NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Godina zmaja

Peking : Nezavisnost vodi u rat.
Tajpeh : Tajvan je suverena država i nema potrebe da proglašava nezavisnost

      (Od stalnog dopisnika NIN-a iz Pekinga)
      
       Šta će Kini doneti ova Godina zmaja ?
       Ako je suditi samo po tradiciji i raširenom mišljenju u narodu, Godina zmaja ( počinje prve nedelje februara ) doneće velike promene i velike nesreće. Promene se tiču carskog trona ili, današnjim rečnikom rečeno, političkog vrha zemlje, a nesreće padaju na narodna pleća, kao uvek.
       Podsećanje na kinesku tradiciju nije slučajno. Uoči Godine zmaja Kinezi su upozoreni da rat nije neka imaginarna pretpostavka, već da može biti sasvim realna činjenica "ako Tajvan proglasi nezavisnost".
       To svakako nije neka promena u kineskim stavovima. Ali, nov je način saopštavanja: ogoljeni vid koji ne ostavlja baš nikakvog traga sumnji. Poslednjih decenija se tako nije govorilo. Kina je, istina, uvek tvrdila da se "nikada nije odrekla sile", ali otvoreni nagoveštaj rata, iz usta bivšeg ministra inostranih poslova
       (danas potpredsednika centralne vlade) Ćien Ćicena, političara koji je poznat po svojim odmerenim izjavama, ipak predstavlja malo iznenađenje. "Nezavisnost vodi u rat", kaže on sada, misleći na Tajvan, koji Kina ubraja u jednu od svojih 23 provincije.
       Kina, dakle, želi da ostavi utisak da je spremna da izvrši invaziju i da sada sve zavisi od rukovodilaca na Tajvanu, te da ključ rata ili mira drži u svojim rukama budući pobednik na tamošnjim predsedničkim izborima 18 marta. Ako, kojim slučajem, bude proglašena nezavisnost Tajvana - u šta trezveniji posmatrači veoma sumnjaju - onda u istom dekretu budući predsednik može da podeli oružje svakom od 22 miliona svojih stanovnika i da se pomoli Bogu da ih sačuva od siline kineskog udara.
       Kinesko oštro upozorenje inspirisano je svakako predstojećim izborima na Tajvanu. Peking unapred daje do znanja budućem predsedniku gde se nalazi granica koju neće smeti da pređe. Kako god se okrene, to je pokušaj Pekinga da indirektno utiče na opredeljenja tajvanskih birača. Ali, postoje i drugi podsticaji da Kina izabere upravo ovaj momenat za tako energično suprotstavljanje separatizmu.
       Kosovo i Čečenija su ubedljivi primeri Kinezima da stvari ne treba ispuštati iz ruku , jer kada se jednom propusti prilika za rešavanje problema političkim pregovorima, preostaje samo teža alternativa: ratna.
       Kinezi s punim pravom tvrde da je Tajvan njihovo unutrašnje pitanje. Ali to unutrašnje pitanje, kao i mnoga druga u današnjem svetu, imaju svoj veliki međunarodni odraz. Oko Tajvana se pletu mnogi interesi, pre svega Sjedinjenih Američkih Država, zatim Japana, delimično Koreje, a da se ne govori o Kini i samom Tajvanu. U Pekingu procenjuju da posle Kosova i Čečenije možda dolazi novi test za američku ambiciju o globalnoj hegemoniji. Poruka kineskog ministra zbog toga je, jednim delom, upućena i Vašingtonu. I Bela kuća treba da zna kakve posledice može da očekuje ako se uplete u tajvansko pitanje.
      
       Podrška Rusije
       Kina je za svoju oštriju poziciju oko Tajvana već obezbedila podršku snažnog partnera - Rusije. Pekinški nedeljnik "Gledišta", pisao je ovih dana da se Kina i Rusija međusobno ispomažu u borbi protiv separatizma ( na Tajvanu i u Čečeniji). Bolje bi, za ceo svet, ipak bilo da se ovo "strateško partnerstvo, zasnovano na jednakosti i punom poverenju" u praksi nikada ne dokazuje: u ratnoj praksi.
       I na to su, međutim, Kinezi spremni. Oni smatraju da se radi o njihovoj svetoj teritoriji koja je iz različitih, istorijskih razloga još izvan matice. Sadašnja generacija kineskih rukovodilaca, koja je među svoje najveće uspehe upisala povratak Hongkonga i Makaoa pod kineski suverenitet, odlučna je da svoju ulogu kruniše ponovnim ujedinjenjem sa Tajvanom.
       Jer Tajvan ne može biti drugo nego kineska teritorija. Istina, tamo se posle poraza u građanskom ratu sa komunistima prebacila čitava kuomintanška vlada i parlament proglašavajući da je nova, Mao Cedungova vlada u Pekingu, nelegalna. Ali, u istoriji sveta i Kine, bilo je mnogo građanskih ratova, mnoge vlade su posle poraza prešle na neku drugu teritoriju, dok su pobednici zauzimali njihova mesta. Ne može se u egzil poneti čitava zemlja. Većina i na Tajvanu ipak je saglasna da postoji samo jedna Kina. Zato je, pominjući rat, Ćijen Ćicen još više govorio o mirnom ujedinjenju kao glavnom i neposrednom cilju.
       Narod može da očekuje skoro rešenje problema ponovnog ujedinjenja, izjavio je ovaj političar koga štampa danas naziva "glavnim arhitektom politike prema Tajvanu". Razgovori su neminovni a "uz kinesku mudrost, dijalog i pregovore, mi ćemo pronaći put za mirno, postepeno prevazilaženje razlika između naše dve strane".
       Novost je u tome što se najavljuje "skoro rešenje" tajvanskog pitanja. Niko, međutim, ne može da kaže šta to, u stvari, znači? O kakvim je vremenskim rokovima reč ? Godina, dve, pet ili deset ? Možda još više ? Sa gledišta kineske duge istorije, sve je to "u dogledno vreme". "Ženmin žibao", u uvodniku kaže da će do ujedinjenja doći "pre ili kasnije", ali neki znaci govore da svet ne bi trebalo da bude previše iznenađen ako posle predsedničkih izbora na Tajvanu uskoro počnu bilateralni pregovori o ujedinjenju.
       U Pekingu kažu da će Tajvan postati "treći specijalni administrativni region" (posle Hongkonga i Makaoa) Kine ali da su svesni činjenice da je Tajvan "nešto drugo" i da njegov slučaj nije isti kao Hongkonga ili Makaoa. Prevedeno na politički razumljiv jezik, to znači da je Peking spreman da Tajvanu da znatno veći stepen autonomije nego što ga danas ima Hongkong. Šta sve to može da znači još je nejasno i to su izgleda skriveni aduti za pregovore. Još ranije je, međutim, rečeno da bi, pored vlastitog sistema i rukovodstva, na Tajvanu mogli još i da zadrže svoju vojsku, pa i da imaju određen stepen samostalnosti u spoljnoj politici, na primer, u međunarodnim ekonomskim organima, poput Svetske trgovinske organizacije, u Olimpijskom komitetu i drugim.
       Peking je, izgleda, spreman i na još veće ustupke samo uz uslov da mu se prizna vrhunski suverenitet, odnosno da u ključnim pitanjima (poput rata ili mira) ima poslednju reč.
      
      
       Odgovor Tajvana
       Na reči Ćijen Ćicena, iz Tajvana je odmah stigao odgovor. "Mi smo već suverena zemlja, šta će nam proglašavanje nezavisnosti?"
       Izgleda da su političari na Tajvanu najviše zainteresovani za status kvo i da su svesni opasnosti kuda bi vodilo eventualno proglašavanje nezavisnosti. Ali, oni ne odustaju od svojih sadašnjih prava. Neće, možda više, ali neće ni manje.
       A Tajvanu je dato i dopunsko objašnjenje :
       "Republika Kina ( tako se Tajvan naziva od 1949. godine kada je na ostrvo prebegao Čang Kajšek sa čitavom vladom i članovima parlamenta, prim. dop.) bila je suverena država od samog početka i mi nemamo ništa da radimo sa nezavisnošću Tajvana."
       Ne pominje se da je taj problem, u stvari, odavno rešen. Da je svetska zajednica, to jest UN , priznala Narodnu Republiku Kinu i kinesku vladu u Pekingu kao jedine legitimne predstavnike kineskog naroda, a Tajvan proglasila delom Kine. Može li postojati suverena država u okviru suverene države ? Teško.
       Predlog iz Pekinga baziran je na principu "jedne države sa dva sistema", ali to Tajvan ponovo odbija. Takva formula, kažu u Tajpehu zvanične ličnosti, predstavlja samo pokušaj da se prilagodi "veličina kaveza". Kako je moguće očekivati da će narod Tajvana, koji već uživa slobodu i demokratiju, želeti da uđe u takav kavez ?
       Umesto principa "jedna zemlja, dva sistema", Tajvanci pozivaju Peking da se vrate na "bilateralni konsenzus" iz 1992. godine kada su se dve strane saglasile da svako pojam "jedne Kine" - koji načelno prihvataju - tumači na svoj način.
       Sudeći po zvaničnom odgovoru sa Tajvana, njihov brod ide dosadašnjim kursom. Male su šanse da posle izbora Tajvan proglasi svoju nezavisnost. Na to svakako ima uticaja i oštro upozorenje iz Pekinga. Druga je stvar što će mnogi političari na Tajvanu i dalje tvrditi da oni, de fakto, već imaju nezavisnost
       U svakom slučaju, u Godini zmaja Kinezi mogu očekivati pre nove kontakte i pregovore o ujedinjenju, nego rat za ujedinjenje. Kinezi su dosta ratovali sa Kinezima. Uostalom, svi oni pamte reči svog najvećeg vojnog teoretičara Sun Cea:
       "Najbolje je pobediti bez borbe."
      
       ALEKSANDAR NOVAČIĆ
      
      

       Padaju rekordi

Iako je prošla godina bila prepuna polemika na liniji Peking - Tajpeh, ona je po širini ekonomskih kontakata - bila rekordna! Ukupne investicije Tajvana u kinesku privredu dostigle su 40 milijardi dolara. Trenutno se u Kini realizuje više od 40 000 projekata čiji su investitori Tajvanci.
       U međusobnoj trgovini - koja se i dalje obavlja preko trećih partnera, jer je direktna trgovina zabranjena - tajvanski suficit iznosi 13,6 milijardi dolara.
       Ove milijarde dolara, koje tajvanski biznismeni u slučaju ratnog sukoba mogu lako da izgube, deluju poput leda na neke usijane glave.


      
      

       U čemu se slažu?

Pored toga što se slažu o potrebi razvijanja ekonomskih veza, Peking i Tajpeh imaju bliske poglede i na Tibet, a neslaganje se odnosi na tretman dalaj-lame.
       I jedni i drugi smatraju Tibet sastavnim delom Kine. Na Tajvanu čak postoji Ministarstvo za Tibet i Mongoliju (smatraju da je i to kineska teritorija).
       Ono što sada Peking predlaže Tajvanu, pre šezdeset godina je Čang Kajšekova vlada predlagala Tibetu !
       U Tibetu su, tada, pod britanskim uticajem dominirali pobunjenici protiv Pekinga. Predstavnik kuomingtanške vlade uputio je predlog prema kome bi "tibetanska vlada imala puna ovlašćenja u upravljanju svim državnim poslovima, izuzev spoljne politike, odbrane i trgovine sa stranim zemljama".
       Izgleda da Dengova ideja o "jednoj zemlji sa dva sistema" ima svoje korene u bližoj i daljoj istoriji Kine. Početak je verovatno bio u tome kako je kineska imperija tretirala svoje vazalne državice koje su, pod uslovom da priznaju suverenitet centra, dobijale velika prava i autonomiju.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu