko država ne nađe načina da ono preostalih Srba i zadrži u Gnjilanu i Kosovskoj Kamenici, uskoro neće biti nikoga osim Albanaca i predstavnika međunarodne zajednice koji ma koliko se trudili da Srbima zamažu oči, ne mogu da prikriju da je njihov interes ekspanzija Albanaca. Zato, recimo, zamenik šefa civilne administracije (Unmik) Marsel Sintalan može da kaže kako "Srbi treba da trpe zbog masovnih zločina". Upitan šta će da preduzme kako bi sprečio prodaju srpskih kuća u bescenje, Sintalan je rekao kako ga se to nimalo ne tiče jer je u pitanju slobodno tržište, te da svima treba da je jasno da se cena formira po zakonima ponude i potražnje. Da Sintalan nije imao zaista jaku zaštitu Kfora, Srbi iz Gnjilana bi ga verovatno prebili k'o mačku jer nema ničeg slobodnog i tržišnog u prodaji kuća pod prisilom.
       "Ovaj moj komad ove svete srpske zemlje neću da prodajem za manje od 300 000 maraka", kaže Mate Ilić, dodajući da Albanci istu kuću zapale i po tri-četiri puta.
       Takođe, Srbi osećaju da im je naneta nepravda i da ih Amerikanci iz Kfora ne tretiraju kao ravnopravne. Šleperi šljunka, peska, cigala, tucanika od kojih se ne može proći putem od Gljilana do Uroševca pripadaju albanskim auto-prevoznicima. Materijal se dovlači u selo Sojevo gde Amerikanci grade bazu "Bounstil" koja bi trebalo da bude američki pandan ruskoj bazi na aerodromu Slatina kod Prištine.
       Međutim, nekakvu vrstu satisfakcije Srbi su dobili od snaga ruskog kontingenta Kfora koji je doturio ogromne količine nafte i benzina tako da sada mladići iz Raniluga i okolnih sela ne moraju da idu, sa kašikarama u ustima, na albansku pumpu u Kosovskoj Kamenici. Činjenica je da bi Rusi, naročito oni specijalci iz Avganistana i Čečenije zaduženi za "odnose sa lokalnim stanovništvom", mnogo više učinili da mogu. Iako komandant ruske vojske stalno ponavlja da su njegovi vojnici nezavisni u odnosu na Amerikance, u stvarnosti ne mogu mnogo da učine, jer su sve vitalne funkcije Kfora pod kontrolom Amerikanaca.
       S obzirom na to da će i Rusi na Kosovu i Metohiji ostati koliko i Amerikanci, što znači najmanje 5 do 10 godina, neophodno je da Rusi što pre uspostave što bliskiju vezu sa albanskim stanovništvom koje ih je do pre desetak dana pljuvalo i kamenovalo kada bi patrolirali. Koliko god se Rusi trudili da se dopadnu, to im ne uspeva ne samo zato što ne voze moderne japanske yipove, već svoje "gazove" i što nemaju yepove pune bombona, lizalica i žvakica. Druga otežavajuća okolnost je što je Aleksandar St. Kašeljnik, komandant 13. operativne grupe ruske vojske, morao da donese odluku kojom se vojsci zabranjuje da se besposlena šeta i zalazi u kafane.
      
       Prijateljstvo
       Ista takva uredba važi, doduše od samog dolaska Kfora na Kosovo, i za američku vojsku. Jedini izuzetak predstavljaju američki timovi za "odnose sa lokalnim stanovništvom" koji se najradije informišu u kafani "Nova pariska ruža" u Ranilugu iako za te potrebe u selu postoji američko-ruski informativni centar.
       Koliko god da su se Amerikanci dopali seljacima zato što su u kafani celu noć pili rakiju i igrali po stolovima, sutradan 12. novembra "prijateljstvu" nije ostalo ni traga kada se u informativnom centru pojavio Ned Stajner iz Međunarodne organizacije za emigraciju. On je došao da ohrabri Srbe da se prijave za Kosovski zaštitni korpus. Tom susretu prisustvovao je i naš visoki državni činovnik. Nije se zadržao duže od 15 minuta.
       Pošto je, vrlo nemušto, objasnio da je njegov posao da informiše ljude o ulozi Kosovskog zaštitnog korpusa, da skuplja prijave, Ned Stajner je pod "unakrsnim ispitivanjem" koje su mu seljaci priredili, "priznao" da Kosovski zaštitni korpus još ne egzistira, ali i da njegov komandant Agim Čeku nije prošao neophodne testove selekcije i "skeniranje", jer njih nije još bilo.
       "Uostalom, šta vi Srbi hoćete, 10 odsto je ustupak koji je OVK napravio zbog vas", rekao je u jednom trenutku iznervirani kapetan Dikson koji je bio u pratnji izaslanika Međunarodne organizacije za emigraciju.
       Usledio je tajac. Gospodin Stajner zaključio je da je najpametnije da se zahvali i ode dok još može. Naravno, ni Stajner ni kapetan Dikson nisu znali da su došli u selo gde je polovina muškaraca (kao dobrovoljci) ratovala u Hrvatskoj, da se do pre nekoliko meseci borila sa OVK.
      
       "Koliko god da Amerikanci sa nama lepo pevaju Sprem'te se, sprem'te četnici, ja znam da sa Albancima ne mogu i da hoću, a sada i neću", kaže Boro Perić, jedan od retkih ljudi iz Raniluga koji nisu kupili kuću u Srbiji "za ne daj bože".
      
       LIDIJA KUJUNDZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu