NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prijateljstvo, zanat najstariji

Savet bezbednosti UN odložio je glasanje o novim merama protiv Iraka, a nas i ne pomišlja da stavi na dnevni red

      Šugava magarad namirišu se preko sedam brda, rekao je davno poslednji anarhista, Holanđanin Artur Lening. Nije mislio ni na koga posebno, ostao mu je taj izraz iz prepiske sa Vladimirom Dedijerom. Valjda je on znao o čemu se radi. Naravno, u političkoj istoriji, čime se Lening bavio, to se moglo primeniti na mnoge stvari, čak i na savremenu politiku, jer, pitanje je: s kim ćete kad vas niko neće?
       Sad, nije da nas niko neće, mi smo osnivači pokreta nesvrstanih, osnivači Ujedinjenih nacija.
       Bili.
       Bio je i Irak.
       Sada čitamo napise kao: "Predsednik Republike Slobodan Milošević primio je juče delegaciju Narodne skupštine Iraka na čelu sa predsednikom dr Sadunom Hamadijem", koji je preneo Miloševiću "iskrene pozdrave predsednika Huseina, kao i njegove najbolje želje za dalji uspeh naše zemlje u očuvanju svoje slobode i samostalnosti i ostvarivanju svoga razvoja".
       Zaista, teško je naći dve zemlje u savremenom svetu koje su "više slobodne" i samostalne od SRJ i Iraka. I koje više ugrožava Amerika i NATO - od pomenutih. Jedino pitanje je zašto su ove zemlje ugrožene.
      
      
       Savet bezbednosti
       Istog dana kada je irački predsednik Skupštine dočekan u Beogradu, na najvišem nivou, u Savetu bezbednosti UN razgovaralo se o donošenju nove rezolucije o Iraku (ili protiv Iraka). Glasanje je odloženo na predlog Francuske. Francuzi sada žele da se tekst rezolucije pojasni i uspostave kriterijumi za suspenziju sankcija Iraku. To je pokušaj francuskih predstavnika (zemlje stalne članice Saveta bezbednosti) da se pre diskusije o rezoluciji postigne nekakav konsenzus koji bi garantovao da sve neće predstavljati još jedan uzaludan napor.
       Savet bezbednosti nastoji da učvrsti pregovore o ukidanju ekonomskih sankcija Iraku uvedenih još 1990. godine nakon iračke invazije na Kuvajt. Mere protiv Iraka su pooštrene, a bombardovanje ponovljeno decembra 1998. godine pošto su vojni inspektori Ujedinjenih nacija praktično proterani iz Iraka.
       Francuski ambasador u UN Alen Dešame, koji je predložio odlaganje donošenja rezolucije, kaže da se mora omogućiti da sedam najvećih industrijskih sila i Rusija, takozvana Grupa osam, usaglasi još neke stavove na sastanku u Berlinu koji bi trebalo da počne 16. decembra. Ponekad je bolje sačekati, tvrdi francuski ambasador, shvatajući da su brojne rezolucije UN donete olako i na brzinu pod pritiskom jedne od velikih sila. Danas je naročito važno ne prenagliti u takvim odlukama, ukoliko UN neće da budu samo izvršilac američkih zahteva ili da bude pod stalnom opstrukcijom Kine i Rusije. Čak potpuno različiti stavovi moraju biti unekoliko usaglašeni jer tom istom savetu predstoji još nekoliko veoma važnih odluka, među kojima je i opredeljenje za karakterisanje ruskog napada na Čečeniju.
       Posle dosta ishitrenih odluka Saveta bezbednosti i rezolucija UN o Iraku i SRJ kada je psotalo očigledno da Ujedinjene nacije počinju da budu produžena ruka politike Sjedinjenih Američkih Država, mnoge zemlje su počele da iskazuju nezadovoljstvo takvom politikom najvažnije međunarodne organizacije. Ne treba ni sumnjati da su brojnim odlukama i rezolucijama UN najviše pogođeni, čak i povređeni baš Jugoslavija i Irak.
       Naravno, nijedna od ovih zemalja neće da prihvati osnovne stavove međunarodne zajednice o demokratizaciji političkog i društvenog sistema čak i onako kako je to shvaćeno na Zapadu, odnosno u jednom drugom političkom miljeu. Nažalost, ili na sreću, Balkan i Istok nisu "Zapad", niti su velike zemlje kao Rusija i Kina da bi moglo da im se prizna njihovo razumevanje "ravnopravnosti, nezavisnosti, slobode i zajedničkog progresa država i naroda u svetu".
      
      
       Saradnja
       Moguće je da su stavovi SRJ i Iraka ispravni ali u trenutku kada o tome niko ne misli tako, čak ni njihovi "najverniji prijatelji", pomalo tužno zvuče "iskreni pozdravi" predsednika Huseina predsedniku Miloševiću i uzvraćanje tih "srdačnih pozdrava". Skoro kao razmenjivanje nežnosti između dva napaćena predsednika, napaćenih država, koje međunarodna zajednica već godinama optužuje i preti im sudom.
       Od tog druženja ni jedni ni drugi ne mogu imati nikakve koristi. Naše građevinske mašine koje su pre deset godina ostale u Iraku, više ne vrede ništa, niti u Iraku možemo uskoro nešto graditi jer nemaju čime da nam plate. Mi ne možemo dobiti naftu od Iraka jer niti je njima dozvoljen izvoz, niti nama uvoz.
       Zapravo, obe zemlje su u gotovo bezizlaznoj situaciji. Trebalo bi da nam se priključi još Kuba i Libija i da se svi svetski gubitnici nađu na jednom mestu. Sve manje se postavlja pitanje da li treba popustiti američkom pritisku, a sve više kako ga preživeti. Došli smo do trenutka kada se ponos pretpostavlja stomaku i kada postaje jasno da niko više ne brine o "istoriji Eufrata i Tigra" ili "istoriji Balkana".
       Možda će neprihvatanje američkog diktata ostati zabeleženo ne samo u istoriji SRJ i Iraka već i u svetskoj istoriji kao poslednji otpor teroru, ne Amerike i Zapada, već teroru svetskog kapitala čijoj najezdi se te dve zemlje protive. Bez obzira na činjenicu da li su i one to protivljenje počele iz istih razloga.
       Naravno, sve bi to bilo vrlo zanimljivo, čak i uzbudljivo, da nije previše tužno. Ali važno je da ipak postoji prijateljstvo među zemljama, makar kao zanat, iako je potpuno besmisleno. Mi smo, na primer, bili uvažena članica UN u trenutku kada se donosila odluka o uvođenju sankcija i bombardovanju Iraka. Glasali smo "ZA". Tada smo bili punopravni član međunarodne zajednice. Onda su nastupile "demokratske" promene u bivšoj Jugoslaviji. I svi su glasali da se nama uvedu sankcije.
       Tako je to sa prijateljstvom u politici.
      
       MILAN DAMNjANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu