NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Preko Minska do krova sveta

Prava pobuda za obnovljenu priču o savezu sa Rusijom i Belorusijom i o multipolarnosti ne leži toliko u potrebi za opsenom, iako šareni baloni još mogu da razvedre potištene vernike, koliko u očaju režima zbog tumaranja u izolaciji

      Pošto nismo uspeli da sačuvamo staru Jugoslaviju, a ni da stvorimo veliku Srbiju ili makar federaciju sa Grčkom, stvaraćemo savez sa Rusijom i Belorusijom. To će nam biti jedan od glavnih strateških zadataka u narednih šest do deset godina, sudeći prema najavi predsednika Spoljnopolitičkog odbora Skupštine SRJ Ljubiše Ristića. Bićemo u svim oblastima - ekonomskoj, političkoj, vojnoj, kulturnoj - okrenuti stvaranju takvog saveza, jer je to "epohalan događaj", tvrdi on.
       Kad je Skupština SRJ prošle godine ponudila Rusiji i Belorusiji savez sa Jugoslavijom, još se moglo misliti da je to bio ili očajnički propagandni potez, sračunat da u vreme agresije NATO-a ulije nadu naciji, ili da su nam možda poslanici bili kontuzovani od bombardovanja. Ali ispada da to nije slamka za koju se bio uhvatio davljenik, nego projekt koji treba da nam omogući da preko Minska i Moskve protegnemo svoju globalnu strategiju sve do Indije i Kine.
       Mogu pristalice NATO-a kod nas da govore o nepotrebnosti takve integracije, ali - kaže Ristić - "svima drugima je jasno (da li?) da jedan takav savez zapravo predstavlja osnovu za ovo što je naš temeljni spoljnopolitički interes, a to je saradnja u stvaranju jednog multipolarnog sveta". Na izvestan način, objašnjava on, to je možda i začetak "šireg povezivanja naroda i država" kome će se priključiti i Indija i Kina.
       I tako, mi ćemo očigledno, oslonjeni na moćne saveznike, kao što su Rusija i Belorusija, i uticajne prijatelje, kao što su Kina i Indija, biti generator stvaranja, pa samim tim i centar nastanka multipolarnog sveta koji će se suprotstaviti novom svetskom poretku pod američkom dominacijom. Bićemo tada u stanju da sa Himalaja ili sa nekog drugog krova sveta odlučno upozorimo Kapitol hil da zemaljska kugla neće imati samo jedan pol.
       Posle ovako visokog uzleta mašte moramo se upitati: da li je naš prevashodni spoljnopolitički interes stvaranje multipolarnog sveta, nakon prethodnog stvaranja saveza sa Rusijom i Belorusijom - kao što to sugeriše predsednik Spoljnopolitičkog odbora savezne skupštine - ili su to manje zanosna, a za preživljavanje naroda i opstanak države važnija dostignuća, kao što su izlazak iz izolacije, normalizacija odnosa sa susedima i velikim silama koje nam kroje sudbinu, povratak u Ujedinjene nacije i OEBS, ekonomski oporavak, pripreme za integrisanje u Evropu?
       Ovako postavljeno pitanje ne znači negaciju pretpostavke da bi multipolarni svet bio uravnoteženiji, bolji i pravedniji. Ali takav svet sada ne postoji i nije verovatno, a ni u svetu pojmljivo i prihvatljivo, da bi njegov nastanak mogla pre da ubrza mala izolovana zemlja, zatečena u negativnom međunarodnom fokusu, nego velike sile sa jakim arsenalima i punim trezorima, koje tek treba glasnije da progovore o svojim iskustvima u jednopolarnom svetu.
       Možda će se one oko toga oglasiti i pre nego što mi, kroz jednu deceniju, stvorimo svoj savez sa Rusijom i Belorusijom. Ušli bismo u istoriju kao vizionari. Ali, sad smo, nažalost, u položaju drčnog derana koji se potukao sa siledžijom, pa zaštitu od batina traži iza leđa jačeg starijeg brata, i pri tom nastoji da uveri sve oko sebe kako su siledžiji izbrojani dani.
       Čak i kad bismo prihvatili odluku o priključenju Jugoslavije savezu Rusije i Belorusije kao racionalnu i ostvarljivu - a daleko smo od toga - susreli bismo se sa mnogim nepoznanicama i zaprekama. Mi, zapravo, ne znamo koliko Rusija i Belorusija, svaka sa svojim nevoljama, žele da dele našu svađu sa moćnim svetom. Još manje znamo zašto bi one to činile, ako se rukovode svojim nacionalnim interesima. A čime bi se drugim rukovodile?
       Kako proizilazi iz objašnjenja Ljubiše Ristića, zajedničke parlamentarne komisije tek treba da počnu da proučavaju "sve elemente saveza" koji naši zvaničnici, kroz proizvoljnu projekciju želja, već vide kao neko moćno uporište, odakle će svetu davati direktive o njegovom budućem ustrojstvu. Ono što dobri poznavaoci prilika u ovim dvema zemljama uočavaju jeste neka vrsta iznuđene saglasnosti da Jugoslavija "participira" u savezu Rusije i Belorusije. Ali, to je saosećanje sa narodima Jugoslavije, a ne neophodno i podrška Miloševićevoj iracionalnoj strategiji.
       Naravno da je Milošević prvi koji to zna. Otuda prava pobuda za obnovljenu priču o savezu sa Rusijom i Belorusijom ne leži toliko u dodatnoj potrebi za opsenom, iako šareni baloni još mogu da razvedre potištene vernike, koliko u očaju režima zbog tumaranja u izolaciji, bez naslućenog izlaza.
       Ristić to gotovo da ne krije. Agresija NATO-a na Jugoslaviju "dosta je iskomplikovala razgovore sa OEBS-om i Savetom Evrope", kaže on. Mnogi naši sagovornici, koji su nekad izgledali dobronamerno, sada su pokazali "svoje prilično ružno, pravo lice", pa "naši parlamentarci, s obzirom na to da se nalaze na njihovim čuvenim spiskovima, koje oni prave kombinovano spolja i iznutra, ne mogu da putuju". Na takvo ponašanje "adekvatno je odgovoreno".
       Naši zvaničnici, dakle, ne mogu ni u Brisel ni u Strazbur - gde su nekad pokušavali da ubede Evropu da nas bolje razume - pa zato ne žele ni da nama neko dođe. Ako u Evropi prave crne spiskove, naši spiskovi mogu da budu još crnji. Nema dijaloga, nema saradnje.
       U takvoj situaciji saradnja sa Rusijom, Belorusijom, Kinom ili Indijom svakako može da nam pomogne da opstanemo i preživimo. Ali se kod nas ne želi samo to. Miloševiću je, da bi povratio samopouzdanje, nužna nova misija od epohalnog značaja, i to u planetarnim razmerama. Nemamo ništa, ali želimo da nam veruju da ćemo pokrenuti stvaranje multipolarnog sveta.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu