Bio je generalisimus u beloj uniformi kao Tito, spavao je u Titovom krevetu, pio je Titovo preostalo vino, umro je kao Tito i sahranjen je kao Tito

      O tome šta je Tuđman učinio za Hrvatsku, neka kažu Hrvati. Lično, mislim da je učinio mnogo. With the little help from his friends.
       Time bi priča o njemu mogla biti završena. No, premda će se o njemu govoriti kao o opskurnoj ličnosti iz žanra "izgubljeni u svemiru", doktor Franjo Tuđman je ipak krupna istorijska figura zarad paradigmatičnosti svoje životne sudbine, koja danas, kada ga više nema, postaje simbol čitave jedne generacije čija se starost završila nasuprot njihovoj mladosti. Tuđman je, ako ništa drugo, jedini iz te generacije koji je uspešno ostvario svoj starački san. Zato je verovao da će večno ostati mlad. Mada izveštaj lekarskog konzilijuma tvrdi suprotno (da je umro u bolnici), smrt ga je zadesila na fudbalskom stadionu.
       Imao je manje od dvadeset godina kada se pridružio partizanima. Mogao je da se pridruži ustašama, ali nije: za nekog ko je odrastao kao siromašno zagorsko seljače (doduše, u kući sa zlatnim slavinama), svetska revolucija bila je primamljivija od nezavisne hrvatske države. Njemu se isplatilo. Posle rata, u Beogradu, Tuđman s lakoćom postaje obećavajući član "nove klase": najmlađi general JNA, kadrovik, predsednik J(ugoslovenskog )SD "Partizan" i dizajner crno-belih dresova fudbalskog kluba iz Humske 1, on istovremeno briljira na teniskim terenima, usvajajući i druge manire otmenog ponašanja (kolmovanje i sl.), izazivajući zavist onih kolega koji su se teško oslobađali starih navika. Svoj doprinos bratstvu i jedinstvu prilaže time što udaje ćerku za Srbina, koji je, za svaki slučaj, iz Zemuna.
       Verovatno bi njegova karijera išla uzlaznom putanjom sve do nama bliskih dana da mlađani general nije postao žrtva "školovanja uz rad", te najveće pošasti samoupravnog socijalizma (koja će završiti kao "usmereno obrazovanje"), onog što je iznedrilo na stotine poluinteligenata, tolike "drvene doktore", premeštajući neke od njih iz stanja debilnosti u status akademika. Inteligentniji od mnogih, Tuđman se ipak, postavši "istoričar", kao što je mogao postati i astronom, beznadno utopio u tu masu pseudonaučnika, kasnijih lažnih proroka, proizvodeći (po svoj prilici) kilograme neprobavljivih spisa na bazi "marksističke" doktrine o ratu protiv rata. Naravno da to niko nije čitao.
       Zahvaljujući takvom "naučnom radu", Tuđman je, iako već pomalo idejno sumnjiv, u civilstvo stigao kao kadar dostojan da mu se poveri rukovođenje nekim institutom za istoriju radničkog pokreta (u Hrvatskoj i šire). Bilo je, diljem bivše Jugoslavije, sijaset takvih mrtvačnica duha u kojim se, uz sinekuru, mlatila prazna slama. Baš je - sve ubivši se od proučavanja radničkog pokreta - Tuđman na ovom položaju otkrio značaj "nacionalnog pitanja". Time je uronio u bespuća povjesne zbiljnosti, krenuvši, uz ostale kamarate, trnovitom stazom budućih "očeva nacije". Prvo što je na tom putu otkrio, jeste da mu žena, srećom, nije ni Srpkinja ni Jevrejka. To ga je ohrabrilo da smelo krene dalje. Kažu da ga je ohrabrio i Krleža.
       Kako nas je učila marksistička nauka, u socijalizmu je nacionalno pitanje rešeno. Bez obzira što se to i inače pokazalo kao glupost, interesantnost ove priče o pobednicima pod petokrakom jeste upravo u tome da su baš oni, izašavši bez razlike iz Lenjinovog šinjela, to pitanje vratili tamo gde su ga, silom prilika, njihovi ratni protivnici napustili, ne odričući se nikad drugih aspekata svog duhovnog (i idejnog) porekla kao što je to, recimo, manihejski dogmatizam. Tako su zapravo "nacionalno pitanje" i sve što će iz njega prizići (rat, raspad Jugoslavije) bili projekti nosilaca vlasti ili, u najmanju ruku, projekti koji su se inkubirali po kabinetima i letovalištima titoističke nomenklature. Jedan od osnivača "Partizana" morao je završiti kao kum "Kroacije" (nekoć "Dinama").
       Tuđman se, unutar tog "tvrdog jezgra" novog nacionalističkog bratstva od Maribora do Gevgelije, razlikovao po tome što je, makar simbolično, odrobijao svoj "disidentski" staž. Bila je to kapitalna investicija. S jedne strane, ona mu je, po staroj robijaškoj tradiciji, pribavila vreme da "zaokruži" svoj naučni rad u miru i tišini unutrašnjeg emigranta (otpadnika); s druge strane, donela mu je oreol mučenika, onoga koji strada za svoju (hrvatsku) ideju, koji je dr Franjo s ponosom šetao Ilicom, od Jelačić placa do kavane "Korso", sastajališta "hrvatskih prolećaraca" svih generacija i svih provenijencija - osim ustaša. Oni će doći kasnije. Kada je došlo do prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, Tuđman je, zahvaljujući svemu ovome, i uprkos svakom očekivanju, s političke scene bukvalno na đubrište istorije počistio sve lidere "hrvatskog proljeća" (ovde znanog kao "maspok") iz 1971. godine, takođe bivše tvrdokorne komuniste, koji su svoj pobunjenički greh svojevremeno naplatili preko tuđih leđa.
       Tada je, postavši (budućim) "ocem domovine", postavši onaj koji će ostvariti tisućljetni hrvatski državotvorni san, Tuđman pokazao kako će se svuda odvijati stvari u zemlji koja će se raspasti zarad konvertitizma svojih "sinova revolucije". Jer, za Tuđmana kao istoričara, država nije "proizvod" poput cipela. Ona je "istorijski projekat" i izvan tog konteksta, konteksta istorije, ne postoji. Za jednog istoričara - i, pride, egomanijaka - beše pravi izazov da državu čiji će poglavnik (vrhovnik) postati, uroni u taj kontekst zajedno sa svojom malenkošću.
       Poenta je u tome da njemu, kao ni "osvešćenim nacionalistima" s drugih strana, nije značilo ništa da je jedan deo tog konteksta, jedan deo tog nasilno iznađenog kontinuiteta, baš ono što ih je, u mladosti, odvelo s puškom u šumu. Borac protiv NDH, Tuđman je Pavelićevu kvislinšku skalameriju vratio "u istoriju" kao izraz - doduše maligni - vekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom. Simbol "vekovnih težnji" svakako ne može biti Jasenovac. Otuda ga je Tuđman, u svojim spisima, temeljno preorao, umanjujući njegove žrtve do ciničnog minimuma, ali, ipak, uzdržavajući se da ga proglasi vazdušnom banjom. Po prirodi stvari - hteo to Tuđman ili ne - novi simbol postao je Blajburg. Jednom će se neko zapitati da li je Tuđman, kao partizan, bio u Blajburgu. Bilo kako bilo, tamo je, u Blajburgu, stavljena tačka na njegove mladalačke zablude (jesu li to bili "ideali"?!) koje je delio sa drugima kraj dedinjskih teniskih terena. Vratio se tamo gde je i počeo, dolazeći sada sa suprotne strane. To je sudbina svakog revolucionara.
       Za divno čudo, kao ni drugi iz te generacije odbegle "dece komunizma", Tuđman nije iskazao istu revnost u odbacivanju ikonografije i načina života titoističke epohe. On je najistaknutiji nastavljač lika i dela nekadašnjeg najvećeg sina svih južnoslovenskih naroda i narodnosti: bio je generalisimus u beloj uniformi kao Tito, spavao je u Titovom krevetu, pio je Titovo preostalo vino, umro je kao Tito i sahranjen je kao Tito.
       Šta nam to govori? Možda i to da je ideologija u stara, činilo se beznadno siva vremena titoističkog eks- perimentalnog društva, bila sinonim vlasti te da je, kod mnogih koji su jednom svoj dogmatizam i idejnu tvrdokornost nosili kao što se nosi peruška na šeširu, ona odbačena samo kao protest zarad ispadanja iz kočija kojima je vođa ovdašnjeg proletarijata jurio u istoriju. Bili su, prosto, oterani sa dvora, pa se naljutili. Bespuća povjesne zbiljnosti, o kojima su šaputali po dvorskim budžacima, bila su zapravo rezervni plan povratka. Analogno tome, nacionalizam je, na svim ovdašnjim prostorima, bio vlastodržački projekat kaštigovanih komunista. Tom projektu je moglo poslužiti i nešto drugo. Ali nije.
       Tuđman je taj projekat do kraja ostvario. Time je duh njegove mladosti opet pobedio. On sa ovog sveta ne odlazi kao neko ko je izneverio svoju mladost. On je otišao tek kada je tu mladost povratio. Zato je umro kao mladić, na fudbalskom stadionu, onog časa kada je sudija odsvirao kraj utakmice "Kroacija" - "Mančester junajted". Potpuno ga razumem. On je znao da danas u kavani "Korso" sede oni koji nameravaju da se vrate svojoj mladosti ako što će ovom klubu vratiti ime "Dinamo".
      
       BOGDAN TIRNANIĆ