Nije lako zadržati samostalnu poziciju u politici jer ste napadani sa više strana, a što umjerena javnost možda i cijeni

      Miodrag Lekić ne želi da ostavi utisak da ga posebno uzbuđuje što više nije ambasador SRJ u Rimu. Uzgred kaže da je ostalo nejasno da li mu je istekao mandat. Samo toliko.
       Da li je zvanična Italija u proteklih nekoliko godina zaista vodila promiloševićevsku politiku i u nekim slučajevima mu čak pomogla da preživi, kao što je recimo, bila, (prodaja/kupovina "Telekoma Srbija" u vreme velikih građanskih protesta u Srbiji?
      
       - Ne bih rekao da je Italija vodila "promiloševićevsku" politiku. Koaliciju "Zajedno" podržao je zvanični Rim, što nije značilo i prekid odnosa sa zvaničnim Beogradom, tim prije što se koalicija zbog svojih unutrašnjih kontradikcija ubrzo raspala. Tačno je da je kupovina "Telekom Srbija" izazvala kontroverzne komentare, ali se u Rimu takva odluka objašnjava prvenstveno kao poslovni potez "Telekoma" Italije.
      
       U Beogradu se mogu čuti sasvim oprečne ocene o "specifičnim vezama" Crne Gore i Italije. Prema nekim, Italija je "glavni oslonac" za ambicije Crne Gore da krene putem državne samostalnosti, prema drugim, ona je, zapravo, glavna prepreka u tome. Šta je od toga tačno?
       - U aktuelnom trenutku Italija nije ni glavni oslonac, ni glavna prepreka mogućim putevima i izborima Crne Gore. Rekao bih da je Italija, naročito nakon svega što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji posljednjih godina, veoma oprezna u svojim potezima. Naime, ona podržava sve demokratske rasplete kao izraz legitimne volje naroda koji bi se realizovali bez nasilja.
      
       Tokom intervencije NATO-a u SR Jugoslaviji vi ste se često javljali u italijanskim medijima i - čini se - vrlo efektno osuđivali postupke zapadne vojne alijanse prema našoj zemlji. Kako danas, sa distance od nekoliko meseci, ocenjujete ono što se dogodilo? Zašto je NATO uradio ono što je uradio da li je zvanični Beograd mogao da izbegne najgori ishod i kakva je budućnost Kosova?
       - Mišljenja su i na Zapadu, gdje se još vode rasprave o tome, podijeljena. Naime, ne zna se da li je Kosovo još dio Jugoslavije ili se formira druga albanska država iako se i ona prva nalazi u embrionalnoj fazi.
       Umjesto ozbiljnog i iskrenog pokušaja nuđenja autonomije koji bi podrazumijevao određeni subjektivitet Kosova u okviru Srbije i SRJ, nakon čega bi kosovski Albanci morali da preuzmu odgovornost za eventualno odbijanje takvog predloga, zvanični Beograd je čekao dugo uprkos prijetećim rezolucijama SB.
       S druge strane, potcijenjena je očigledna odlučnost NATO-a koji je, između ostalog, tražio generalnu probu za svoju novu svjetsku ulogu, za svoju "genetsku mutaciju" od defanzivne zapadne alijanse ka globalnom faktoru zaštite određenih vrijednosti i interesa. Trebalo je sa nešto više fleksibilnosti izbjeći da se postane meta tako globalne sile, makar iza nje stajao i globalni cinizam. Fleksibilnost u očigledno izmijenjenom svijetu dovela je do toga da su na proslavi NATO-a u Vašingtonu za glavnim stolom sjedjeli čak šest bivših članova Politbiroa SSSR-a, sada predstavnika novih država.
       Međutim, u analizama koje se prave nakon svega što se desilo, sve su češće ocjene da se NATO, uprkos uzrocima i povodima za njegovo djelovanje, nije proslavio "humanitarnim bombardovanjem" SRJ. Naime, vojna NATO intervencija je u mnogim elementima problematična, od legaliteta, budući da je napad na suverenu zemlju izveden bez rezolucije i mandata SB, čime je napravljen opasan presedan, preko načina na koji je vođena, i prilično kompromitantnog vojnog savezništva sa OVK, sve do na kraju nedefinisanog geopolitičkog ishoda rata i aktuelnog stanja zakona džungle na Kosovu i etničkog čišćenja u suprotnom pravcu.
       Izvjestan broj zapadnih intelektualaca, ne bez razloga, ukazivalo je na opasnost balkanizacije NATO-a. I zaista, po brutalnosti bombardovanja NATO je rizikovao da liči na balkanskog protagonistu. Naime, samo je nedostajalo da na kraju NATO-ovog "rata za mir" prilikom ulaska na Kosovo neko od generala NATO-a kaže kosovskim Albancima "niko ne sme da vas bije" i time otpočne novi krug haosa... Način na koji je vođena intervencija i čitav rezultat rata, smatra se, nije učvrstio novi NATO, naročito evropskih partnera koji su već izrazili određenu distancu prema načinu odlučivanja i komandovanja. U tom smislu karakteristično je nedavno saopštenje francuskog Ministarstva odbrane.
      
       U čemu se razlikuje crnogorska diplomatija?
       - Spoljna politika u Crnoj Gori je bila umjerenija i pragmatičnija. Međutim, bizarnost političke scene u Crnoj Gori ogleda se u permanentnoj nejasnoći. Naime, gotovo sve stranke, izuzev Liberalnog saveza koji je ostao dosljedan svom početnom programu, doživjele su velike promjene u svojim stavovima. Tako i u spoljnoj politici mnoge stvari ostaju nejasne. Možda i moraju da budu nejasne kada Crna Gora, uprkos novim platformama, još nema, utisak je, osmišljenu viziju svoje budućnosti.
      
       U nekim političkim krugovima i delu javnosti u Podgorici za vas kažu da ste "Miloševićev čovek", dok u isto vreme u Beogradu "kažu" da ste Milov diplomata. Može li se u ovakvim vremenima zadržati neutralna pozicija?
       - I u javnosti i u političkim krugovima Crne Gore zna se dobro da ja nijesam, kako kažete, "Miloševićev čovjek". To u Beogradu još bolje znaju.
       U Crnoj Gori se takođe dobro zna da ne dolazim iz korupcionaško-mafijaških krugova. Upravo tu negdje, kao i među eksponentima Miloševićeve politike u crnogorskoj politici i vladi iz prethodnog perioda, koji su doprinosili razgrađivanju crnogorske države i zbog toga u meni imali neprijatnog oponenta, stvarane su glasine o "Miloševićevom čovjeku" iako, razumije se, nigdje nisu zvanično saopštene.
       Bio sam u dvije Đukanovićeve vlade i sa njim imao korektne radne i lične odnose. Imajući u vidu da nijesam član njegove stranke i da ne pripadam njegovom privatnom anturazu, teško bi se moglo reći da sam i njegov čovjek. Inače, nije lako zadržati samostalnu poziciju u politici jer ste napadani sa više strana, a što umjerena javnost možda i cijeni.
      
       BATIĆ BAČEVIĆ