NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako je Tito zavoleo Platona

MIRA STUPICA: ŠAKA SOLI (3)

      Tita sam prvi put izbliza videla 1949. godine povodom obeležavanja jednog datuma revolucije resitalom "Seti se, druže", u izvođenju ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta na Starom sajmištu. Došao je u uniformi, još mlad i tanak, sa svitom partizanskih generala, heroja, ministara i diplomata, punih ordenja, lampasa i sjaja. Kolaž revolucionarnih stihova govorili smo, naravno, napamet. Milivoje Živanović je bio glavni recitator. U tom prvom susretu sa Titom svima su nam se tresle suknje, nogavice i glasovi, ali smo nekako gurali prema kraju resitala. Najednom, Milivoju stao mozak. Strašno duga pauza. U užasu smo čekali ne znajući ni kako, ni ko da krene dalje. Publika je počela da aplaudira, da nekako pomogne. Milivoje se mučio. Ne sećam se ko se prvi pribrao i doviknuo svoj tekst i tako ponovo pokrenuo točak resitala do kraja.
       Čim se završilo, Tito je hitro prišao Milivoju i stegao mu ruku. Ovaj je bio pred infarktom, izvinjavao se i počeo Titu da govori propuštene stihove, da bi mu se, na iznenađenje svih, pridružio i săm Tito, u duetu završavajući Nazora, uz smeh i aplauze.
       Uskoro je Tito došao i na predstavu našeg "Dunda Maroja". Za vreme pauze Velibor Gligorić i Stupica odveli su goste u naš, kako smo ga zvali, Titov salon koji je, sa stilskim nameštajem, služio za prijem zvaničnika. Svi glumci iz predstave bili su pozvani da u pauzi dođu i pozdrave goste. Gosti su bili razgaljeni predstavom, pa su se već i šalili sa glumcima. Vrata su bila otvorena, tako da se ushićena publika gužvala pred njima, da vidi maršala i čuje neku njegovu reč. Naravno, tu su bili i glumci iz bezbednosti da paze da sve bude kako treba.
       Tito je bio raspoložen. I săm je umeo da raskravi malo stegnute glumce, pa je ubrzo potekao živ razgovor. Pauza između činova traje petnaestak minuta, ali naš se razgovor razbuktao, pa je prošlo prvo pola sata, a onda i četrdeset minuta. Upravnik Gligorić mi nervozno šapnu: "Morali bismo nekako da produžimo predstavu. Publika se umorila od čekanja, ali ja ne smem. Možda biste vi, Miro, mogli to nekako da izvedete. Vi ste mladi, lepi (ono 'i glupi' je preskočio), pa vam to neće niko zameriti." I ja, šta ću, poslušam svog upravnika i kažem: "Druže Tito, poterajte nas da opet malo radimo!"
       Sve se oči zaustaviše na meni. Tito odmah ustade i poče da se izvinjava što se toliko zadržao, ali da mu je vreme sa nama tako brzo prošlo, da mu je bilo tako prijatno i da nas još jednom moli da mu oprostimo. To malo preterano izvinjavanje više je ličilo na prekor za moj neprimereni postupak. Kad smo se vraćali na scenu, glumci su me u čudu zaustavljali: "Šta tebi bi, pobogu, da Tita dižeš sa stolice?"
       Nikada se više u susretima sa Titom ničim nisam isticala i gurala oko njega. Kasnije sam viđala Tita i na mnogim prijemima, kada bi pored nas, uz aplauze, prolazio kroz veliku salu ka onoj manjoj, rezervisanoj za državni vrh. Znali su ponekad da naprave i izuzetak, te da nekog naučnika ili književnika pozovu na piće i razgovor. Ponekad smo to bili i Bojan i ja. Ali, nezaboravno veče uz Tita i Jovanku, političare i diplomate bilo je u foajeu Narodnog muzeja, na predstavi "Odbrana Sokratova i smrt". Ljuba Tadić je ingeniozno govorio Sokrata. Taj ambijent, veliki glumac i Platonova reč bili su umetnički doživljaj koji nas je sve vezao, da posle predstave satima nismo mogli da se raziđemo.
       Sedelo se do tri ujutro, Tito se nije odvajao od Ljube, uz živ razgovor i počesto kucanje čašama. Nisu pomagali Jovankini signali, ni molbe lekara i policajaca da ih ne služe više pićem. Tito bi samo pokazivao na prazne čaše, Ljubinu i svoju, dok se ovi, opet, nisu dosetili pa počeli da "krste" viskije vodom. Ljuba se na to naljuti i diže, a Tito viknu:
       "Gdje ćeš, Ljuba?"
       "Idem tamo, druže Tito, gde se pije viski, vodu imam i kod kuće."
       "E, moj Ljuba, vidiš ti što oni meni rade, broje mi čaše, a kod kuće, bogami, i zalogaje. I još mi tamo neki na tom zavide. E, pa ništa, kad ne dadu - ne dadu. Idemo onda svi doma."
       I tako se rastadosmo duše pune utisaka sa "Sokrata".
       Ručak u rezidenciji predsednika Vlade Džemala Bijedića i supruge. Pozvani: Tito, Jovanka, Bakarić sa suprugom, Mijatović sa suprugom, Dragosavac, Vrhovec i još nekolicina. Tito je ušao, seo bez reči za sto i tri sata, koliko je ručak trajao, nije izustio ni jednu jedinu reč. Pušio je, gledao pred sebe, vrlo malo jeo, a kad bi ga nudili, samo je odmahivao rukom. Bilo je neizdržljivo neprijatno. Jelo se u punoj tišini, sve do trenutka kad se okrenulo u drugu neprijatnu krajnost. Prisutni su počeli da razgovaraju, sve glasnije i glasnije, da se smeju i dobacuju jedni drugima preko stola i Tita, pa je ovo, bez imalo stila, bilo još neprijatnije.
       Da, igrali smo "Dunda" i na Brionima. Od tada se najviše sećam krupnog i dobroćudnog generala Milana Žeželja.
       Šri Lanka.
       Sa mužem Cvijetinom Mijatovićem nisam putovala po inostranstvu prilikom njegovih službenih poseta. Nisam volela tu vrstu zamora, bez pravog zadovoljstva da na svoj način upoznam nove zemlje i ljude. A malo sam htela i da se zna da mi nova društvena pozicija nije ni važnija ni vrednija od one koju sam u pozorištu stekla.
       Ali, avgusta 1976. godine Tito je izričito zahtevao da krenu i sve žene, kao pratilje svojih muževa, u Šri Lanku, na veliki samit nesvrstanih. Pošla sam i ja. Moram reći da sam se obradovala, jer sam bila svesna da sama ipak nikada ne bih imala priliku da vidim tu tako daleku zemlju, sve te glavešine, sjaj i bedu Trećeg sveta, da budem dugo blizu Tita i naših velikaša i da sve to danima gledam iz ćoška, bez ikakvih društvenih i radnih obaveza. Za glumca dobra, prava prilika.
       Tih godina Tito je bio vidno ostario, ali njegova pozicija u svetu bila je visoka i čvrsta. Bilo je to vreme još uvek najskupljeg, na crnoj berzi, jugoslovenskog pasoša, a čarobna reč Tito otvarala je vrata prijateljstva sa ljudima u najgušćim šumama Brazila.
       Sa vojnog uzletišta Batajnica krenuli smo sa dva aviona put Abu Dabija gde smo morali naliti gorivo za dalje putovanje. U Abu Dabiju smo izašli iz aviona na 50 stepeni, a put od piste do aerodromske zgrade nismo videli od titranja vrelog vazduha. Tamo su nas, naravno, sačekali erkondišn, živopisni domaćini i osvežavajuća pića.
       Titov brod "Galeb" krenuo je znatno pre nas na put, tako da je već bio pristao u luci glavnog grada Kolomba. S ogromnom radoznalošću sam, dugim putem od aerodroma do centra Kolomba, razgledala okolinu, a kada su me docnije pitali kakva je prestonica Šri Lanke, rekla sam: "Kao ogroman Šabac na moru." Zaista, zgrade su bile niske, skromne, sem poneke novosagrađene. Proveli smo tamo oko nedelju dana, pa sam upoznala lepote te čudesne zemlje, duge peščane plaže, vrtove sa hiljadama orhideja, svetilišta, šume, gledala slonove i druge životinje koje su se mirno po drumu šetale i doživela monsunsku kišu koja me je zatekla na drumu za svetilište Kendi.
       Dodeljen nam je veliki hotel, udoban i elegantan, ali su Tito i Jovanka već posle prve noći prešli na "Galeb" na kome su se osećali kao kod svoje kuće. I dok su muškarci mudrovali o politici, mi žene smo se šetale, kupovale divan pamučni batik i poludrago kamenje po prihvatljivim cenama.
       Jedan broj nas ručavao je i večeravao na "Galebu". Cvijetin je, tom prilikom, po nekom njihovom rasporedu, bio osoba broj jedan, naravno posle Tita, tako da sam ja sve vreme bila u najvećoj Titovoj blizini - od aviona do stola na "Galebu".
       Sedamnaestog avgusta te, 1976. godine Tito je imao svoj pledoaje u Kongresnoj sali, a ja sam toga dana slavila 53. rođendan. Tokom ručka nešto se sašaptavao sa dežurnim oficirom, pa su onda doneli desetak boca šampanjca i čaše za sve. Razumeli smo da će nam se obratiti povodom tih zvaničnih reči na samitu. Ustao je, kucnuo nožem čašu, stolovi su zaćutali, a on je počeo: "Danas imamo zadovoljstvo da podignemo čaše u čast jedne naše drugarice kojoj je rođendan. Puno zdravlja i sreće za Miru Stupicu. Živjeli!" Šampanjac je potekao dok sam ja još bila zapanjena, a potom su uneli ogromnu korpu orhideja iza koje se prosto nisam videla. Jovanka mi je prišla sa litarskom bocom kolonjske vode, zagrlila me, poljubila i čestitala mi. Začuo se aplauz i moje jedva čujno "Hvala". Sreća što za ovo nisam znala, inače bih sigurno spremila neki pretenciozan i patetičan odgovor.
       Iako sam znala da "Ozna sve dozna", ipak me je zanimalo kako je Tito saznao za moj rođendan kojem ni sama u tom trenutku nisam pridavala značaj. Cvijetin je bio nespretan za sve te igre oko cveća i poklona, koje mi žene tako cenimo, a nije imao ni bogzna kakav ukus. Znajući mene, a i sebe, obratio se dan ranije za savet drugaricama iz grupe. One, mudrice, nateraše me da sama izaberem ono što mi se sviđa, a prema našem džepu, što će mu one sutra savetovati da mi kupi. Kad sam sutradan dobila rođendanski poklon od muža, kliknula sam od radosti, a on se šepurio, sijajući od sreće što je bar jednom uspeo da pogodi nešto pravo. Tu zgodu, smejući se muškoj naivnosti, žene su ispričale Jovanki, a ona Titu, i tako bi prijatno s korisnim, na opšte zadovoljstvo.
       No, bez obzira na rođendanski akcenat, imala sam utisak da nisam bila neka naročita Titova simpatija, ako bi se kod njega uopšte o simpatijama moglo i govoriti. Više sam osećala Jovankinu simpatiju, što je ona u jednom intervjuu i rekla: "Na filmu - Milena Dravić, u pozorištu - Mira Stupica."
       Bez obzira na to šta se o Jovanki govorilo, moram da kažem ono što sam sama videla. Jovanka Broz je žena koja se lepo ponašala u svakoj prilici. Imala je nepogrešivu meru učešća u razgovoru, uvek dajući prednost Titu i drugim sagovornicima. Ni u jednoj prilici nisam je videla ljutu, arogantnu ili brbljivu. Njeno oko uvek je bilo na Titu i u njegovoj službi. Ona je svakako mogla imati i drugu stranu svoje ličnosti, koju ja ne znam, ali je dužnost i teret javnog života nosila lepo. Engleski dvor se odlikovao i tradicijom i sjajem, ali znalci i šetači po dvorovima kažu da ni Titov nije zaostajao u tome, što je velika zasluga i Jovanke Broz koja je umela da taj dvor drži.
       Tropska noć, zvezde kao pesnica, blizu, skoro da ih dohvatiš. "Galeb" blešti u punom sjaju lampiona, kristala, srebra i cveća, orkestar svira popularnu klasiku, trpeze carske, pretovarene. Gosti po redu polako ulaze, u sjaju dijamanata, zlata, svile i ordenja. Egzotični carevi, kraljevi, predsednici i crkveni velikodostojnici svih boja. Oko broda, zbog bezbednosti, ronioci se smenjuju na svakih deset minuta. Hiljadu i jedna noć. Da je tada pala bomba, dve trećine čovečanstva ostalo bi obezglavljeno. Titu su, međutim, lekari zabranili da u sparnoj noći dugo stoji dočekujući goste, pa je ostao da ih čeka u salonu, a zvanice su dočekivali Mijatović, Minić i Dolanc sa suprugama. Arhiepiskop Makarios, Indira Gandi, Sirimavo Bandaranaike, Gadafi, Kenet Kaunda, predsednici država i ambasadori, generali. Rukovala sam se te večeri sa pola čovečanstva. U jednom trenutku na palubi se pojavila Jovanka, što je strašno iznerviralo jednog našeg političara koji je to protumačio kao njeno ometanje protokola. Nije se ustezao da najvulgarnijim rečnikom "prokomentariše" njeno prisustvo, a ja sam smatrala da je ona bila domaćica prijema i da je imala puno pravo da zameni svoga muža. Uostalom, većina gostiju su bili njeni poznanici odranije, neki čak i prijatelji. Čini mi se da sam već tada naslutila senku koja se, očigledno, nadvijala nad njenom sudbinom. Za to vreme Tito je primao u salonu sa erkondišnom, svako je imao određen broj minuta za razgovor sa njim i svi su, kao đaci pred direktorom, mirno čekali svoj red.
       Kad su se zvanice razišle, bila je već zora. Sunce je zlatilo vodu i vrhove palmi, na palubi veliko pospremanje. Među osobljem videla sam Jovanku kako organizuje da se naša domaća hrana i voće podele radnicima i posmatračima na obali. Naše šumadijske šljive odnele su pobedu. Svi su vikali "slive", "slive", "pliz slive".
       Zato valjda i izuzetni Bora Dugić najlepše svira na fruli od šljivinog srca.
       Od sinoć mi nešto gorko pri duši. Prisustvovala sam, u Centru Sava, dodeli nagrade "Kristalna prizma" za filmska ostvarenja. Ogroman foaje, prepun. Mnogo naroda gura se, naročito po ivici crvenog tepiha kojim prolaze naši filmski glumci. Šema sasvim američka. Koračaju u svojim ili pozajmljenim crnim odelima, sa leptir mašnama i, kao u Holivudu, drže za ručicu svoje družice. Osmeh na licu, klanjanje na sve strane, sevaju blicevi, gruvaju trubači, sjaj. Ali, lažan. Ja dobro znam da svaki drugi od njih u džepu, kad se šarena svetla pogase, nema ni za taksi do kuće. Da su naši glumci ne bogati, ali bar ne tako siromašni, taj cirkus me ne bi dirao, razumela bih ga, prosto, kao dobro pronađenu marketinšku šemu koja pali kod publike. Ali kad znam ono što znam, i mučno, i tužno, i stidno, i gorko mi je.
       Kao član Akademije filmske umetnosti i nauke, glasala sam za najveću filmsku nagradu, "Kristalnu prizmu", koja se dodeljuje filmskim stvaraocima za životno delo ili za godišnja ostvarenja. Među nagrađenima bilo je, neminovno, i ime sada već svetski slavnog filmskog reditelja Emira Kusturice, za njegov veliki i potresan film "Podzemlje". Sa zadovoljstvom sam primila počast da mu ja predam tu nagradu, a lepo je bilo što je i on baš tada bio u zemlji i prisustvovao toj, za nas, važnoj svečanosti.
       Za mene se taj mladi čovek umetnički rodio već posle svog prvog filma, filmovane drame, "Bife Titanik", u sarajevskoj produkciji. Umetničko dejstvo njegovog posla bilo je sigurno i vidljivo. Zapamtila sam tad to ime: Kusturica. Kasnije je uradio i film "Sjećaš li se Doli Bel" i ušao u konkurenciju za nagradu na filmskom festivalu u Veneciji. Nominacija je već bila veliki uspeh.
       Pošla sam u grad jednim za mene važnim poslom, ali na vratima me presrete usplahireni Vuk Babić, reditelj divne "Kike Bibić", serije koja se i danas pamti. Patetično kleče preda me i nešto brzo i konfuzno ispriča. Nekako razumeh da je tražio pomoć od mene. Film "Doli Bel" dobio je Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Kusturica ne može da prisustvuje jer je u uniformi vojnika JNA, a zna se da vojnik preko granice ne sme. Onda se neko setio da bih ja tu mogla nešto učiniti, preko Cvijetina koji je u Predsedništvu države.
       "Dobro, rado ću pokušati, pa to je uspeh svih nas. Kako da ne, čim dođe Cvijetin kući, zamoliću ga."
       "Ma, ne kada dođe kući! To ne može da čeka. Kusta večeras već mora da krene."
       "Kako da krene? Pa, moraju prvo valjda da mu odobre da skine uniformu. A za to se ne pita Cvijetin, nego Generalštab Jugoslovenske narodne armije."
       "Miro, u pitanju su minuti. Zovi Cvijetina."
       "Ne mogu", kažem. "On je na plenumu CK."
       "Izvuci ga sa sednice."
       Mislim, mislim, i teško mi, jer znam da su ga tako jednom izvukli s plenuma da bi mu saopštili kako mu je žena Sibina poginula u saobraćajnoj nesreći, pa me to mnogo sputava.
       Babićeve oči me netremice gledaju.
       "Dobro, Vuče, pokušaću preko sekretarice... Nado, hitno mi treba moj muž. Znam gde je, i da je nezgodno, ali uzdam se da ćeš ti to onako elegantno i neupadljivo da izvedeš. Važno je, veruj mi. I odmah mu reci da smo svi zdravi i čitavi, da ne brine."
       Čekamo, pušimo, gledamo na sat. Telefon!
       "Šta je, pobogu?"
       "Ništa, Cvele. Jedna lepa stvar u kojoj možeš da pomogneš."
       I ispričam mu potanko. Sluša. Ništa ne obećava. Videće. Opet gledanje na sat, pušenje i Vukovo drmanje nogom. Zvoni.
       "Imate sreću", reče veselim glasom, "i general Gošnjak je na sednici. Ispričao sam mu. Slaže se. Odobriće. Otišao je da telefonira. Neka se Kusta pakuje."
       Vuk viče, diže me u vazduh i okreće.
       "Beži", rekoh mu, "beži dok se nisu predomislili."
       Sutra uveče smo Cvijetin i ja gledali prenos i feštu. Bili smo srećni što je to naše dete doživelo toliku radost, a i mi Jugosloveni toliki uspeh.
       Posle valjda pola godine zove Sarajevo. Opet filmadžije.
       "Miro, pomaži, ovi naši neće da puste Kustu i Sidranov scenario za novi film. Moli Cvijetina da učini nešto."
       Pošto sam znala da je Cvijetin već "usvojio" Kusturicu, išlo je lako. Pročitao je taj nepodobni scenario, "Otac na službenom putu", i napisao nekom nadležnom, tamo u Sarajevu: "U scenariju nema ničeg što bi opravdalo zaustavljanje njegovog filmskog ostvarenja."
       Ali, Cvijetin je u Beogradu, a u Sarajevu ima mnogo popova i popova nad njima, pa se to i dalje otezalo. Kad god bi Cvijetin išao u Sarajevo, šapnula bih mu: "Molim te, vidi opet ono za Kustu." I Cvijetin je zaista svakog puta vodio nekakve razgovore oko tog nesrećnog scenarija. Na kraju se sve dobro završilo i krunisano je novom nagradom mladom genijalcu, u Kanu.
       Naravno, to Kusturica nije zaboravio. Dolazio je sa mojim Borom kod nas na more, u Trpanj, pričao o novim projektima, čak je predvideo i jednu ulogu za mene u "Domu za vešanje". Nisam ni trepnula kad se to nije ostvarilo. Znala sam da su postojali neki razlozi za to. I, kad sam videla moju "zamenicu", onu divnu i neponovljivu kreaciju stare Ciganke u "Domu za vešanje", rekla sam: "Nema na svetu glumice koja bi to tako, kao ova naturščik umetnica, odigrala."
       Godine su prošle. Rat. Jad. Bežanje iz nesrećne zemlje. Nema Cvijetina. Nema ni njegove dece. Bora u Pešti i Pragu, Kusta u Americi, Parizu. Ja sa svojom porodicom u Beogradu guram sama kako znam.
       Cvijetin mi je davno, još kad je umro Roćko Čolaković i sahranjen bez ikakve pompe i govorancija, rekao: "I mene ćete tako sahraniti, na Vukosavcima, gde su mi otac i moji mrtvi ratni drugovi. Niko, sem vas najbližih i moja tri ratna druga." Rekao mi je imena tih drugova. Vreme je prolazilo, sa jednim drugom se politički razišao, drugi, Rato Dugonjić, koga je najviše voleo, umro je, trećeg je rat u Sarajevu zarobio, kao i njegove Vukosavce. A i groblje na Vukosavcima vandali su izrovali i oskrnavili.
       Ja sam ga u Beogradu sahranila tiho, kako je želeo. Samo ja, rođaka Vesna i jedini drug koji nam se u njegovoj bolesti našao, njegov ratnik bez visokih šarži, dobri čovek Ljubo Ašćerić. Ni vlast ni televizija nisu se oglasili. Moje je da ga sahranim kako je želeo, ali njihovo je moralo biti da reaguju na vest o njegovoj smrti. Gospodin Vučelić je u to vreme vladao Televizijom. Kad umre televizijski kabloman, oda se pošta dobrom radniku i njegova fotografija stoji pred nama, ali ilegalac, robijaš, ratnik, komesar, narodni heroj i bivši predsednik za njih nije bila vest ni koliko meteorološki izveštaj: "Danas će padati kiša."
       U to vreme vlast se često presvlačila iz komunista u nacionaliste, i obratno. Prema potrebi. Cvijetin je imao maler da su baš tada glumili nacionaliste, pa je on kao komunista bio nepodoban. Ne može se nigde na svetu dogoditi da se smrt bivšeg predsednika, voleli ga ili ne, ne objavi. Gospodin Vučelić je uvek umešan i u svemu uspešan čovek, pa mu je i to uspelo...
       Na završetku filmske fešte i opšte graje, grljenja i čestitanja, iz Kusturičinog zagrljaja dve raširene ruke prema meni i poljupci. To mene grli i ljubi gospodin Vučelić. A ja stojim zatečena i bez reakcije. I zato sam sada tako gorka i mrska sebi samoj.
       Uoči dana polaganja urne Cvijetina Mijatovića sedim predveče u svome stanu sa rediteljem Jagošem Markovićem. Telefon. Kabinet predsednika države. Gospodin Lilić je sigurno od svih današnjih političara najbenignija ličnost, pa mirno prihvatam vezu. Učtivi pozdravi s obeju strana.
       "Gospođo Stupice, sutra je dan druga Maje (partizansko ime Cvijetinovo). Treba li vam nešto?"
       "Ne, hvala. Ni meni ni drugu Maji ne treba baš ništa."
       "Možda da vam, za sutra, pošaljemo kola?"
       "Ne, hvala, postoji taksi."
       "Nećete imati ništa protiv da u naše ime priložimo buket, 'suzu'?"
       "O, imaću protiv, gospodine. Hoćete da svoje propuste pokrijete tom 'suzicom' i automobilom, ali vam ja to neću dozvoliti. Gospodine Liliću, Cvijetin Mijatović je za dve godine izgubio zemlju, partiju, drugove, decu i zdravlje. Ostala sam mu samo ja, njegova žena. Ne znate ni vi, gospodine Liliću, šta vas sve čeka. Zato, čuvajte, pre svega, svoju porodicu, a najpre svoju suprugu. Dok je vreme, zaslužite je, jer će vam na kraju, kao i svima, ostati samo ona."
       Spustili smo slušalice.
       Dok sam spuštala Cvijetinovu urnu, odjeknula su gromko tri vojna plotuna. Nekoliko metara iza njegovog groba sahranjivali su neko vojno lice. Nasmešila sam se i šapnula mu: "Cvele, ipak si dobio svoje zaslužene plotune." Lakše mi je pri duši.
      
       Nastaviće se


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu