NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sa Ovčara i Kablara...

U gradu vole opoziciju, ali nerado o tome pričaju. Daleko od toga da neko ima nešto protiv politike, ali, od nečega mora da se živi

      Pre nego što je stavljen u međunarodni karantin, Slobodan Milošević je postao persona non grata u jednom mestu u samoj Srbiji. Kada je, početkom devedesetih pokušao da održi miting u Čačku, opozicione pristalice najurile su predsednika Srbije sa bine, a samo su ga kišobrani, telohranitelji i brz trk do limuzine zaštitili da ne bude zasut jajima. Prisutni se kunu da je šofer tada morao da uključi brisače ne bi li skinuo veliku količinu pljuvačke sa šoferšajbne predsedničkog motornog vozila. I od tada Čačka nema u predizbornim maršrutama SPS-a.
       Postoji nekoliko mišljenja o tome kako je baš Čačku i Čačanima zapalo da među gradovima Srbije budu predvodnici opozicionog i antikomunističkog mišljenja. Ono što je, međutim, pouzdano, jeste da je od samog osnivanja stranaka u tom gradu delovala ujedinjena opozicija. Bez obzira na sve potrese i podele među strankama, Čačani su održali gradski opozicioni front i 17. novembra 1996. bilans je bio sledeći: od 70 mesta u opštinskoj skupštini leva koalicija je osvojila 8, a Velimir Ilić Velja, lider saveza, postao je jedini opštinski funkcioner koji predstavlja figuru i na nacionalnom nivou.
      
       Lekcija
       Ipak, kada se raspala koalicija "Zajedno", to nije ostalo bez posledica i među složnim Čačanima, tako da odnos snaga u Skupštini opštine, gde je "Zajedno" imala skoro devedeset posto mandata, izgleda otprilike ovako: SPO - 15 odbornika, "Nova Srbija" Velje Ilića ima 20 odbornika, DS - nakon što je nekoliko odbornika promenilo boje, ima 14 predstavnika, DHSS ima 4 i tako dalje. Tri godine kasnije, posle uspešno savladane lekcije "kako pobediti socijaliste", u Čačku rade lekciju br. 2 pod nazivom "da vidimo od čega se živi". Pre istorijskog događaja od ovog proleća u Srbiji, Čačak je bio grad sa najvećim iznosom platnog prometa u Jugoslaviji - ako bi se promet računao po stanovniku. Takođe, bio je, a i sada je, grad sa najvećim brojem automobila, opet po stanovniku.
       Prosečna plata od oko 700 dinara ne bi trebalo da zavara, pošto, kao i svuda, i u Čačku poslodavci prijavljuju samo "minimalac", a ostatak isplaćuju na ruke, tako da su realna primanja veća. Takva je praksa naročito kod privatnika.
       Avionsko razaranje privrednih kapaciteta štošta je izmenilo u privredi grada, ali nije sve ni tako crno kao što se može pomisliti. Nekim od preduzeća nije bilo opstanka ni bez bombardovanja, ali im je ono pomoglo da to uvide. Verovatno im predstoji sudbina "Hidrogradnje", firme koja je privatizovana: u stvari rasparčana je tako da su vlasnici postali raniji rukovodioci. Razume se, niko ne kaže da je to obavljeno baš pošteno i onako kako je bog to tražio, ali, kako govori Velimir Ilić, predsednik opštine, za grad je bolje da ima nekoliko malih uspešnih (privatnih) firmi nego jednu veliku propalu (državnu). Otkud u Čačana tradicija privatnog preduzetništva?
      
       Preduzetnici
       Boban Spasojević, vlasnik i direktor preduzeća CINI, objašnjava da zasluga za to pripada zanatskoj zadruzi "Univerzal" koja je mnogima, među kojima i samom Spasojeviću, pomogla da stane na sopstvene preduzetničke noge još pre više od dvadeset godina. "Nisam prešao Albaniju, nisam bio u državnoj službi i ne znam šta je muka", kazuje Spasojević, čija firma ima 60 zaposlenih, a otvorio je i firme u Bugarskoj i Poljskoj. Prosečna plata je poslovna tajna, "da se ne bi iritirala javnost". Iako ima vrlo raznovrsan proizvodni program CINI je danas šire popularan zahvaljujući šporetu na drva nazvanom "spasoje". "Za nas pravljenje šporeta na drva predstavlja tehnološki korak nazad, ali sad je najvažnije da preživimo teška vremena", kaže Spasojević. Tehnološko nazadovanje nije ostalo neopaženo u širem okruženju, pa su CINI-jev proizvod Čačani optužili da koristi "licencu Buzurović", prema istoimenoj ciganskoj porodici koja tradicionalno, "na čekić", pravi ovaj, pokazalo se, još neprevaziđeni uređaj za domaćinstvo.
       Iako za sebe ne misle da su baš neka velika specifičnost u Srbiji danas i ovde, preduzetnički duh grada je vidljiv i golim okom. Na glavnim ulicama Čačka - onima kojima namernici uglavnom prolaze - teško je ugledati kuću čije prizemlje nije poslovni prostor. Da li zbog skromnih fondova za investicije, ili iz urbanističkih razloga, tek kuće su ostale male, a izlozi su veliki, što daje skoro orijentalan izgled. Za razliku od nekih komšijskih gradova, Čačak se diči i Mekdonaldom, sa svojim uobičajeno nesnosno ljubaznim osobljem. Reporteru NIN-a, koji je želeo samo sezonsku pitu, pokušali su da prodaju i "naš novi proizvod sladoladu". Poslovna ekspanzija pokazuje i prve znake širenja na okolinu - tako je pre nekoliko nedelja trebalo da "čačanskim kapitalom" bude otvorena i kladionica u 40 kilometara udaljenom Kraljevu, ali je domaća poslovna konkurencija izgleda imala nešto protiv, pa je u nesuđeni objekat bačena bomba. Istraga je u toku.
       Ipak, najveće zasluge za posleratni razvoj grada pripadaju socijalističkom gigantu "Slobodi", poznatom proizvođaču kućnih aparata (pored ostalog) u čijem se sastavu nalazi i namenska proizvodnja, to jest proizvodnja oružja i vojne opreme, što je fabriku stajalo uništenja u prolećnom ratu. Civilna proizvodnja je bila uništena, a vojna, kažu, mnogo manje, no to se ne da lako proveriti.
      
       "Sloboda"
       Koliko je "Sloboda" simbol Čačka, vidi se i odatle što je fabrika, kako kažu u njoj, zaslužna i za uvođenje vodovoda i druge civilizacijske tekovine. "Sloboda" se, inače, kako kaže direktor Radomir Ljujić, sprema da od Nove godine obnovi civilnu proizvodnju u punom obimu - nove hale su već izgrađene, a fabrika je jednim delom već i sada obnovila proizvodnju. "Od 4 132 radnika koliko smo imali pre agresije, 1 146 se izjasnilo da napušta fabriku. Otpimalan broj je 2 200 zaposlenih, ali je realno da ćemo imati više. Nadam se da ćemo uspeti da zadržimo sve radnike koji hoće da ostanu, s tim da će mnogi morati da promene svoja radna mesta, kako je to i na Zapadu", kaže Ljujić. Radnici koji su napustili fabriku dobilu su naknadu u iznosu od 24 lična dohotka (30 000 dinara), ili kredit za prelazak na poljoprivredu. Ko je na vreme iskoristio prvu mogućnost, mogao je da kupi nešto manje od tri hiljade maraka.
       "Sloboda", inače, nikada nije ozbiljno razmatrala planove privatizacije - ostaje od glave do pete državna firma. Poslednjih godina je, navodi direktor, dobila niz priznanja za privredne rezultate. Glavno tržište je u Kolumbiji i Meksiku, koje je uglavnom zadržano ("zahvaljujući razumevanju partnera"). Primanja u "Slobodi", ako se računa lični dohodak, topli obrok i sredstva solidarnosti, iznosi 1 200 dinara. Republika je, i to da kažemo, u obnovi fabrike učestvovala sa 17 miliona dinara.
       Zanimljivo je da je pre nekoliko godina napravljen ugovor o saradnji između "Slobode" i prethodnog aktera priče CINI-ja. Stvar se završila vrlo neuspešno prvenstveno zato što, kako kaže Boban Spasojević, gigant socijalističkog privređivanja nije mogao da se adaptira aranžmanu u kome je on trebalo da bude isporučilac ("kooperant") znatno manjoj privatnoj fabrici.
      
       "Grebići"
       Poznata je osobina žitelja srbijanskih varoši da imaju najgore mišljenje o stanovnicima najbližeg susednog grada. U očima Užičana, pa i Kraljevčana, Čačani su tako "grebići", nadimak koji su zaslužili nekom ranijom prilikom i koji će ih krasiti narednih nekoliko stoleća. Međutim, čak i susedi im danas priznaju da su "složni", naročito kada je prosperitet grada u pitanju. U praksi to znači recimo to da je Čačak prvi grad koji je napravio balon-halu za tenis. Nije to bogzna šta, košta pedesetak hiljada maraka (sve skupa), ali posle Beograda, Novog Sada i Niša, dakle neprikosnovenih urbanih centara, Čačak je prvi grad koji je sebi priuštio čari belog sporta u zimskom periodu. Juniori iz Gornjeg Milanovca, Užica i Kragujevca dolaze da vežbaju u čačanskoj balonhali. Rezultati su se odmah pokazali, prvak Jugoslavije za uzrast do deset godina je Filip Ćojbašić, Čačanin. Mada u Čačku mrmljaju da direktor "Slobode" Ljujić strasno voli tenis, Nešo Puzić, direktor Teniskog kluba "Sloboda", kaže: "Našao sam 10-15 privrednika i tražio da daju po dve-tri hiljade maraka i budu sponzori. Dali su mi da me se otarase. Ali, hala je tu. Morao sam da zaslužim poverenje."
       Puziću poverenje treba zbog mnogo ozbiljnijeg projekta - izgradnje sportske dvorane za 2 000-2 500 mesta na igralištu "Slobode", u kojoj bi se mogao igrati i rukomet. Zamisao je da se u sastavu sportske dvorane izgrade tribine za fudbalski teren ispod kojih bi bio poslovni prostor čijom bi prodajom hala bila izgrađena. Postojeća hala "Borac" omogućuje samo igranje košarke (uzgred, i njeno proširenje se planira - takođe u privatnom aranžmanu). Nova dvorana bi, prema zamisli, bila 30-40 procenata u vlasništvu opštine, kako bi se garantovala njena izvorna funkcija.
       U telekomunikacionom smislu Čačak je važan. Visovi Ovčara i Kablara predstavljaju jedno od najpodesnijih mesta u Srbiji koje bi odabrao čovek koji bi želeo da postavi TV ili radio-predajnik. Ili da ga sruši. Pred sudom u tom gradu odgovara grupa od šest ljudi koji su juna meseca minirali predajnik lokalne TV Galaksija. Jedan od njih je izjavio kako je to učinio jer je bio iritiran njenim programom.
      
       Rušioci
       Stvar je u tome da je TV Galaksija za vreme rata (dok je opštinskoj televiziji bila oduzeta tehnika) prednjačila u takozvanim patriotskim sadržajima, iza koje su svesni Čačani podozrevali da ne stoji ništa drugo do prizemna režimska propaganda. Veliki publicitet je, kažu, tih dana imala neformalna grupa koja je nastupala pod imenom "patriotske snage" i čiji protagonista je bio Radmilo Mišović, košarkaška legenda grada, pa i šire. Zatim, značajno mesto su imala saopštenja SUP-a, čitana u autentičnoj policijskoj formi, kojom su preko malih ekrana javno žigosani prestupnici koji su za vreme rata prodavali marke ili se potukli u skloništu. Tako je došlo do toga da čačanska šestorka digne u vazduh Galaksijin predajnik, a kao kolateralna šteta nastradao je i predajnik Televizije BK protiv koje bombaši nisu imali ništa, valjda.
       Komplikacija je nastala kada su nadležni otkrili da su svi okrivljeni članovi raznih opozicionih stranka, a naročito "Nove Srbije" Velje Ilića, gradonačelnika. Implikacija je jasna. A zatim, predmet je, iako je delo u nadležnosti okružnog suda, prebačen u nadležnost opštinskog suda. Manevar koji izaziva sumnju jer se iz prakse zna da su opštinski sudovi podložniji pritiscima republičkog vrha od inače pritiscima veoma podložnih okružnih sudova. Tako stoji stvar, za sada.
       U međuvremenu, TV Galaksija je batalila politiku i ukinula informativni program, tako da sada objavljuje samo servisne informacije: vesti komunalnog karaktera, iz kulture i slično. "Isključili smo svaku stranačku politiku iz programa", kaže Vladimir Madžarević, advokat, suvlasnik i glavni i odgovorni urednik TV Galaksija. "Televizija se samofinansira, a od političkih sadržaja nismo imali nikakve koristi, samo štete. Osim toga, bili su mogući problemi sa Zakonom o informisanju, pošto pojedinci u svojim nastupima stvarno nisu imali mere. Posle njih danima smo objavljivali demantije, pa demanti demantija i tako u beskraj", vajka se Madžarević.
       Spor između televizije i gradonačelnika Velje Ilića Madžarević objašnjava razlozima koji nisu politički u užem smislu reči: "Ja sam sa Veljom odličan, što se za mog ortaka ne bi moglo reći."
       A ortak je Milojko Mišula Petrović, koga je Ilić na mitingu, upirući prst u prozore televizije (Galaksija je u zgradi koja dominira centralnim trgom), nazvao đilkošem i harmonikašem, a to još, kažu, i nije bilo najgore... Čačak, inače, ima svoju opštinsku televiziju Čačanski glas (ali je zovu TV Čačak), kojom, kažu, opština upravlja svojom čvrstom opozicionom rukom. Pošto je televizija u prvoj liniji fronta za formiranje javnog mnjenja, manje pažnje se poklanja istoimenim lokalnim novinama, koje izlaze jednom nedeljno i imaju zanimljivu koncepciju. Na naslovnoj strani, sasvim uz tekst posvećen Čačanima odlikovanim u akciji obnove zemlje, nalazi se izveštaj o uspeloj ekspediciji gradonačelnika Ilića i, uopšte, SZP u Ameriku. U redakciji ovakvu uređivačku politiku nazivaju "i po babu i po stričevima".
       Tako je to u Čačku. Vole opoziciju, ali nerado o tome pričaju. Daleko od toga da neko ima nešto protiv politike, ali, od nečega mora da se živi. Kao što, uostalom, u Galaksiji lepo kažu.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu