NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zašto Balkan nije seksi

Na Balkanu ima jedna ulična mudrost koja kaže da tamo nije moguće da se rodiš i da umreš u istoj državi. Tokom života najverovatnije će ti se kuća srušiti na glavu i moraćeš ponovo da je gradiš. "Stalno vraćanje istog". To ti je pisano, nešto kao prirodna katastrofa

      Januara ove godine seo sam s prijateljima iz hamburškog Međunarodnog letnjeg festivala da, onako prijateljski, porazgovaramo o temi govora koji je trebalo da održim na tom festivalu. Predložili su provokativan naslov: Zašto Istok više nije seksi? Instinktivno sam se osetio napadnutim. Šta?! Ja da nisam seksi? Šta time misle da kažu? Uostalom, kako seksi? Po kojim kriterijumima? "Seksi"- kakva jevtina reč!... Ponovo sam se vratio na temu. "Više nije seksi?" Ovo implicira da smo ranije bili seksi. Kada ranije? Kada smo, tačno, bili seksi?
       Može li ovo da znači da je Istok bio seksi kada nije bio seksi, kada je stenjao pod jarmom staljinizma? I da sada više nije seksi kada se trudi da postane seksi u zapadnom smislu te reči? Da li je bio seksi kada se pretvarao da je nevin i naivan, a prestao da bude seksi sada kada pretenduje da bude sofisticiran i iskusan? Beše li seksi kada je bio staromodan i folkloran, a prestade da bude seksi sada kada želi da dostigne Zapad i da uhvati trendove sa poslednjim "izmima"?
       Moji festivalski prijatelji su pametni ljudi. Možda je njihova teza bila ironična, možda smrtno ozbiljna, a može biti i oboje. No, u svakom slučaju progutao sam udicu. Poče da me grize potreba da kažem nešto na ovu temu. Nešto ironično i smrtno ozbiljno - ili oboje. (Moje "nešto" fokusiraće se na eks Jugoslaviju, gde sam živeo i koju najbolje poznajem. Nisam siguran koliko se moji primeri odnose na druge istočnoevropske zemlje.)
      
       "Svi na tržište"
       Istočna Evropa očajnički se trudi da ponovo izmisli samu sebe i da definiše svoj novi identitet. Njeni umetnici bude se iz istorijske narkoze. Trljaju oči, otresaju se iluzija, preispituju pamćenje. Pogledaju u časovnike da provere vreme, napipavaju unaokolo da provere prostor. Zijaju, posmatrajući se u ogledalu, zbunjeni. Pitaju se šta danas da obuku: "Kako želim da izgledam? Ko sam ja?"
       Veliki deo odeće koja se danas nudi dolazi iz modnih kuća sa Zapada. Istočnoevropski političari besramno paradiraju naokolo u njoj. Ponose se što mole za pare svuda gde ih namirišu. Sa zadovoljstvom menjaju ustave svojih zemalja da bi zadovoljili traženja Evropske unije, MMF-a, Svetske banke. Bezrezervno prigrlivši globalni, multinacionalni način delovanja to nazivaju progresom. Pa ipak, isti ovi političari više ne plaćaju svoje umetnike.
       "Žalim, nema državne kontrole, pa nema ni državnih para. Sada smo svi na tržištu." A ipak, od istih tih umetnika prećutno očekuju parče nacionalne čistote, potrage za korenima, malo "religije starog vremena". Kažu: "Da, sada imamo nov hardver, ali nije loše da pričuvamo i stari softver. Da , zaista, sada smo svi na tržištu, i zaista prodajemo naše fabrike i naše guzice, ali vaša je dužnost da ne prodamo naša srca i naše duše." I tako, ne samo što političari drže svoje umetnike gladnim nego od njih još traže i da pevaju!
       Nije čudo što neki umetnici kukaju za sigurnošću iz vremena "starog režima". Kažu: "Cenzori su nam poklanjali nesumnjivu pažnju, a i zimi je bilo grejanja. Diktat partije nije bio toliko bezočan kao diktat masovnog ukusa. Socijalistički realizam nije bio ništa gori od kapitalističkog realizma." Cela ova slatko-kisela agonija vrvi pod nadenutim imenom: "opštedruštvena tranzicija", što je drugo ime za duhovno silovanje.
       A Zapadu se zeva. "Sve ovo smo i ranije videli. Kroz sve to smo i sami prolazili stotinama godina pre. Reč je o prvobitnoj akumulaciji kapitala iz vremena Olivera Tvista. Neće vam biti potrebne baš stotine godina da dostignete nivo naše socijaldemokratije. Dotad, sasvim je moguće da ćemo mi otići na Mesec."
       I tako se čini da umetnici Istočne Evrope nisu osuđeni samo na ponižavajuće siromaštvo kod kuće nego su i beznadežno demode na Zapadu, gde se nadaju spasenju. Sve to dolazi kao so na ljutu ranu. Moja rasprava s festivalskim prijateljima o temi mog govora nekako je skinuta s dnevnog reda sa početkom rata na Kosovu. NATO je bombardovao Srbiju do majčine. Kao da je silom hteo da je utera u modernost. Da li smo time privremeno postali seksi? To nikad neću doznati.
      
       Kako sam izgubio svoju priču
       Moje ime je Goran Stefanovski. Ovo je moja životna priča u nekoliko kratkih rečenica. Rođen sam u Republici Makedoniji u vreme kada je ona bila deo Federativne Republike Jugoslavije. Otac mi je bio pozorišni reditelj, majka glumica. Prvih 40 godina proveo sam u Skoplju, kao dramski pisac i profesor dramaturgije. Oženio sam se Patrišom, koja je Engleskinja. Imamo dvoje dece i bili smo veoma srećni. Imali smo dobre priče.
       Potom, 1991. godine, počeo je jugoslovenski građanski rat. Naši životi dobili su naglo ubrzanje. Patriša je odlučila da balkanska budućnost ne mora automatski da bude budućnost naše dece. Oni su se preselili u Englesku. Počeo sam da putujem između Fakulteta dramskih umetnosti u Skoplju, u Makedoniji, gde beše moja sigurna prošlost i gde je bila moja velika porodica i Kenterberija u Engleskoj, gde se nalazila moja neizvesna budućnost i moja mala porodica. Počeo sam da živim između dve priče. "Izgubili smo priče", rekoh jednom Patriši. "Ne", odgovori mi ona, "priča je izgubila nas."
       Kada sam prvi put stigao u Englesku, dok je Sarajevo još gorelo, sreo sam jednu dobronamernu producentkinju koja je htela da profitira na mojoj priči. Jednog dana reče mi producentkinja: "Gorane, sada si komercijalan. No, cena neće da ti se održi još pet-šest meseci. Moraćeš da požuriš."
       Prošlo je šest meseci. Nisam obogatio moju producentkinju. Sada dane provodim nastojeći da pronađem kontinuitet između moje dve priče i umetničku ulogu nekoga ko se postojano nalazi na granici. Staloženo se trudim da objasnim svojim prijateljima i rođacima u Skoplju da ih nisam napustio zauvek i da ne živim u izobilju i luksuzu u obećanoj zemlji na Zapadu. Smireno pokušavam da objasnim ljudima u Britaniji da nisam srceparateljni izbeglički dramski autor sa posttraumatskim stresom. Čini se da svi oni imaju prilično čvrsta uverenja ko bih ja morao da budem. Svi imaju svoje klišee i stereotipe.
      
       Kako su moji prijatelji izgubili svoje priče
       I tako, sada živim u Kenterberiju, u jednom rustičnom svetu, u malom turističkom mestu sa katedralom. U glavnoj ulici je prodavnica sa stripovima u kojoj se prodaju američki noviteti. U izlog je postavljen kolor-karton u prirodnoj veličini jednog od junaka iz popularne naučnofantastične televizijske serije "Babilon 5". U pitanju je slika jednog bića s velikim svetlećim oreolom oko glave. Poznajem ženu koja igra ovaj lik. Prijateljica mi je. Njeno ime je Mira Furlan. Svojevremeno je bila jedna od najboljih glumica bivšeg jugoslovenskog pozorišta, filma i televizije. Bejaše protagonist naše drame i heroj naše priče. Sada je vanzemaljka. Pretvorila se u stereotip za ono što su Istočnoevropejci. Nedavno, dođe mi jedan prijatelj u posetu u Kenterberi. Ime mu je Rade Šerbedžija. Bio je legenda bivšeg jugoslovenskog glumišta. Bejaše Hamlet. Igrao je u nebrojeno mnogo filmova i pozorišnih predstava. Bejaše protagonist naše drame i heroj naše priče. Danas, Rade je međunarodna zvezda i dobija uloge u holivudskim filmovima. Kakve uloge? Ulogu sumnjivog istočnoevropskog mafijaša, čoveka kome ne može sasvim da se veruje, na granici psihopatije. Hamlet je postao epizodista. Protagonista se pretvorio u antagonistu. Rade je postao ilustracija za kliše koji postoji o Istočnoevropejcima.
       Raspalismo roštilj, pod suncobranom, u jedno kišovito englesko nedeljno popodne. Pijemo vino i razgovaramo o "starim vremenima". Potom sam ga odveo da vidi kartonsku figuru njegove "vanzemne" sugrađanke Mire Furlan. Posmatrali smo je zajedno. Dvojica bivših heroja u virtuelnoj realnosti. Izvan svoje istorije, svoje geografije, svoje - priče. Kazah Radetu: "Zagubismo našu priču". "Možda je nikad nismo ni imali", reče on.
       Kao da čujem zevanja s postmodernog balkona: "Priča. Kontinuitet. Sudbina. Život. Smrt. Zašto ste vi Istočnoevropejci toliko smrknuti i patetični i paranoični? Zašto se malo ne razveselite? Suđenjeee! Svet je jedna postmoderna igra!"
       Možda i jeste. Ili bi možda mogla da bude, ukoliko nije predmoderna masovna grobnica.
      
       Šta je priča
       Priča je naracija. Kaža. Niska događaja. Kazuje nam ko smo, šta smo bili i ko bismo mogli da postanemo. To je interpretacija. Kao i identitet, koji je takođe priča o tome ko mislimo da jesmo, stalno ispitivanje i preispitivanje sebe sama. Kao i pozorište, koje je na sličan način refleksija, vizija sveta i nas samih, iščitavanje prošlosti i projekcija budućnosti. Dozvolite mi nekoliko ličnih zabeleški o tome kako vidim razliku između osnovnih priča Istočne i Zapadne Evrope, između dve master-naracije. Nadam se da će to baciti izvesnu svetlost na pitanje gde se nalazi moj Istok i kako se uopšte desilo da se tamo nađe.
      
       Master-naracije
       Prošle godine odgledao sam jedan dokumentarac Bi-Bi-Sija o Kosovu. Nastavnik u srpskoj školi govorio je svojim đacima da je pre petsto godina bitka protiv Turaka bila izgubljena i da je sada njihov zadatak da se za to osvete. Učitelj je nudio učenicima model njihovog identiteta. Taj model je bio ispunjen ratovima, istorijskim odmazdama, neizmirenim računima, svetim nacionalnim idealima na horizontu. Tu je bilo i premnogo moje istorije.
       Kada smo stigli u Veliku Britaniju, moja ćerka Jana imala je šest godina. U svom prvom udžbeniku imala je priču o grupi dece koja su izgubila psa u londonskom metrou. Smešna priča, s magijskim motivima u sebi. Nema istorije, nema ratova, nema fiksiranih identiteta. Globalan, otvoren, decentralizovan, civilan koncept sveta. U njemu nije bilo ničega iz moje istorije.
       Stalno sam se pitao koji je od ova dva narativna modela bolji za moju kćer. I zašto ove dve naracije moraju međusobno da se isključuju? Može li da postoji zdrava ravnoteža među njima? Trebaju mi hitni odgovori na ova pitanja ne samo kao roditelju nego i kao građaninu. Da ne kažem i umetniku. Ko je uopšte odgovoran za ove narativne modele? Napisali su ih neki državni službenici u različitim ministarstvima za obrazovanje. (Navodno, nemačkom i francuskom ministarstvu za obrazovanje trebalo je deset godina da konačno standardizuju udžbenike istorije i da odluče na koji način će cela stvar među njima biti predstavljena deci ove dve zemlje). Ove master-naracije sačinjavaju društveni kontekst i intelektualni diskurs u kojima radi svaki umetnik. To su centrifugalne sile društva i kulture. Umetnik može da ih prihvati ili da ih odbaci, ali kontekst uvek postoji. Kao gravitacija.
      
       Paja Patak protiv Vizantije
       Želim da se pozabavim ovim različitim master-naracijama u njihovoj najružnijoj, najvulgarnijoj formi. Dozvolite da istočni svet nazovem Vizantija. Reč je o jednom zatvorenom društvu, vertikalno postavljenom, patrijarhalnom, mačo, ruralnom, u kojem samo jedna ličnost na vrhu zna šta treba - o društvu u kome nikad ne možeš da budeš usamljen, no isto tako nikada ne možeš da budeš ostavljen na miru. Socijalna pozicija ti je fiksirana. Svako ima svoj nadimak - prošlost, budućnost i sadašnjost su zadati. Nema demokratije, nema tolerancije, nema logičnog prostora za homoseksualce - ili za žene, uostalom. Individualizacija je mogućna, ali po smrtnoj ceni. To je svet etničkog fundamentalizma. Na jednoj strani, braća u večnom zagrljaju, na drugoj - izdajnici i autsajderi. Ova narativna struktura je crno-bela i zanimaju je samo kolektivni plemenski problemi. Zainteresovana je za velika Nacionalna Pozorišta, glumačke podele sa po hiljadu lica, operetske kolektivne teme. Istočnoevropska priča je skaska s jednom bravom i jednim ključem.
       Na sasvim suprotnoj strani od tog sveta stoji zapadni Paja Patak. On živi u udobnom, brzom, globalnom, potrošački usmerenom, postindustrijskom društvu. Nema majku, nema oca, nema ženu, nema decu. Stara se o dva-tri unuka - Gospod Bog zna čiji su. Ima devojku sa kojom se viđa s vremena na vreme, a posle sastanka svako odlazi u svoj stan posebnim automobilima. Paja Patak ne pripada nikom većem od sebe. On je individualac par excellence! Usamljenik u potrazi za srećom. On je kao kauboj u salunu čiji život zavisi od toga koliko brzo može da potegne. Njegova priča nema ni geografiju, ni istoriju. To je odlomak, fragment, disperzija. Paja Patak je bastion političke sterilnosti i metafizičkog promašaja.
      
       Paja Patak ulazi u Vizantiju
       Ono o čemu Istočna Evropa svedoči poslednjih desetak godina jeste ulazak Paje Patka u Vizantiju. On ulazi pun sebe i nosi svoj model sveta. (Taj model je primitivan i različit od zapadnoevropskog modela socijaldemokratije). Reč je o kaubojskom pištoljdžijskom kapitalizmu. (Ili, može biti, u to se pretvara otkako je došao kod nas?) Bezbrojne zapadne nevladine organizacije na bezbrojnim seminarima i vork-šopovima objašnjavaju šta i kako treba da se uradi. Istočnoevropejci šuškaju i kikoću se iza njihovih leđa: "Samo ostavi pare i briši. Ti ćeš mi kažeš šta da radim?!" Paja Patak dolazi sa štapom i šargarepom i sa univerzalnim mehanizmom alavosti i konzumerstva. "Hajde prvo da napravimo haos, a zatim da uspostavimo naš red. Prvo da izazovemo glad, a posle da prodajemo našu hranu. Hajde da učinimo da svaki Kinez pomisli da je bezvredan ukoliko ne vozi neki od naših automobila!"
      
       Jedenje soli
       U vreme našeg građanskog rata Si-En-En nas je prikazao kao plemena sa komplikovanim imenima i čudnim političkim navikama. Nasuprot ovakvoj scenografiji stoje lepo vaspitani i koherentni reporteri Si-En-Ena, utegnuti u tek raspakovane košulje, unoseći red u haos, objašnjavajući nered jednostavnim engleskim jezikom. Ima li od toga nekog rezultata? Na raznim međunarodnim konferencijama zapadni intelektualci često su me pitali šapatom: "Šta se tačno dešava tamo dole?" Tako je Si-En-En zaista uspeo da razjasni bar nešto: da smo mi neobjašnjivi. "Uopšte se ne zamarajte time da ih shvatite!"
       Takva predstava nije fer i pogađa me. A znam kako moj um reaguje kad sam pogođen. Spreman sam, što se kaže, da pojedem kilo soli! Ovde bih, ako mi dozvolite, promenio "brzinu" i od mog eseja atavističkim glasom bih prešao na dramski monolog: "Mislite da sam neshvatljiv? Ništa vi još niste videli! Sada ću da vam pokažem šta je prava neshvatljivost! Da, znam da izigravam budalu jedući pred vama so, dok s nevericom odmahujete glavama. To činim samo vas da zgrozim. A sebe da povredim. Zato što sam od Dostojevskog naučio da je jedinstven način na koji mogu da dokažem da sam slobodan taj da radim protiv sopstvenih interesa. Moja supruga, protestantkinja, ovo nikad neće moći da razume. Ona odbija da ovakvo vladanje prihvati kao logično ljudsko ponašanje. I - ja se saglašavam s njom. Ali, ovako se ponašam samo u nerazumnim situacijama, kada sam stavljen pod nerazuman pritisak. Samo kada mi zgazite na žulj. I onda mi još kažete da sam iracionalni monstrum?! Vi, koji mi laskate kako sam velikodušan, gostoljubiv, topao, s velikim srcem i duševan?! Kažete, ne dopada vam se moja priča. Kažete da bi trebalo da je promenim? I da ćete, ako ja to ne učinim, vi to uraditi umesto mene? Znate šta? Ko vas jebe! Kako ćete da promenite moju priču? Bombardovanjem? Haškim tribunalom? Rezolucijama UN? Podmićivanjem i ucenama? Pozorišnim festivalima?...
       Ne bih rekao da će vam uspeti. Promeniću svoju priču samo kad sam to poželim, i ako uopšte poželim. Mislite da nisam seksi? Pa šta! Kao što reče pesnik: "Ružni smo, ali pevamo!" E, sad ste me naterali da izađem na barikade! I, znajte, ovu bitku ćemo da teramo i u sledećem milenijumu! I u onom posle njega!" Nazad u esej! Dozvolite mi da raščistim jednu stvar. Ovde dižem glas protiv ružne, nevidljive mase koja stvara i održava kliše. Bunim se protiv javnog mnjenja koje se stvara i vlada u krčmama i u barovima. Ovde se ne obraćam mojim prijateljima u Frankfurtu, Stokholmu, Avinjonu ili Kilburnu koji se osećaju uhvaćeni u stupicu isto koliko i ja. Ne obraćam se idealistima koji su se kleli u Letnju školu na Korčuli i koji su '68. obožavali moju bivšu državu. Onima čiji ideal danas leži razbijen u paramparčad isto kao moj, onima koji sada gledaju kako banke i međunarodne kompanije kupuju i njihove zapadne vlade, isto kao i naše. Njihov i moj svet bliži su nego ikada ranije.
      
       Čija je priča
       Sada, kada su ratovi završeni, sve što može da se vidi na britanskoj televiziji su, s vremena na vreme, vesti o životu britanskih bataljona tamo dole. Storije su o "našim momcima u divljini". Priča pripada njenom prikazivaču. "Kazablanka" nije priča o Drugom svetskom ratu u Evropi i Africi, nego o jednom seksi Amerikancu iz Njujorka. O pojedincu u potrazi za američkim snom. O Holivudu i Dizniju. Izvinjavam se, ali gde je u svemu tome moje mesto? Ne mislim na privatni prostor nego na lični plan. Kada je Indijana Džons odlazio "tamo negde", on nije otišao ni u jednu određenu istoriju ili geografiju. Otišao je u jedan mutan Treći svet pun umašćenih gubitnika, najčešće bez lica i najčešće ubijanih na angro. Budući da Holivud ne stvara prostor za geografiju i istoriju, istočnoevropski umetnici ne osećaju se adekvatno zastupljeni, pa lome kičmu da zacrtaju svoju istoriju i geografiju. Da nađu svoju mapu sveta. Svoj kompas. Ali, tu se nalazi stupica koja ih čini zastarelim i nepotrebnim. Njihova deca koja odlaze u bioskop, u uzrastu između 18 i 22 godine, ne beru brigu za istoriju i geografiju. Njih interesuje Indijana Džons. Kako da se razreši ova nemoguća jednačina? U mahali iz koje dolazim vele: "Da ti vežem ruke na dupe, pa da igramo basket?!"
      
       Moja mapa sveta
       Zapad je odnegovao jedno granitno čvrsto uverenje da "ništa dobro ne može da dođe s Istoka". Da je jedina priča o zemljama iza gvozdene zavese ona o bledom životu, crnoj estetici i tajnoj policiji. Ovo je bila politička projekcija stvorena za ciljeve hladnog rata. U Jugoslaviji smo uvek insistirali na tome da budemo izuzeti od ove slike, uvek raspoloženi da dokazujemo da imamo "svoj put". Možda smo bili izuzetak od pravila, ali izuzetak koji pravilo potvrđuje. Kliše se, ipak, odnosio i na nas.(Razume se, i ja imam svoje klišee. Oduvek sam bio sumnjičav prema svakom ko svira rokenrol a nije anglosaksonski belac; ili svira xez, a nije crnac. Zato, verovatno, ne bi trebalo da se žalim kad srećem ljude koji su sumnjičavi prema Istočnoevropejcima koji guraju nos u izvođačke umetnosti.)
       Pa, po čemu se razlikovala naša priča od klišea? Šta je bila naša differentia specifica. E, pa, mi smo odrastali šezdesetih uz naše narodne priče isto koliko i uz Kafku i Sgt Pepper's Loneldž Heart's Club Band. Slobodno smo putovali u inostranstvo. Rasli smo s Beogradskim međunarodnim teatarskim festivalom - BITEF-om. Teatarska grupa The Living Theatre došla je u Jugoslaviju 1968. kada teško da je bilo ko izvan Njujorka znao nešto više o njoj. Grotovski, Bruk, Bob Vilson bili su domaće životinje u Jugoslaviji. Češali smo se rame o rame s njima. Verovali smo da smo mi njih ispratili na Zapad. Da su prvo dolazili kod nas da pokažu šta imaju, pa tek potom, kad im mi "odobrimo", odlazili da se pokažu na drugim mestima, u inostranstvu. Bili smo vrlo pompezni i arogantni. Jednom rečju seksi!
       Ali, šta s tim? Verovatno stoga što je jugoslovensko iskustvo bilo toliko sofisticirano, doživelo je i toliko sraman i krvav kraj. U suštini, Beograd nikad nije istinski prisvojio novitete koji su mu dolazili na BITEF. Gledao je i posmatrao, ali je malo u tome učestvovao. Pod prevezom evropeizma, vizantijska naracija ostala je netaknuta.
      
       Smrtonosno privlačna moć master-naracije
       Istorijski ritmovi Istočne Evrope bili su asinhroni sa zapadnim. Osobito u delovima koji su bili pod otomanskom vladavinom. Ta društva nikad nisu videla renesansu, klasicizam i prosvetiteljstvo, nikada nisu videla industrijsku revoluciju, Napoleonov Kodeks ili Društveni ugovor Žan-Žak Rusoa.
       Ovakva aritmija je izvor dosadnih poređenja i permanentni sastojak konfuzije. Naš identitet oscilira između duboke inferiornosti i visoke superiornosti. Inferiornost se temelji na osećanju ekonomske bezvrednosti. Superiornost se podupire osećanjem da smo ekskluzivni sopstvenici Duše. ( U ovo veruju čak i novopečeni slovenski mafiozi. Lično, ne mogu da vidim nikakvu razliku između njih i novopečenih mafioza bilo gde drugde u svetu.)
       Luksuz zapadnih umetnika sastoji se u tome što oni mogu da ostanu po strani od politike i da još imaju širok prostor za sopstveni diskurs. Na Istoku, zbog centralizacije društva, ne postoje putevi za alternativne diskurse i nema paralelnih prostora. Ostajanje po strani od politike izgleda kao povlačenje u autizam. Možete da vidite predstave, napravljene usred istorijskog zemljotresa, koje nemaju nikave veze sa realnošću. Ali one svedoče o nečem drugom - o izvesnom eskapističkom solipsizmu da "ovo se ne događa ovde, ovo nismo mi". Uistinu treba prilične hrabrosti da se ostane živ i da se veže kraj s krajem pod svakodnevnim pritiskom te "istorijske sapunske opere". Ovakva hrabrost ne može da bude cenjena napolju. Zapadni posmatrač se pravi da tačno zna šta bi moglo da se uradi u celoj situaciji, na koji način mogu da se isprave greške, odnosno kako bi ova nesreća moćno mogla da se dramatizuje. (To vam je kao kada gledate fudbal na televiziji i mislite da znate kako da postignete gol.) Jedna zapadna spisateljica jednom prilikom mi reče: "Toliko želim da mogu da živim u vašem delu sveta - tada bih imala priču." Možda je tako, ali ona zaboravlja da su velike šanse da bude tako usisana u priču da neće imati snage ni da je shvati, a kamoli da je artikuliše u romanesknu formu.
      
       Neželjena priča
       Pa , hajde da vidimo na šta je ličila ta žalosna izgubljena priča o izvođačkim umetnostima u mojoj bivšoj državi? Verujem da je bila autentična i prilično dobro artikulisana. Godine 1990. Teatarski festival Eurokaz u Zagrebu odlučio je da prikaže jugoslovensku "priču o izvođačkim umetnostima" u tom trenutku. U okviru Festivala održavao se susret Informal European Theatre Meeting ili IETM. Zapadnim nezavisnim producentima bila je predstavljena kompletno nova generacija mladih jugoslovenskih pozorišnih reditelja. Njihova imena su Dragan Živadinov, Vito Taufer, Haris Pašović, Branko Brezovec. . . Ovi ljudi bili su neustrašivi u pričanju priče. Verujem da je priča bila seksi, kao što su bili i ljudi koji su je pričali. Kao što su bili i drugi, nešto stariji reditelji - Slobodan Unkovski, Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović. . . Radilo se o priči o našem vremenu, mestu i kontekstu, o skaski, o tragikomičnom prikazu jednog sveta uhvaćenog u okretanje dva moćna politička vodenička kamena.
       Ali, priča nije uspela da se proda. Zapadni producenti su rekli da se ona teško prati, da ne znaju kako da je klasifikuju i da ne odgovara zapadnim horizontima očekivanja. I tako se priča raspala. Zajedno sa onima koji su je pričali. Neki od njih postali su ideolozi političkih režima, neki ministri za kulturu. Svi oni bili su usisani centrifugom sopstvene naracije.
       Možda su zapadni producenti (a ovde ne mislim samo na pozorišne, nego i na političke producente) mogli da se potrude da sazdaju kontekst, da horizonte očekivanja prilagode priči, a ne obratno. Možda - samo možda - da je priča bila prepoznata i podržana, ne bi došlo do rata koji ju je uništio.
       I sada, posle reke krvi, ponovo se postavlja pitanje: "Njo ist Osten?" Pa, bilo je vreme kada Istok ( bar moj ugao Istoka) vrištaše: "Ovde smo, ovde!", a Zapad odgovaraše: " Ne možemo da vas vidimo. Niste tamo gde očekujemo da budete. Budite na nekom drugom mestu da bismo vas videli!"
       No, sve je to sada istorija. Nema koristi od prolivanja suza. Znam da u tome s vaše strane nije bilo ničeg ličnog, amigosi! Strogo biznis, kao i obično.
      
       Šta da se radi
       Na Balkanu ima jedna ulična mudrost koja kaže da tamo nije moguće da se rodiš i da umreš u istoj državi. Tokom života najverovatnije će ti se kuća srušiti na glavu i moraćeš ponovo da je gradiš. "Stalno vraćanje istog". To ti je pisano, nešto kao prirodna katastrofa. Istočnoevropsko pozorište krčka se u ekspres-loncu političkih nereda i u momentu prolazi kroz tektonsko menjanje sopstvenog identiteta. Teši se da istinsko umetničko delo može da se rodi samo u kotlu istorijskih boljki. (I, ruku na srce, tu je veliki uspeh na Zapadu filmova Kusturice i Mančevskog, kao i muzike Bregovića, što bi istočnoevropski izvođački umetnici mogli da se potrude da dostignu.)
       Istočnoevropski izvođački umetnici trebalo bi da prekinu svoju amneziju i da se sete da je njihov svet, u jednom grču s početka veka, rodio Čehova, Maljeviča, Stravinskog, Ejzenštajna, Nižinskog, Harmsa, Vavedenskog i Bulgakova. Ista ona imena koja je uvek fleksibilni Zapad prisvojio kao svoja. Tako se desilo da Istok, koji je iznedrio sva ova imena, postane poznat kao Divlji Istok. A Divlji Zapad, sa koga dolaze Vajat Erp i Kalamiti Xejn, da postane prefinjen i cool posednik i čuvar modernizma. Istočni izvođački umetnici imaju pred sobom staromodan i usamljen domaći zadatak - da nađu svoje glasove, da se sete svoga imena, ponovo da steknu samouverenost, da povrate svoj prostor i da prepoznaju sopstveni kontinuitet. Treba da rade na svojim pričama i da se izbore za njih. Bile one vredne ili bezvredne. Seksi ili neseksi.
      
       (FORUM, SKOPLJE)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu