NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Lepota kao cilj i svrha

MUZIKA

NAZIV KONCERTA: Resital Julijana Rahlina i Itamara Golana
MESTO: Kolarčeva zadužbina, 22. januara 2000.

      Milena Miloradović
      
       Na koncertu Julijana Rahlina, uprkos jovanjskom mrazu, okupila se beogradska publika i zaposedala svaki slobodni kutak Kolarčeve zadužbine. Resital u kome je, uskoro se pokazalo, vodeću ulogu preuzeo pijanista Itamar Golan, sastojao se iz dva, veoma oprečna dela. U prvom, izvedene su Sonate Amadeusa Mocarta i Feliksa Mendelsona, dok je drugi ispunjen virtuoznim delima široke popularnosti, koliko zbog ogromne težine tehničke prirode, toliko i zbog dopadljivosti na granici kiča. I baš na tom mestu, dvojica muzičara, Rahlin i Golan, pokazali su svoje najbolje strane.
       Julijana Rahlina pamti najširi auditorijum još iz vremena dok je nekadašnja Jugoslavija učestvovala na takmičenju Evrovizije, na kome su se nadmetali najmlađi reprezentanti svojih država. Rahlin je tada u Amsterdamu predstavljao Austriju. Na završnom koncertu na kome je kao trinaestogodišnjak bacio u zasenak svoje starije kolege svirajući violinski koncert Henrika Vijenjavskog, sa više strana čuli su se komentari da se baš tog trenutka pojavio budući naslednik veličine Ojstraha. Poređenje sa Ojstrahom preovlađivalo je u razgovorima članova žirija, prisutnih novinara i komentatora. Tada je umetnost ovog dečaka nosila snažan pečat prof. Kušnira, to jest, istočnoevropskog umetničkog koncepta. Rahlin je, u jednom trenutku razvojnog puta utrčao kod Pinkasa Cukermana, visokocenjenog i nikada do kraja nama razumljivog i prihvatljivog načina tumačenja muzičkih suština. Američko muzičko tržište, ukus tamošnje publike, bazično oprečni evropskim, ostavilo je izvesne posledice, pozitivne isto onoliko koliko i negativne. Onakve kakve nisu uočene na pijanizmu Ive Pogorelića i onakve kakve gotovo blokiraju neku značajniju karijeru u Americi bilo kome ko ostaje pri svom tvrdokornom shvatanju i tumačenju mesta umetničke transcendencije. Julijan Rahlin ostao je na dobrom putu da pronađe liniju kompromisa koja će nužno povezati, planetarno, potrebu za dopadanjem i egzaltacijom sa onim što umetnost latentno nosi-katarzu kao mesto dodira duhovnog i materijalnog, realnog i metafizičkog.
       O visini tehničkog umeća gotovo je nepristojno govoriti kada je u pitanju Rahlin, ali i mnoge njegove današnje kolege. Violinizam je kao realna disciplina osvojen još pre mnogo desetina godina. Ako se na Rahlinovom koncertu pojavila neka asocijacija na Nikola Paganinija, onda se to više odnosilo na način tumačenja nota, nego na sposobnost reprodukcije tehničkih bravura. Neki provereni znalci prepoznali su autentično, suptilno i ekspresivno izvođenje Mocarta, uz neprikladnu dominaciju pijaniste Golana, a neki Karmen fantaziju Žorža Bizea kao najviši domet Rahlinovog otelotvorenog imaginarnog sveta. Ostaje utisak da je i na ovom mestu pijanista Golan diktirao čitanje teksta pretvarajući ga od preslatko dopadljive kompozicije u grotesku i podsmevanje samom Bizeu. Bio je to neponovljiv vrhunac jedne apsurdne situacije u kojoj se razotkrivaju lepo u estetičkom smislu i lepo kao svrha i cilj. Možda se baš na tom mestu nalazi jak adut mladog violiniste, ili njegovog, sa ovog mesta viđenog, duhovnog vođe Itamara Golana.
       I kada je toliko pažnje privukao Itamar Golan, valja reći da se malo kad kod nas mogao čuti pijanista tako jake individualnosti i lepote klavirskog zvuka koje zasenjuju i privlače pažnju, podjednaku kao onu namenjenu glavnom protagonisti. Nije se ovde radilo o rivalstvu, niti o želji za dominacijom, već o jednom prirodnom stanju i redosledu, čak i o podeli uloga.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu