NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Hladno zgađen

Ljubiša Ristić
"Toliko su svi politički ostrašćeni da više ne postoji javnost kojoj bi čovek mogao da se obrati"

      Ovaj razgovor Ljubiša Ristić je nazvao "intervjuom na silu". Isključite taj magnetofon, ponovio je mnogo puta, ne želeći išta da kaže. Zašto? Zato što, kaže, mi više nemamo normalnu javnost. Nemamo ljude s kojima se može raspravljati. Nemamo više kome da ponudimo argumente. Zbog toga što su ljudi postali previše ostrašćeni opredeljujući se unapred prema stvarima o kojima pojma nemaju i prema ljudima koje jedva ili nikako ne poznaju. Sve je u predrasudama, formulama i klišeima unapred složeno. Dvadeset godina su se on i njegovi pozorišni sledbenici tukli za autonomiju umetnosti i kulture a doživeli da te autonomije umetnosti i kulture više nema. Postoje samo komesari svih mogućih političkih boja i ideologija koji odmeravaju, pa i bojkotuju stvari isključivo vođeni političkim kriterijumima. Otuda on misli da mu je život prošao, u stvari, uludo. Detaljniji stav o tome možda će ponuditi razgovor koji sledi...
      
       Ovom zgradom ste, toliko možete ipak reći, ostvarili svoj dugogodišnji san?
       - Ma, kakav san!
      
       Hteli ste svoje pozorište, svoju zgradu?
       - Nije ovo moje pozorište, niti je ovo moja zgrada. To je pozorište ljudi koji će tu raditi i koji će tu dolaziti. Kakve to veze ima sa mnom?
      
       Pošto sam već došla, nešto biste bi mi ipak morali reći. Da li, na primer, shvatate da čitava averzija prema vama ide iz toga što ste u vrhu JUL-a?
       - Ne, nije tačno. Averzija prema meni postoji odranije, mnogo ranije, samo što je sada JUL dežurni izgovor. Pre je to bio neki drugi, pre toga treći. Uvek je, u stvari, isto i ja više nemam volje da se time bakćem.
      
       Postoji, svejedno, bitna razlika: s JUL-om ste izgubili mnogo bivših prijatelja?
       - Ni to nije tačno. Ja sam uvek imao malo prijatelja.
      
       Ali zato mnogo pozorišnih sledbenika?
       - Vi sada govorite o ljudima kojima je uvek nešto trebalo od mene tako da ja uopšte nemam taj problem. Problem je u nečemu drugom. U tome da smo zalud straćili dvadeset godina boreći se za jugoslovenski kulturni prostor kad su nas jurili svi vajni današnji demokrati i pljuvali sa nacionalnih pozicija, svuda ometali, od Zagreba i Beograda do Ljubljane i Sarajeva. E, sad, sad su oni mondijalisti, internacionalci i sada oni nama prodaju priču o multikulturi. Nama, koji s tom idejom živimo dve, pa i tri decenije, i to upravo sve vreme ratujući s njima. Zato ja više nemam potrebu da objašnjavam bilo šta niti da se ikome pravdam, ja radim svoj posao dalje i to ne osvrćući se a oni, oni su tamo gde su u stvari bili celi svoj život. Prema tome, nemam nikakvog razloga za ogorčenje, ja sam postao samo hladno zgađen.
      
       U čemu uopšte vidite smisao, tačnije temelj postojanja pokreta kao što je KPGT? Jer, one Jugoslavije više nema...
       - Čim vi pominjete eksjugoslovenski prostor, vi niste kvalifikovani da o tome govorite. Kakav eksjugoslovenski prostor?! Šta to znači? Jugoslavija je uvek bila jedna kulturna ideja i stvar ličnog opredeljenja. Kakve veze ima koje sad tu sve države postoje i šta tu više ne postoji. Postoji kultura, tradicija, jezik.
      
       Šta KPGT radi u čitavoj toj priči, kad one zemlje više nema?
       - Vi očigledno ne shvatate da ja govorim o kulturi u dubljem smislu. To nije stvar države, to je pitanje civilizacije. U tome i jeste problem što većina naših budalastih intelektualaca i umetnika pogrešno razmišlja i prerano izvodi zaključke. Onda i sada. Uvek. Uvek su im zaključci bili prebrzi, obično zbog toga što su podrazumevali neku korist.
      
       Ne može se reći ni da ste vi na gubitku. Ovo gde smo jeste, blago rečeno, ne samo raskošno nego je i vrsta spomenika jednoj ideji?
       - Opet vi! Ostavljao sam ja ovakva pozorišta i u Ljubljani, i u Zagrebu, i u Splitu, i u Subotici, na sve strane u svom životu. I napuštao ih bez ikakvog žaljenja. Uvek radio novo. Većina onih koji su bili i ostali protiv mene nikada ništa u životu nije napravila.
      
       Međunarodni art centar je, ipak, nešto sasvim, sasvim drugo. Recimo, luksuzna stvar. Koliko je zaista sve ovo koštalo?
       - Deset puta manje nego što vredi. Nijedan arhitekta nije u ovome učestvovao, samo statičari i inženjeri. Sve smo sami uradili. Bez preduzimača, projektantskih biroa, svega onoga što košta. Imali smo i imamo ideje a imamo i veoma dobre majstore, pre svega stolare i zidare.
      
       Novac je, koliki-toliki, pristigao iz kese JUL-a, tako mnogi misle.
       - Kakav JUL? Odakle, pobogu, JUL-u pare i nemojte se smejati. Nemojte, jer ću se naljutiti. To je šašavo razmišljanje. Čak i u JUL-u ima ljudi koji veruju da je ovde utrošen novac JUL-a. Reč je o podlosti koja nam se stalno podmeće i potura. Svi misle da se baškarimo na državnim jaslama. Ma nemojte mi reći! Ovo je jedino pozorište u Beogradu koje nije ni na budžetu grada, ni republike, ni bilo koga. JUL nema para ni za opštinske odbore i plakate a finansiraće kao izgradnju ovoga. O čemu pričate? Znate li vi zašto sam ja ovo podigao? Da pokažem ljudima koji stalno kukaju da se nikada ništa ne može uraditi u ovoj zemlji kako je to, ipak, mogućno. Uvek su vikali da ništa ne može dok sam ja celoga života terao dalje a onda bi me oni pitali koliko to košta. Samo ih to interesuje. Dok smo se, recimo, mi dobre dve godine ovde mlatili po ruševinama, malteru i gredama, oni su za to vreme sebi izgradili kuće, bazene, kupili antikvitete a ja sam ovo napravio i ja ovo ne nosim svojoj kući. Pa i tako, svejedno, opet moram njima da odgovaram šta koliko košta. Ne, ne, ne interesuje me to više.
      
       Tužno je, ipak, što malo starog društva ovde dolazi?
       - Zašto me to niste pitali onda kada su me svojevremeno proganjale razne ideološke komisije, kada su mi zabranjivali predstave, radili mi sve živo? Sada me to pitate. Šta mene briga ko ovde dolazi a ko ne dolazi, ne bavim se prebrojavanjem. Nikada se u životu nisam petljao u to šta ko radi i šta ko ne radi. Da nisam možda ikada ikome smetao u poslu? Ne, ja sam se uvek povlačio i odlazio a svima je ipak smetalo to što ja radim. Od mene su svi dobijali pomoć, prvu ulogu, prvu režiju, scenu, reflektore... U Jugoslovensko dramsko pozorište nisam ušao da radim dvadeset i pet godina a tamo sam diplomirao sa "Bubom u uhu". Zašto? Da ne smetam nečijoj veličini.
      
       Dobro, ali sa Šerbedžijom je ipak puklo vaše dugogodišnje prijateljstvo, to moramo izdvojiti?
       - Ne mogu ja da budem odgovoran za njegova razmišljanja i ponašanja zavisno od toga u kojoj je fazi svog života, kao što ni on ne može da eliminiše svoju ogromnu ulogu u ovoj stvari, u radu KPGT-a. Uostalom, pre neko veče smo sedeli zajedno i lepo se družili. Ako imam prijatelja, ja ga imam za celi život. Radetova je stvar šta danas misli ili oseća prema meni.
      
       Kažu, međutim, da Peter Handke ovde često navraća, što je i razumljivo pošto igrate niz predstava prema njegovim delima?
       - Da, s Handkeom sam čekao Novu godinu ovde u Beogradu pošto nije želeo u to vreme da bude u svom Gracu. O njemu ljudi misle kao o nekom ko voli Srbe, samo toliko znaju, a prenebregavaju da je on veliki pisac, jedan od najvećih u Evropi.
      
       Kad smo već na terenu "ko voli Srbe", šta predviđate da će se desiti u ovoj zemlji, izbori ili građanski rat?
       - Siguran sam da će biti izbora po Ustavu i zakonu i narod će onda sam izabrati sebi vlast. Pravo da vam kažem, u toj stvari ja sebe ne vidim. Moj posao nije vlast. Moj posao je pozorište. Nemojte mi u tom smislu pridavati veći značaj nego što imam. Niti sam ja nekakav političar, niti sam politički lider. Ja sam samo jedan običan čovek, intelektualac koji radi svoj posao. Dotle seže moj uticaj. Ako za mene ima nekog smisla i ima neke nade, onda ima pre svega u tom pravcu.
      
       Još kad bi se to moglo reći i za vašu stranku?
       - Slušajte, nijedna partija u ovoj zemlji nije nevina u čitavoj našoj priči, pa to nije ni JUL. Ljudi su toliko politički zaluđeni da, recimo, uopšte ne razumeju strateški značaj kulture koji je, opet, meni najznačajniji. Ja sam i postao, između ostalog, politički aktivista upravo zbog toga. S dolaskom pluralizma nisam u početku želeo nikome da pripadam. Ništa mi u to vreme nije odgovaralo. Nacionalizam je bujao na sve strane, što sam ja, naravno, video samo kao haos, kao najveću budalaštinu. Međutim, ubrzo se pokazalo da će sve otići do đavola i da se mora zaštititi to nešto ljudi koliko ih je ostalo od levičara i Jugoslovena. Bilo mi je, dakle, normalno da se njima priključim. Verujem da smo za ovih četiri, pet godina uspeli dosta toga da uradimo.
      
       Recite makar tri stvari?
       - Potpuno smo izmenili političku sliku zemlje, čak i u smislu da sad svi prepisuju naš program. Druge dve stvari vam neću reći.
      
       Da nam se život načisto srozao...
       - Ako tako mislite, mogu vam reći samo jednu stvar: svoj život ste vi sami srozali.
      
       J. L.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu