NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Raj za šetače

U reportaži o svom nedavnom boravku u Beogradu, dugogodišnji dopisnik iz Jugoslavije i spoljnopolitički komentator američkog nedeljnika "Njujork Tajms", na specifičan način bavi se pitanjem: Srbi i Amerikanci danas

      Ako si ovde, ne možeš tamo. Izreka se ovih dana može primeniti - ili skoro da može - na Beograd, glavni grad Srbije i ono što je ostalo od Jugoslavije. A sve to zahvaljujući onakvim šampionima slobodnog sveta i slobodnog prometa - Bilu, Medlin, Sendiju, Diku i ostatku vašingtonske administracije - a posebno zidu sankcija koji su Sjedinjene Države podigle oko Jugoslavije potkraj 1991, uključujući i zabranu vazdušnog saobraćaja donetu u rano proleće ove godine.
       U prošlosti nesvrstane Jugoslavije bilo je vreme kada je čovek za osam sati mogao pravo s aerodroma "Kenedi" da odleti do surčinskog aerodroma u Beogradu s pokojnim i neprežaljenim Panamerikenom, ili s još vazduhoplovnim ali žalosno prikovanim JAT-om (Jugoslovenski aerotransport).
       Danas, najbliže mesto Beogradu do kojeg se može stići, kad nema leta bombarderom NATO-a, jeste Budimpešta, koja je šest sati vožnje automobilom udaljena od Beograda; šest sati do Skoplja; sedam sati do Sofije; pet i po sati do Sarajeva. Izabrao sam ovo poslednje.
       Drugi problem, naravno, bila je viza za zemlju u koju se nekad putovalo bez viza. Imao sam vizu koja je bila izdata 25. marta, dan posle početka NATO bombarovanja a na dan kada je zatvoreno konzularno odeljenje jugoslovenske ambasade u Vašingtonu. Pojmljivo je da Amerikanac danas može da dobije vizu preko jugoslovenske misije u Otavi, ali za to treba vremena.
       Problem nije bio da se otputuje u Sarajevo (ili Budimpeštu, itd.), što sam izveo jednim od dnevnih letova Lufthanze iz Minhena, već da se sredi prevoz od bosanske prestonice do Beograda. Mogao sam da uzmem autobus i da se vozim sedam ili više sati preko planina. Umesto toga, za 50 dolara, na aerodrom u Butmiru, gde se još vide znaci granatiranja iz bosanskog rata 1992-95, došao je po mene Jeremija Lopatić, poznanik iz Beograda. Zaobilazno smo iz Sarajeva izišli na autoput preko ničije zemlje, nekadašnje granice fronta, koja deli deo Bosne pod muslimanskom upravom od Republike Srpske, srpskog dela.
      
       Prvi Amerikanac
       Jeremija je tada diskretno pripitao da li bismo mogli zastati "u mom rodnom selu", dodajući da "više od dve godine nisam tu bio". Kako sam mogao da kažem ne? Skrenuo je na uzan raskaljan put i povezao uz južnu padinu planine Romanije do seoceta Jelovci. Nema tu ni gostionice, ni prodavnice; samo skupina od 30 seljačkih gazdinstava. Krave su lutale po poljima. "Tu sam ja rođen", rekao je Jeremija pokazujući na kuću od oplate s visokim krovom. Ubrzo smo s njegovim bratom, Petronijom, jednom tetkom i nekolicinom rođaka sedeli u prostoriji, istovremeno i kuhinji i trpezariji. "Vi ste prvi Amerikanac koji je ikada došao u Jelovce", prošaputao je Jeremija. Ali me oni ipak nisu dočekali kao stranca iz neke daleke zemlje već kao nekog ko živi samo nešto dalje niz put. Poslužili su mlad kajmak - krem s obranog mleka - svež hleb, kafu i drmničašku domaćeg kruškovca, rakije od krušaka.
       Pobunio sam se stavljajući ruku preko čašice i govoreći da sam "jaka pića prestao da pijem pre 13 meseci", na što su se ka meni okrenuli ozbiljni pogledi. Podigao sam čašicu i istresao niz grlo kristalno bistru tečnost. Božanstveno. Ponovo u kolima, smesta sam zaspao i u tom stanju ostao sledeća dva sata.
       U deset pre podne stigli smo na Terazije, beogradski Brodvej usred carstva pakla. Nekoliko minuta pre toga jugoslovenska fudbalska reprezentacija završila je nerešeno 3:3 utakmicu protiv Hrvatske, izbacujući zagrebačke fudbalere iz daljeg takmičenja u Evropskom prvenstvu. Široki bulevar ispunio se razdraganim navijačima koji su izvikivali slogane, trčali i vozili kola mašući crveno-belo-plavim zastavicama, podvriskujući u nebo. Kad je Zoran Đinđić, jedan od opozicionih političara, pokušao da nešto ukapitališe na fudbalskim navijačima koji su pristizali, bio je izviždan i oteran povicima "ua" usred kiše pivskih konzervi. Jedan mladić je poigravajući stigao do mene i upitao me koje sam narodnosti, a kad sam mu odgovorio, rekao je: "U redu je, dođi na jedno pivo." Toliko o antiamerikanizmu u gradu koji su proletos bombardovale vazdušne snage Sjedinjenih Država. (Izuzimajući polomljene prozore na zgradi ambasade Sjedinjenih Država i Američke čitaonice u pešačkoj zoni Ulice kneza Mihaila, jedino drugačije antivašingtonsko osećanje izražavalo se s dva-tri grafita poput: "Ne bojte se Klintona - on nikad ne ide do kraja!")
      
       Razgledanje grada
       Skrenuo sam iza ugla u Balkansku ulicu prema hotelu "Moskva", jedan vek starom zdanju od žutih i zelenih cigala u kojem sam pre 36 godina počeo svoju balkansku karijeru u sobi 110, tada birou Njujork tajmsa. Za 56 dolara na dan mogao sam da dobijem istu malu sobu na trećem spratu, sa osećanjem da se vraćam delu svoje porodice. Ima novijih, ulickanijih hotela u Beogradu, ali nijedan ne izaziva takvo osećanje. U restoranu se poslužuju riblja čorba i pasulj prebranac najbolji u Srbiji a, uveče, pojavljuje se Dragan Milovanović, klavirista, koji po istim dirkama prebira poslednjih 40 godina.
       Među ostalim redovnim gostima "Moskve" je i princeza Jelisaveta Karađorđević od Jugoslavije koja svoj apartman na drugom spratu pretvara u glavni štab velikih milosrdnih napora u korist svoje njujorške fondacije, pomažući znatan broj izbeglica iz ratova u poslednjih osam godina - u ovom slučaju farmaceutskim proizvodima i s 3 000 plišanih meda za decu u Kragujevcu. Ispisao sam joj ček.
       Tri dana od početka mog boravka službenik s recepcije poverio mi je da će cene biti uvećane za 30 odsto i da bih, ako svoj račun isplatim za celu nedelju, mogao da prođem po nižoj ceni. "Vi ste jedini američki turist u gradu", rekao mi je Milan s recepcije. Kreditne kartice ovde ništa ne vrede zbog američkih sankcija; od stranaca se prima samo zapadnjačka valuta.
       Polazeći od "Moskve", šetam se po celom gradu, u ovom šetačkom raju; 10 blokova zgrada do ateljea međunarodno poznate slikarke Olje Ivanjicki na Kosančićevom vencu (ne mestu gde je nekada bio letnjikovac rimskog cara Hadrijana, s kojeg se gleda na Savu i Dunav); 12 blokova niz Ulicu kneza Miloša, da bih osmotrio ožiljke od bombi i raznete prozore Ministarstva odbrane i Ministarstava unutrašnjih i spoljnih poslova, sa skretanjem u Birčaninovu da bih video neoštećenu bolnicu u kojoj su rođene dve moje kćeri; devet blokova do Tašmajdana gde uvek kupujem ruže - uvezene iz Holandije s dugačkom drškom za jedan dolar po komadu, i crvene i roza srpske ruže upola te cene.
       Na dan kad je predsednik Milošević u Leskovcu govorio o srpskom nacionalnom ponosu, u kafe "Moskve" došao je stari kolega, nekadašnji urednik "Politike" Saša Nenadović, zasopljen od bronhitisa posle obilaska desetine apoteka. "Važnije je imati antibiotike nego nacionalni ponos", primetio je on.
       Kasnije, u Ulici srpskih vladara, srećem se s Gordanom Ristić, mladim preduzetnikom, koja je istovremeno i ponosna Srpkinja. U slobodnom vremenu završava knjigu o Nikoli Tesli (1856-1943), srpskom fizičaru i pronalazaču, i ona mi govori da je njen sledeći projekt da otvori "muzej laži - vaših i naših o ratovima u Jugoslaviji".
      
       Dobar provod
       Ulice obiluju začuđujućim prizorima. U Cetinjskoj ulici mišićav mladić, kratko ošišan, šeta se sevajući besno očima. Ali preko njegovog desnog uha visi đurđevak koji ublažuje njegov preteći izraz. U razmaku od pola sata pored njega prolaze tri naočita čoveka s dvorednim kaputima. Neki modni trend?
       U restoranu u Makedonskoj ulici ulazim u razgovor s dr Olgicom Karanović-Han, zubarkom. Da li bi mogla da mi skine kamenac sa zuba? "Naravno." Sutra? " U četiri posle podne, u Zahumskoj 12", nekih 15 blokova ka južnom delu grada. Ona za pola sata, i za 25dolara, obavlja svoj posao kako treba, što je polovina cene koja se plaća u Americi. "Četkicom trljajte gore-dole", opominje ona.
       Ručka na mom koferu izgubila se u Bosni. Svraćam u kožarsku radnju "Sloga" na Terazijama. "Mi ne radimo s takvim artiklima, ali naša proizvodnja u Hilandarskoj može to da vam napravi", kaže čovek iz prodaje. "Proizvodnja" u Hilandarskoj 1-3 je obična prostorija u kojoj žene šiju za svojim radnim stolovima. Novi "držač" je gotov 24 sata kasnije za dva-tri dolara.
       Vreme za povratak. Jeremija ima druga posla, ali svež bračni par Jugo i Dijana Nenadić spremni su da me svojim novim "folksvagenom" vrate na sarajevski aerodrom za 50 dolara.
       U Beogradu sam se proveo bolje nego ikad, kao turist.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu