NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šerpas srpskim pesnicima

Slobodan Stojanović, književnik, profesor FDU
Ne pristajem da patriotizam bude plen nekih drugih koji nisu ja, ne pristajem da bude ičiji plen. On se podrazumeva ne samo kod pristojnog već kod svakog zdravog i normalnog čoveka

      Na Uskrs 1918, sit rata i stradanja, srpski vojnik je izašao iz svog rova. Učinio je to i bugarski vojnik. Krenuli su da jedan drugom čestitaju jedan od najvećih hrišćanskih praznika. Učinili su to za njima i ostali vojnici. Grlili su se, ljubili, komandanti nisu mogli da ih rastave... A onda je artiljerija počela da tuče po njima. Stradali su i jedni i drugi.
       Ovaj detalj iz "Srpske trilogije" Stevana Jakovljevića poslužio je Slobodanu Stojanoviću da napiše dramu "Veliki dan" koja je krajem prošle godine izvedena u Beogradskom dramskom pozorištu. Bugarski ambasador u Jugoslaviji Ivajlo Trifonov rekao nam je da će se lično zauzeti kako bi se ova predstava što pre prikazala u Sofiji. Da i njegovi sunarodnici vide "kako smo i mi i vi zajedno u zemunici i kakva je sudbina nas, malih naroda". Istine radi, i u pesmi "Zora" bugarskog pesnika Ivana Vazova, autor "Velikog dana" je našao stihove o Srbinu i Bugarinu koji se tuku, a na Uskrs se izljube, najedu, napiju i stradaju.
       Slobodan Stojanović (63) reći će da je ovaj tekst napisao za vreme bombardovanja, "da smirim živce". Posle premijere, deo kritike i publike nametnuo je pitanje "mogu li ići ruku-podruku gorljivi patriotizam i dosledni pacifizam", na koje ovaj dramski pisac odgovara:
       - Takav spoj bi, po mišljenju onih koji osporavaju tu mogućnost, bio nemoguć kao drveno gvožđe. Ima onih koji kažu da iz predstave isijava izvestan patriotski zanos, što ja ne bih voleo da jeste, ali ne bih voleo ni da nije. Držim da rodoljublje i pacifizam nisu oprečni jedno drugom, već mislim da se našem narodu ne može poželeti ništa bolje od mira. Mi ćemo pokazati najveći stepen ljubavi za svoj narod ako ga budemo spasavali od svakog rata. Pa čak uključujući i one dubiozne ratove u kojima graničimo odbranu od nasrtaja. Držim da bi svaki dosledan pacifist stao iza toga.
       Ne pristajem da patriotizam bude plen nekih drugih koji nisu ja, ne pristajem da bude ičiji plen. On se podrazumeva ne samo kod pristojnog, već kod svakog zdravog i normalnog čoveka. On je apsolutno bez granica i ničim neomeđen. To sam transparentno i ne baš mnogo otmeno saopštio kroz likove dvojice seljaka, Srbina i Bugarina, koji ispoljavaju svoj elementarni patriotizam. Znam da je to bilo rizično i moglo bi biti i patetično. Ali, suzdržavati patos u izjavama ljubavi, skoro je nemoguće. Gotovo svaka izjava ljubavi u doba prevlasti cinizma i ironije, izgleda komično. Onaj čovek koji sebi obezbedi pravo da kaže "ja te volim", taj je smogao moći.
      
       Zašto?
       - Zato što je svaka takva transparentna izjava istrošena u lažnim prilikama, sa lažnim motivima i u lažne potrebe. Dakle, "Veliki dan" za mene nije bio ni književna ni teatarska tema, već je banuo onako kako se iznenada sve ovo sručilo na nas. Na trenutak nisam umeo drugačije da reagujem. I stoga ja toj predstavi manje želim umetnički trijumf, a više da pomogne razumevanju panike i apsurda u koje smo upali, kaže Stojanović.
       Kad je pre nekoliko godina shvatio da je "hudi svoj, gospo, na televiziji proćerdavao vek", Slobodan Stojanović je posle 24 godine napustio RTS i otišao na Fakultet dramskih umetnosti da predaje filmski i TV scenario. Do tada je slavu televizijskog pisca stekao mnogim serijama i dramama, od kojih je "Više od igre" postala nezaobilazna u istoriji beogradske televizije. Nežne patriotske strune zatrepere pri svakom prikazivanju ove serije koja slika dolazak fašizma u jednu srpsku provinciju...
       - Patriotski ton, bez moje namere, isijava iz većine tekstova koje sam namenjivao najširoj publici. Sada, za vreme bombardovanja, televizija je iz svojih bisaga izvukla ono što joj se u tom pogledu učinilo najvrednijim, i prikazala. Da narodu bude od podrške, ohrabrenja i pomoći. Tako su više puta emitovali sve što sam napisao. Ja na to nisam imao uticaja, niti je to bio deo propagandne strategije režima. U to sam duboko uveren. Mislim da je u tim mojim stvarima i stvarčicama bilo nešto što je korespondiralo sa narodnim osećajem...
      
       Mislite na taj svoj patriotski stav?
       - To nije pitanje stava. Ima jedna rečenica u seriji "Više od igre", čiji sam dublji značaj osetio tek proletos, kada je televizija ponovo emitovala ove epizode. Junak koga igra Zoran Radmilović pita komunistu Danila Živića: "Šta ćete da radite?" A ovaj odgovara: "Naš stav je poznat. Branićemo otadžbinu." Na to se Radmilović zgrane i kaže: "Zar je za to potreban stav? Otadžbina se mora braniti."
       Ja nisam imao stav ni ovog proleća dok je trajao onaj užas. Mislim da čovek mora da sledi sopstvenog nepoznatog u sebi. A u njemu se nalazi mnogo šta - od maternjeg jezika i kućnog vaspitanja, do utemeljenja u zajednicu. U tom pogledu, moji tekstovi su, izgleda, upotrebljivi. Mada ih nisam zbog toga pisao. Verovatno u njima ima grumen asocijacije koji nešto emituje. I stoga, moram priznati da sam pomalo gord...
      
       Svesni ste da u vašim tekstovima ima i ponešto od čehovljevske sentimentalnosti?
       - Ne bih ja sebe poredio sa Čehovom. Potpuno sam svestan opasnosti od sentimentalnosti i često sam stradao u borbi protiv sopstvene sentimentalnosti, sve misleći da je ona slabost. Kako starim, čini mi se da se ona može zameniti jednom lepšom reči - nežnost. A ona nikako ne može biti slabost.
       Kada je 1993. izvedena premijera pozorišne predstave "Lažni car Šćepan Mali", bilo je jasno da se Slobodan Stojanović ne usteže da dirne i u Njegoša. Dopisao je peti čin koji je postojao samo u didaskalijama. Bio je to početak Stojanovićevog nauma da restauriše tri najveća pesnika srpske književnosti i privede ih pozorištu - Njegoša, Lazu Kostića i Branka Radičevića.
       Ovih dana, u Narodnom pozorištu počinju probe "Maksima Crnojevića", onako kako ga je po Lazi Kostiću, reciklirao Slobodan Stojanović, sa idejom da odgovara senzibilitetu i receptivnoj moći gledaoca našeg doba.
      
       Ostaće vam, do pred samu premijeru, da se mučite kako ćete rešiti to koautorstvo sa Lazom Kostićem. Hoćete li se potpisati kao njegov reciklator ili restaurator, odnosno kako ćete definisati to što ste uradili sa Kostićevim stihovima u jambu?
       - "Maksima Crnojevića" sam iz jamba pretočio u kolokvijalni jezik, s tim da su najviši vrhunci dramskog i tragedijskog ostali nedirnuti. Taj tekst je već objavljen u "Teatronu". Od Lazinih 4 000 stihova zadržao sam 1 100. I to onih koji čoveku daju osećaj kao da je u gorju, u Alpima, pa su gore "visoki snežni vrhovi Urala", što bi rekao Crnjanski, a ispod u nizini magle po kojima se mi vrtimo i razgovaramo. Lazi Kostiću sam ostavio da vrhuni u toj tragediji, a sebi sam dodelio ulogu šerpasa, vodiča koji će omogućiti publici da se lakše popne do tih vrhova. Ako je Mon Blan visok 8 700 metara, i ako je to u ovom slučaju "Maksim Crnojević", ja kao šerpas mogu da dopuzim do 5 500 metara i provedem gledaoce kroz to gusto Lazino tkanje. A oni posle, kad krenu prema visinama, neka se bore sa Lazom Kostićem, a ne sa Slobodanom Stojanovićem. Voleo bih da sam to uradio.
      
       A šta ćete učiniti sa Brankom Radičevićem?
       - Želim da iskoristim za pozorište njegov skrivani roman "Ludi Branko", koji je u našoj timidnoj javnosti sklanjan u stranu zbog njegovog, tobože skaradnog ili pornografskog sadržaja. Ja sam u "Ludom Branku" našao jedan lep, puškinovski napisan roman u stihovima od kojeg bih probao da napravim teatar. Ako bi mi se posrećilo da Lazu Kostića uradim onako kao što sam Njegoša, i ako bih uspeo i Branka Radičevića da privedem teatru našega vremena - onda bih računao da sam kao dramaturg svoj dug razdužio na najbolji način, kaže Stojanović.
       Teatar, "ta stara zavodnica koja me je i šamarala i odgurnjivala od sebe", čini se u ovom vremenu prevashodnim izazovom za ovog "krpača komada", kako bi se Stojanović mogao nazvati po Šekspiru. Upravo je u časopisu "Književnost" objavio novu dramu "Osmejah svetog Spiridona". Doduše, umesto "osmejah" odštampano je "osmejak", i "neka to bude moj jedini nesporazum koji će ovaj tekst imati sa svojim čitaocem":
       - Ovaj komad sam napisao u neobičnoj formi, sa šest velikih prologa. Moto drame je Edipov završni stih koji otprilike glasi: više neću ni za jednog čoveka reći da je srećan dok ne vidim kako skončava bez žalosti u oku. U ovoj mojoj udešenoj priči, udesio sam tako da dokažem kako je smrt moguća bez žalosti u oku, da smrt pripada nečem što je jače i bogatije od smrti - a to je život.
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      

       Ovo je poslednji intervju Slobodana Stojanovića. Dogovoren je odmah posle decembarske premijere njegovog komada "Veliki dan" u Beogradskom dramskom pozorištu. A razgovarali smo u ponedeljak, 27. decembra, u kafani pozorišta "Duško Radović". Gledali smo na razvalinu nekadašnjeg ulaza u Aberdarevu i pričali šta smo radili za vreme rata.
       Ponosni deda se hvalio kako je Mišinog sina šetao pre podne, a "potom bih otišao u kafanu Beogradskog dramskog, ili bih došao ovde. Nekolicina nas, prijatelja, okupljali smo se tako svakog dana u podne, manje zbog nekog prkosa i inaćenja, više iz nagona da se ne pogubimo, da sačuvamo i, ako nekako može, da sve ostane i bude kao pre. Govorio je o Katarini, kćerki koja živi u Torontu. "Kako je lep predmet koji tamo predaje - zove se esej!" Nije skrivao svoje zadovoljstvo što je okružen studentima. Prvi ratni čas zakazao im je u klubu Beogradskog dramskog pozorišta. "Kad sam išao na taj čas, mislio sam kako se zatvara još jedan moj (apsurdni?) krug. Prvi i drugi razred osnovne škole, za vreme onog rata, učio sam u kafani 'Malo burence', jer je u školama bila vojska. To sam opisao u 'čitelju'. I eto, desilo se, opet zbog rata, da završavam karijeru kao profesor koji drži predavanja u klubu-kafani Pozorišta na Krstu."
       Rastali smo se uz njegovu brigu kako ću od ove naše priče da napravim tekst. "Čini mi se da kao sagovornik nisam baš mnogo pomogao, ali valjda ćeš se nekako snaći". Posle dva dana zove me iz Požarevca. "Javljao se fotoreporter. Mora da negde postoji moja fotografija, što mora da me slika. I još nešto da zamolim. Može li da se izbaci onaj moj traktat o intelektualcima. Šta ima ja tu da objašnjavam ko su i kakvi su intelektualci. Mogu da pričam u svoje ime, a ne da definišem ulogu intelektualca. Odakle meni to pravo."
       U sredu, 5. januara, pozvala me Rada Đuričin da mi saopšti kako je Sloba umro. "Kako?", ne propuštam to besmisleno pitanje jer čoveku u takvoj (ne)prilici treba vremena da se snađe i proguta tu okrutnu nameštaljku. Saznajem da ga je njegova divna supruga Gordana našla za kompjuterom.
       Intervju koji sledi napisan je pre smrti ovog nadasve suptilnog i dragog čoveka koji se brižno čuvao prejakih reči, pre nego što ga je 4. januara stigao prejaki udar


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu