NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Malo sponzora, puno sponzoruša

Ekonomska propast društva učinila je da kultura danas opstaje pomoću štapa i kanapa - dvojica dobitnika NIN-ove nagrade sami su finansirali nagrađene romane, upravnici pozorišta i reditelji jure novac za predstave i filmove...

      Kad me pitate o sponzorstvu u kulturi kod nas, to je kao kad me pitate kako stoji sa letom Srba na Mesec - reči su upravnika Bitef teatra i direktora Bitef festivala Nenada Prokića. "Sve se uglavnom svodi na plemensko kolo, ko koga zna i ko je kome rod, i u tom smislu najviše i zavisi sponzorska pomoć", konstatuje.
       Sponzorstvo po ugledu na ono koje postoji u svetu kod nas je relativno skorijeg datuma. Postojalo je, doduše, i u socijalizmu, kada je država dotirala kulturne i naučne projekte preko samoupravnih interesnih zajednica (SIZ) za kulturu. Kada je došlo do političkih promena krajem osamdesetih i početkom devedesetih, javila se drugačija vrsta sponzorstva.
       "Finansirajući umetnički projekat ili instituciju, sponzori se u svetu i sami reklamiraju u visokotiražnim medijima, gde ta reklama može da ostavi istinski utisak na javno mnjenje", kaže Milena Dragićević - Šešić, profesor menadžmenta u kulturi. Dok su kod nas retki generalni pokrovitelji koji tokom cele godine daju novac za jednu instituciju, njene turneje ili projekte, u svetu postoje takozvani permanentni sponzori (fabrika duvana "Filip Moris" reklamira jednu američku baletsku kompaniju, a firma za proizvodnju satova "Movado", Linkoln centar), tako što ujedno reklamiraju i svoju firmu i instituciju koju sponzorišu. "Simens" ima politiku sponzorstva, ali i politiku donatorstva. Kao sponzori, ulažu u projekte koji će im omogućiti maksimalan publicitet. Donatorstvo, s druge strane, podrazumeva ulaganje u neprofitne projekte. To se kod nas, na primer, može uporediti sa strategijom "Ceptera" i njihovim "Fondom Madlena Janković", koji deluju i kao sponzori i kao donatori. Sličnu politiku ima i "Fond Braća Karić" (zahvaljujući njihovoj finansijskoj pomoći održani su koncerti Stefana Milenkovića, Hulija Inglesijasa...).
      
       Sve je to biznis
       Najčešći oblik sponzorstva u svetu, novčano sponzorstvo (koje iznosi oko 70 odsto u odnosu na uslužne delatnosti, što je drugi oblik sponzorstva), kod nas je gotovo nemoguće naći. Najlakši način sponzora su tzv. in-kind sponzori - sponzori u uslugama (troškovi prevoza, materijali,..).
       Kod nas je taj odnos 90 odsto u vidu usluga koje sponzor nudi i 10 odsto u novčanom iznosu. "Dunav osiguranje", na primer, koje sponzoriše "Jugokoncert", ili "Cepter osiguranje", koji je generalni sponzor Festa, često se oglašavaju u medijima kao sponzori najvećih kulturnih manifestacija (Bitef, Belef, Fest,...), ali, upućeni tvrde da to nije doprinelo njihovom prometu.
       Duhovit primer na koji način jedna kulturna institucija može privući sponzore,jeste Institut za savremenu umetnost u Londonu. Njihov savet ima dve vrste ponuda: za veće sponzore, kao što su razne privredne korporacije, uslovi za dogovor su otvoreni, dok je za individualno sponzorstvo razvijen čitav sistem ponuda. Tako, ako uplatite sumu od hiljadu funti, dobijate titulu "konceptualista", za sumu od petsto funti postajete "nadrealista", a ako kao sponzor uložite sto funti nagrađeni ste titulom "ekspresioniste". Uz svaku titulu ide i različit kolač. Nešto slično, na primer, napravila je Vojvođanska banka kroz spot u kome su dali pregled svega što su te godine sponzorisali u oblasti kulture, što svakako diže njen rejting.
       Pored loše organizacije poslovanja naših preduzeća i lošeg finansijskog stanja, problem je i nedovoljna edukacija u oblasti sponzorstva. Milena Dragićević-Šešić podseća da u Francuskoj, na primer, privatnih sponzora praktično nije bilo do 1981. godine, već je sve projekte iz oblasti kulture finansirala država. Od tada počinje da se stimuliše sponzorstvo i prave se kampanje da se privuku kompanije koje bi ulagale u kulturu. Osnivaju se velike asocijacije koje povezuju politiku i umetnost i organizuju brojni tečajevi za edukaciju biznismena da bi bili dobri sponzori. Kod nas su i dalje osnovni finansijeri javne službe, država i gradovi. Ta pomoć je jedva dovoljna za preživljavanje institucija, za plate, infrastrukturu, ali čim jedno pozorište hoće da napravi predstavu, čak i biblioteka da organizuje književno veče - potreban je sponzor.
       Film, je, uopšte, privlačniji za sponzore od svih drugih vidova kulture. Vasilije Tapušković, pomoćnik republičkog ministra za kulturu, kaže za NIN da Ministarstvo godišnje izdvaja tri-četiri miliona dinara za finansiranje filmskih projekata, a da se u proseku finansira pet do šest filmova godišnje. Tako se iz republičkog budžeta može dobiti najviše milion dinara za film (primer, "Belo odelo" Lazara Ristovskog), što je 10 do 20 odsto od ukupne sume koja je potrebna. "Ta sredstva su samo neka vrsta stimulacije stvaralaštva i ona se dodeljuju prema kvalitetu filma, prema našoj selekciji filmova u koje ćemo ulagati. Dakle, ulažemo u film tek kad dođe do određene faze snimanja, a postoji predlog da ubuduće ova sredstva dodeljujemo tek po završenom filmu, ako ocenimo da zadovoljavaju naše kriterijume," objašnjava Tapušković.
      
       Lepa i bogata pepeljuga
       Jedan od najskupljih pozorišnih projekata, opera "Pepeljuga", izvedena u oktobru 1998. godine u Narodnom pozorištu, koštala je nešto manje od 200 000 maraka. Ministarstvo je učestvovalo sa trećinom novčanih sredstava, drugu trećinu dali su sponzori, a preostale troškove ( za kostime koje je radio italijanski kreator Balestra) pokrili su Italijanski kulturni centar i italijanska ambasada u Beogradu, zahvaljujući razumevanju ambasadora Rikarda Sese. Za naše uslove to je ogromna suma, ali takve predstave u svetu koštaju neuporedivo više. Opera "Prsten Nibelunga", izvedena u Minhenu pre nekoliko godina, koštala je sedam miliona maraka, a balet "Ščelkunčik", postavljen u Kanadi, dva miliona dolara.
       "Postojeći sistem finansiranja pozorišta izgrađen je u društvenom sistemu koji više ne postoji - kaže za NIN dramaturg, donedavni direktor drame Narodnog i bivši upravnik Beogradskog dramskog pozorišta Miloš Krečković. Sve se u društvu promenilo, a ustrojstvo institucionalnog pozorišnog života u Beogradu i u Srbiji ostalo je isto, onakvo kakvo je bilo u vreme kad je osnivač snosio sve, ili gotovo sve troškove produkcije i svakodnevnog funkcionisanja pozorišta. Više ih ne snosi, a velika pozorišta organizovana su, takoreći, na isti prevaziđeni način (za koji se teško može reći da je ikada bio savršen). Dok se to ne promeni, teško je očekivati poboljšanje - prepuštena sama sebi pozorišta su do daljeg osuđena na kratkoročne planove, velike napore da prežive i tek povremene uspehe."
       "Kuća u kojoj sada radim, Narodno pozorište, ima tu sreću da su prihodi od prodaje ulaznica zaista odlični, predstave su pune, što je zasluga i ansambla i dobrog marketinga i, naravno, reputacije i autoriteta ove kuće. Zahvaljujući tome, Narodno pozorište uspeva iz dana u dan da funkcioniše, ali pozorišta koja nemaju te mogućnosti krvare, na ovaj ili onaj način", dodaje Krečković.
       Bitef teatar, pak, kao pozorište drugačijeg repertoara od naturalističkog koji decenijama vlada našim scenama, nije atraktivno za domaće sponzore koji, uglavnom, nemaju senzibilitet za nove, nekonvencionalne projekte. Kao pozorište koje nema stalni ansambl, Bitef teatar mnogo više zavisi od sponzora nego što je to slučaj sa institucionalnim pozorištima. "Imamo sreću da radimo sa ljudima koji su pioniri u svom poslu, pa se odlikuju velikim entuzijazmom, iako često rade i bez honorara. Predstave koje je Bitef teatar u prošloj godini proizveo mogu se nazvati besplatnim. One su usmerene na mlađu, urbanu publiku, pa su ulaznice za neke predstave i ponekad besplatne", kaže Nenad Prokić.
       Bitef festival uglavnom pomažu nevladine organizacije i ministarstva kulture stranih zemalja (francuska organizacija Afa ili Gete institut), koji snose deo troškova gostovanja stranih trupa, i to zahvaljujući pre svega visokom ugledu koji beogradski pozorišni festival ima u svetu. "Oni snose samo deo troškova (put, prevoz dekora i slično), tako da smo u poslednje vreme prinuđeni da uzimamo jeftinije i manji broj predstava.
       "Situacija u pozorištu direktna je posledica nečuvene krize u koju je jedan narod sebe doveo i tu brzog i lakog oporavka - preko sponzora, ličnih poznanstava, prijatelja iz sveta - nema," konstatuje Prokić i dodaje: "Pitanje je i od koga možete uzeti pare u ovoj situaciji. Kao direktor Bitef teatra držim se samo svojih merila o tome od koga se smeju uzeti pare u zemlji i van nje, a od koga ne."
      
       Kako spasiti Letopis
       Danas je možda najteže naći sponzora za izdavanje knjige. Većina pisaca prinuđena je da sama finansira svoje pesme i romane. Takav je slučaj i sa nekima od dobitnika NIN-ove nagrade. Maksimilijan Erenrajh Ostojić, koji je svoj prvi roman sponzorisao sam, kako kaže "da bi se poštedeo poniženja", a u izdavanju knjige za koju je nagrađen, kaže da "pretpostavlja da je takođe najviše sam participirao". Onima kojima se obraćao, a to su najčešće bila velika izdavačka preduzeća, uglavnom su mu odgovarali da nemaju sredstva. Isti slučaj je i sa Vladimirom Arsenijevićem, koji je takođe sam finansirao objavljivanje romana za koji je kasnije nagrađen NIN-ovom nagradom. Gojko Božović, glavni urednik izdavačke kuće "Stubovi kulture", o stanju u srpskom izdavaštvu kaže: "Država ne podržava objavljivanje prvih knjiga novih domaćih autora ni u jednom žanru, ne podržava ni objavljivanje prvih prevedenih knjiga važnih stranih autora, kao ni kapitalne projekte iz oblasti izdavaštva. Njena ulaganja u ovu oblast kulture motivisana su ideološkim razlozima: podržavaju se politički bliska izdavačka preduzeća ili knjige "podobnih autora."
       Primer kako se država odnosi prema negovanju kulturne tradicije je i sudbina najstarijeg književnog časopisa u svetu, Letopisa Matice srpske, koji slavi 175 godina izlaženja. Postoji zakon koji definiše obaveze države prema Matici srpskoj, ali sredstva koja država daje su nedovoljna, pa izlaženje Letopisa, kao generalni sponzor, finansira Vojvođanska banka, a pomaže i NIS.
      
       Teško slikarima
       Na likovnoj sceni situacija nije ništa bolja. Neophodna pomoć države mogla bi se ostvariti kroz oslobađanje od poreza privatnih galerija, uključivanjem u razne akcije koje bi omogućile podjednaku zastupljenost svih galerija na tržištu i slično. Mladi, neafirmisani umetnici svoje izložbe najčešće finansiraju sami, a ako se nekom obraćaju za pomoć to su najčešće Fond za otvoreno društvo, Ministarstvo za kulturu, "Fond Madlena Janković" ili velikim firmama, po principu poznanstva. Grad Beograd, na primer, sponzoriše izložbu retroaktivno (otprilike sto maraka po izložbi), ako je izložba održana u galeriji koja ima savet. Ako se ta suma uporedi sa cenom štampanja kataloga, na primer, koja je u proseku 400-500 maraka, novac koji umetnik dobija po okončanju izložbe postaje zanemarljiv. Direktor štamparije "Publikum" Predrag Ristanović kaže: "Mi ne uslovljavamo ime u katalogu, nego gledamo da taj odnos bude i poslovni aranžman. Pošto su sredstva koja dobijamo za štampanje kataloga obično manja od realnih, razliku nadoknađujemo time što nam umetnici daju slike. Na taj način smo došli do kolekcije od oko 250 umetničkih dela."
       Još jedan razlog nemotivisanosti sponzora je što nema zakonskih akata koji bi stimulisali sponzorstvo u kulturi. U svetu, veliki sponzori su stimulisani i time što im se ulaganje u kulturu vraća i kroz odbijanje od poreza ( 50, a nekad i 100 odsto). U našim zakonima postoje odredbe koje oslobađaju od poreza na investicije u kulturi, ali to ne pomaže mnogo, pošto poreski sistem ne funkcioniše.
       U svetu postoje umetnička veća pri institucijama kulture koja stimulišu sponzore tako što ih nagrađuju, a posvećena im je i značajna medijska pažnja. U mnogim zemljama Evrope poslednjih godina formirane su nacionalne fondacije za kulturu i umetnost koje se finansiraju od prihoda koji se ostvaruje prodajom alkohola, duvana, lutrije... Tako se projekti sponzorišu isključivo na osnovu kvaliteta, o čemu odlučuje komitet nezavisan od vlade.
       Pronalaženje sponzora je iscrpljujući posao, koji kod nas zavisi od mnogih neumetničkih faktora. Ali, to ne znači da je u svetu put do finansiranja neke predstave ili izložbe ili koncerta lakši. Ljudi koji se bave kulturom, kao i naukom ili umetnošću primorani su da veliki deo svoje kreativne energije ulažu u traženje sredstava za svoje projekte i da svake godine prolaze istu proceduru konkurisanja kod državnih ili privatnih sponzora.
       I zato ne čudi što ugledni poslenici kulture samo u četiri oka priznaju da se u najvećem delu svog radnog vremena ne osećaju kao stvaraoci već kao - sponzoruše.
      
       ANA OTAŠEVIĆ
      

       Ni hvala "Beobanci"

"Beobanka" je od 1991. do 1997. uložila više miliona maraka u razne umetničke projekte i manifestacije ( koncerti Džejmsa Brauna, Gorana Stefanovskog, film Lazara Ristovskog i serija Ljubiše Samardžića, Mesam, Fest...). Poslednji put, ova banka se u ulozi generalnog sponzora pojavila na prošlogodišnjem Festu, koji je finansirala poslednjih dvadeset godina. Ove godine, međutim, njihova pomoć projektima iz kulture tek je simbolična.
       "Pošto delimo sudbinu teške monetarne situacije u zemlji", kaže Zoran Pavlović, direktor marketinga u "Beobanci", "naše pojavljivanje u svojstvu sponzora bilo bi antipropaganda. Ovogodišnji organizatori Festa, međutim, potpuno su zaboravili na tradicionalnog sponzora, ,Beobanku', nisu nas pozvali niti upućivali zahteve za sponzorisanje. Izostala je i zahvalnost za zasluge koje smo imali u organizaciji ove manifestacije. Fest ove godine liči na festival lokalnih producentskih kuća a ne manifestaciju koja je imala ambiciju da bude festival nad festivalima."


      

       Ljubomir-Muci Draškić,
       reditelj Ateljea 212
       "Marija Stjuart" - poklon Mirka Marjanovića

Prvi veliki sponzor Ateljea 212 bio je današnji predsednik Vlade Srbije Mirko Marjanović dok je bio samo direktor svoje firme "Progres". S ovim podatkom upoznaje nas tadašnji direktor Ateljea 212 i reditelj Ljubomir - Muci Draškić. Kada je 1994. odlučio da režira zahtevnu i skupu predstavu "Marija Stjuart", Draškić je Marjanoviću objasnio koliko je novca potrebno da bi se ova Šilerova drama stavila na repertoar:
       - Bio je to veoma kratak razgovor. Rekao sam da je za ovaj komad potrebno između 50 i 60 hiljada maraka, što u to vreme nije bilo toliko mnogo novca. Marjanović je rekao da će "Progres" dati sav novac, i tako je i bilo. U toku rada na predstavi pogoršali su se uslovi rada, pojačane su sankcije i nisam mogao da nabavim materijale za stilske kostime. Marjanović je imao razumevanja i za to, pa su "Progresov" predstavnik u Milanu gospodin Ratko i njegova supruga kupili materijal u Milanu i doneli ga svojim kolima. To je koštalo još dodatnih 20 hiljada maraka. Dakle, predstava je koštala 70-80 hiljada maraka, a mi smo na ulaznicama štampali da se predstava igra zahvaljujući novcu ove firme. Gradski sekretarijat za kulturu iz čijeg se budžeta inače finansira rad Ateljea 212, pomoglo je ovu predstavu sa tridesetak hiljada dinara, što je iznosilo tri-četiri hiljade maraka, a to nije bilo dovoljno ni za jedan umetnički honorar kostimografa ili scenografa. Čak ni za isplatu pirotehničara.


      

       Biljana Vilimon, slikar:
       Daju novac i ucenjuju

Od 1996. do danas, Biljana Vilimon je imala tri izložbe u Galeriji Kulturnog centra u Beogradu: "Kroz crveno" inspirisana izbeglicama koje su stigle preko Drine, "DžU HEADS", posvećena protestima 1996-97. i "Zbogom pameti", otvorena na Vidovdan 1999, gde je na dvadesetak velikih crteža dala svoj odgovor na prolećno bombardovanje Jugoslavije. Ova poslednja je, inače, bila najposećenija u ovoj galeriji za poslednjih desetak godina. Na pitanje kako je realizovala svoje izložbe, Biljana Vilimon kaže:
       - Sav slikarski materijal, boje, četke, papir, platna... platila sam iz svog džepa. Jedan izuzetan čovek, Mario Vujičić, odnosno njegova firma "Rams", već godinama uramljuje moje slike. On me, u najboljem smislu te reči, podseća na klasične mecene, jer mi je sam predložio da uramljuje moje slike, ničim to ne uslovljavajući. Moje kataloge finansiraju Role, vlasnik štamparije "Cicero", i Žarko Čigoja koji ima svoju štampariju. To što oni rade za mene danas je retkost, jer ljudi misle isključivo o zaradi i spremni su da ulažu u sladunjave stvari koje imaju prođu na tržištu. Moje slike su opore, nisu nimalo komercijalne, ali ja ne odustajem od toga. Kad je reč o prostoru, na sreću, spadam u one malobrojne slikare koji izlažu po pozivu, pa tako ne moram da tražim sponzora koji bi platio za mene prostor u kome bih izlagala.
       Da li uočavate kako naspram reči sponzor postoji reč sponzoruša? Sponzori su ljudi koji pomažu umetnicima da naprave izložbu, objave knjigu, odigraju predstavu... rečju, oni koji daju. Sponzoruše su oni koji uzimaju i, za razliku od prve, ova druga reč ima pežorativno značenje. Dakle, onaj koji daje je human, a onaj koji uzima zaslužuje posprdu. Naš problem sa sponzorima je što oni, dajući novac, ujedno i ucenjuju, a naročito se može govoriti o političkoj uceni. Ne pristajem na sponzore koji bi koristili moje ime za svoju političku promociju, niti na one koji su na sumnjiv način stekli svoj novac. Sebi sam izborila privilegiju da mirno spavam i ne razmišljam da li će moj sponzor da osvane politički ili fizički mrtav.


      

       Ko finansira FEST?

U toku organizovanja ovogodišnjeg Festa došlo je do promene izvršnog organizatora ove manifestacije, što je uslovilo da su se nepotrebno pojavile neke političke konotacije koje su negativno uticale na posao pronalaženja sponzora, kaže za NIN Dejan Petričević, potpredsednik TAK-a i izvršni producent Festa 2000. Neki sponzori na koje smo računali da će podržati Fest, jer su to do sada tradicionalno činili, ove godine su odustali. Takođe, nismo dobili ni dinara od Ministarstva za kulturu, koje je tradicionalno odvajalo deo sredstava za finansiranje Festa. I pored obećanja nisu nam uplatili ni dinara.
       Imajući u vidu trenutnu ekonomsku situaciju, cene sponzorstva snizili smo za preko 50 odsto u poređenju sa prethodnom godinom, ali i pod tim povoljnim uslovima vrlo teško smo uspeli da nađemo finansijere. Održavanje ovogodišnjeg Festa pomogli su,u okviru svojih mogućnosti, "Cepter osiguranje", koje je generalni sponzor manifestacije, "Balantajns", JAT, "Metropol", "Kom trejd", "Eunet"... Minimalna cena za organizovanje manifestacija ovog tipa kod nas je oko 100 000 dolara (što ne može da se uporedi sa sličnim kulturnim događajima u svetu, koji koštaju i po 2-3 miliona dolara).


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu