NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ženski rukopis

Reditelj Marta Fajns o svom prvom filmu rađenom prema slavnoj Puškinovoj poemi, današnjoj Rusiji gde je "Onjegin" delimično sniman, svojoj velikoj porodici koja je sva okrenuta umetnosti

      Marta Fajns, čiji je prvi igrani film "Onjegin" upravo stigao u naše bioskope, jedan je od članova velikog porodičnog kruga Fajnsovih koji je "sav u umetnosti". Najstariji je Ralf Fajns koji je stekao svetsku slavu "Engleskim pacijentom" a igra i, naravno, naslovnu ulogu u "Onjeginu", tu je zatim Džozef koji je posebno očarao ženska srca ulogom u "Zaljubljenom Šekspiru"; još ih je, zatim, troje, dva brata i jedna sestra, svi pravilno raspoređeni po pozorištima, televiziji i filmu. Prvi se probio Ralf i onda lako povukao ostale u sfere umetnosti ili, ako hoćete, šou biznisa. Važe za klan u najboljem smislu reči. Otuda se ne treba čuditi što je upravo famozni Ralf omogućio sestri rediteljski debi, i to debi podržan velikim holivudskim parama. Moglo mu se posle devet "Oskara" koje je osvojio "Engleski pacijent". Fajnsovi su, inače, odrasli u Irskoj, zemlji u kojoj se najpre savladaju lekcije iz upornosti i nepopustljivosti. Legenda kaže da su uz neosporni talenat i zbog toga uspeli: prezime Fajns danas u Londonu, a i šire dakako, gordo zvuči.
       S Martom Fajns sam razgovarala nedavno u San Sebastijanu gde je poslednje večeri festivala bio prikazan film "Onjegin"...
      
       Da li vam je bilo teško, pa i neobično, da kao Engleskinja režirate film na osnovu klasičnog ruskog dela, pri tom i jedne slavne poeme?
       - Verujem da uvek postoji osećaj nelagodnosti kada se jedno književno delo, pa još i klasično, prilagođava filmu. Ovde je reč o poemi koju su mnogi pročitali i svako ima svoj doživljaj "Onjegina", svako, štaviše, može tu sebe negde da pronađe. Velika a neostvarena ljubav, ima li univerzalnije teme uopšte?! Uz to, kako kažete, "Onjegin" je sav u stihu, i to genijalnom Puškinovom stihu. Trebalo je ući u svu dubinu takvog jednog dela napisanog danas već i u davnom devetnaestom veku. Prema tome, naravno da je bilo teško, izuzetno teško, ja bih rekla i veoma rizično. Poslednje što smo hteli, Ralf i ja, jeste da izneverimo duh tog dela, njegovu suštinu, njegovu tugu i očaj, pogotovo što je Puškin te emocije opisao na jedan zaista čist, istinit i vanvremenski način. U tom smislu i neodoljiv...
      
       Otuda se verovatno i niste kolebali, zazirali od, kako kažete, rizika?
       - Pa, mislim da sam, kao prvo, podlegla Ralfovoj opsednutosti "Onjeginom". Moj brat je godinama živeo sa čvrstom idejom da jednom mora nešto da uradi s tom pričom, bilo u pozorištu ili na filmu. Bio je, u stvari, zaljubljen u te stihove, toliko da me je lako ubedio kako vredi s tim nešto pokušati. Ja se jesam plašila pošto je ovo moj prvi igrani film; mislila sam da li ću moći, znati, da li ću umeti da savladam čitav taj neverovatno bogati materijal. Jer, svo iskustvo koje sam do "Onjegina" imala može se svesti na snimanje gomile reklamnih, komercijalnih filmova. Ralf mi je govorio: ti si žena, ti si umetnik, ti ćeš to umeti, ti ćeš to razumeti, osetiti, hajde probaj. I, eto, zahvaljujući upravo njemu i njegovoj strašnoj tvrdoglavosti, ja sam se usudila. U međuvremenu sam se, jasno, i sama zaljubila u Puškina, iznova i iznova čitala njegova dela, tako da sam s malo više pouzdanja prihvatila ovu avanturu. Pogotovo što smo prilično jednostavno došli do ljudi u Holivudu koji su bili spremni da odvoje ogroman novac za film jer je "Onjegin" takav projekat: delo iz epohe koje je moralo da se snima i na autentičnim prostorima, znači u Rusiji i tome slično. Holivud je, štaviše, pristao da uđe u igru pod našim uslovima što znači da smo uspeli da isposlujemo ne samo njihovo nemešanje u proces rada već i pravo na - poslednji rez. Dakle, sve vrline i mane filma su samo moje ili, ako blaže zvuči, naše; dakle, jedne velike ekipe koja je radila film.
      
       Stihovi se obično čitaju naglas pošto se tako bolje čuju i osete sve nijanse. Da li ste i vi primenili taj metod?
       - Ne, ja nisam, ali sam često slušala Ralfa dok glasno izgovara te stihove. Voleo je to da čini upravo iz razloga koje ste naveli: ne samo kao glumac koji je na to obavezan, već i zbog toga što je tako uspevao bolje da pronikne u tačan smisao svakog stiha, svake reči. Recimo, da bi opisao Tatjanin karakter, Puškinu su bile potrebne strofe i strofe i mi smo ih onda, radeći na scenariju i snimajući film, pokušali da ih što vernije protumačimo a opet i izrazimo u jednom sasvim drugačijem mediju. Išli smo do najmanjih detalja u pripremama i zbog odanosti delu, ali i zato što u ovaj film jeste uloženo na desetine miliona dolara a to nas je obavezivalo na uspeh, uspeh čak i kod onih gledalaca koji nikada do tada nisu čuli za Puškina, još manje za "Onjegina".
      
       Pretpostavljam da u pripremama niste mimoišli ni istoimenu operu Čajkovskog?
       - Da, da, kako da ne, ja o "Onjeginu" znam sve napamet, pa i tu operu, pa i njen libreto. Slušala sam je mnogo puta, i zbog nje same, ali i zato što je svakom autoru uvek interesantno da vidi šta je neko drugi uradio sa istim delom, kakve je odluke i kakva rešenja nalazio. Ne želim, naravno, sebe da dovodim u bilo kakvu ravan sa Čajkovskim, govorim jednostavno o tome da se i iz njegove opere moglo ponešto saznati iako je, istini za volju, u njoj sama priča pojednostavljena i meni najviše liči na nekakvu prolaznu opservaciju. U svakom slučaju, nikada nisam pomislila da, recimo, muziku Čajkovskog iskoristim za film, ma u kom obimu, pa i najmanjem.
      
       Gde su, konkretno, bili najveći problemi prilagođavanja te poeme filmskom mediju?
       - Za mene je bilo najnapornije da osmislim kraj filma. Kod Puškina imate naraciju koja je nekako odviše direktna: duel, smrt Lenskog i egzil Onjegina gde ga zatičemo u stanju potpune opsednutosti Tatjanom, stanjem iz kojeg se nikuda ne može otići. Ali, njegov bol i njegova agonija zbog neuzvraćene ljubavi primorali su me da se i sama, kao žena i kao reditelj, suludo upustim u sva pitanja apsolutno čiste ljubavi. Kao ženi mi je to godilo, i inače sam uvek volela da pitanja ljubavi instinktivno artikulišem. Koliko znam, gledaoci uplakani odlaze s našeg filma što smatram postignutim ciljem. Pogodili smo dubinu očajanja, onu emociju iz koje je i zbog koje, pre svega Ralf, hteo da snimimo ovaj film.
      
       Posebna priča je kako ste kreirali Rusiju onih dana, carsku Rusiju koja u filmu deluje odista ubedljivo?
       - To sam dosta često čula i smatram jednim od vrhunskih komplimenata filmu. Sami Rusi su, videvši "Onjegina", bili iznenađeni autentičnošću prizora. Oni znaju da je snimljen veliki broj stranih filmova iz te njihove epohe, ali su im oni i delovali baš tako, strano. U njima se videla sva strašna razlika između onoga kako je tamo nekada bilo i onoga kako su to zamislili Amerikanci, Englezi ili Francuzi, ma ko da je radio. Nama je nekako pošlo za rukom da film učinimo ruskim što je izazvalo njihove pohvale i njihovu zahvalnost. A, ako me pitate kako nam je to pošlo za rukom, onda je odgovor sadržan u samo jednoj reči - Tarkovski! Naprosto smo ga krali, išli za njegovim fenomenalnim a tako čistim izrazom. To jeste bilo vrlo zahtevno i podrazumevalo umetnost u svakom trenutku, u svakom kadru, ali je upravo zbog toga - ako jeste - i "Onjegin" ostavio takav utisak na Ruse. Inače, i Ralf i ja smo najveći poštovaoci čitavog opusa Andreja Tarkovskog i to ne od juče, za potrebe ovog filma, već godinama unazad.
      
       I, dobro, kako je izgledalo režirati film u kojem naslovnu ulogu igra rođeni brat?
       - Savršeno. Ralf je izuzetan profesionalac. Velikodušan u davanju i glumac koji, recimo, nikada ne kasni na snimanje. Radili smo sa ogromnim entuzijazmom što je kapitalna stvar; kad nešto toliko volite, onda vas to i štiti od svega.
      
       Vi, Fajnsovi, jedna ste velika umetnička porodica. Kažu i ostrvo za sebe na Ostrvu. Da li je reč o uticaju roditelja?
       - Ima nas šestoro i svi smo se opredelili za umetnost. Sebe zovemo kreativni tim, naravno pomalo u šali. Ne znam, u stvari, tačan odgovor a ne želim da o nama sudim tek tako, usput. Svako je tu, ipak, ličnost za sebe. Znam, međutim, nešto drugo što je pouzdano tačno: dok smo bili deca, naša majka nas je stalno bodrila u ideji da je kreativnost najvažnija stvar u životu i to ona kreativnost u kojoj čovek uvek ostaje veran svom izrazu. Takođe nas je učila da disciplinovano prilazimo svemu što radimo, da ne počinjemo nešto a onda to ne završimo. Takođe, učila nas je kako moramo da razumemo zbog čega nešto radimo. Odrasli smo, dakle, s takvim vaspitanjem a okruženi knjigama, slikama i pločama klasične muzike. Naša majka je i sama bila pisac i slikar, uvek je nekako lebdela i, kao takva, bila potpuno nezainteresovana za, recimo, naše ocene u školi. Samim tim i mi ih nismo mnogo poštovali. Isto tako nam je usadila u glavu da nije najbitnije zaraditi novac, bitnije je stvoriti nešto vredno, nešto lepo. Njen sistem vrednosti danas gotovo da zvuči šašavo i mnogi bi mu se slatko nasmejali, ali je za nas on ostao vrsta Biblije. Verovali smo joj gledajući na delu kako živi srećna u svom svetu knjiga i palete, instinktivna i jedinstvena. Kad pomislim na nju, znam da u životu čovek mora da radi samo ono što istinski voli i da to jeste jedan od glavnih stepenika lične sreće. Po karakteru, Ralf je njoj najsličniji, isti je zanesenjak kao ona, a najuporniji kada mu je do nečega zbilja stalo.
      
       Dok čovek gleda "Onjegina", prvo pomisli kako bi odmah, posle filma, odleteo u Sankt Peterburg da se nagleda te lepote. Zbilja, kako ste uspeli da je do te mere dočarate?
       - Mogu vam reći da je za producenta snimanje u Sankt Peterburgu priličan teror. Napraviti svu tu pozadinu i svu prateću skalameriju koja nam je bila neophodna za pojedine scene, već je bilo ravno podvigu. Da ne govorim o merama zaštite u smislu da se noću sve to, recimo, ne pokrade. Najveći deo budžeta za film otišao je upravo na "zidanje" Sankt Peterburga i očuvanje tog prostora pri čemu je u Rusiji, ako niste znali, sve to prilično skupo ukoliko želite kvalitet. Baš naplaćuju. Jedna odlična ruska kompanija se brinula o nama i o svemu drugom tamo. Izvan tih muka, išlo je glatko, zapravo sjajno zato što su nas ljudi lepo prihvatili.
      
       Koliko ste uopšte vremena proveli u Rusiji?
       - Snimali smo samo pet dana ali smo i zbog toga tamo morali da budemo tri nedelje. Scenografija je jedan od stubova filma. Ja sam obišla oko dve hiljade kuća u Sankt Peterburgu i mogu vam reći da su mi usta često ostajala otvorena: od njihove lepote, od masivnosti; rečju, od fantastične arhitekture. Srećom, imala sam jak tim saradnika što se scenografije tiče, takođe i kostimografije, ljude koji su dobri poznavaoci tog vremena Rusije a prave estete. Bez njih ovaj film sigurno ne bi bio u vizuelnom smislu toliko lep.
      
       Da li "Onjegin" znači i vaše "poslednje zbogom" reklamnim spotovima?
       - Volela bih da je tako. Idealno bi bilo naći za početak neku dobru priču i onda se opet upustiti u režiju filma. Ja se nadam tome. Ali, ako mi takva budućnost nekako i izmakne, pa ništa, vratiću se komercijalnom filmu u trajanju od tridesetak sekundi čija je svrha da vas natera na kupovinu jednog đusa, boljeg od svih drugih. Nije to bogzna šta, ali je takođe vrsta kreacije koja traži dar i inspiraciju. Uostalom, do "Onjegina" je to bio i čitav moj profesionalni život. Zar da sad kažem nešto loše o njemu?
      
       Gotovo je nepodeljeno mišljenje da je Liv Tajler odlično odigrala Tatjanu. Da li je ona vaš izbor?
       - Da. Čim sam je videla, znala sam da je savršena za ulogu. Bilo je još mnogo glumica na audiciji, ali sam konačni izbor što se tiče Liv Tajler prepustila Ralfu. Bitno je bilo šta on kaže zato što je on Onjegin, da li vidi nju pored sebe kao Tatjanu. Kada je rekao "da, Liv", mislim da je to bilo moje najveće olakšanje što se čitavog filma tiče. Jer, radilo se o ključnoj odluci.
      
       JASMINA LEKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu