NAZIV: "Pitanja krivice"
AUTOR: Karl Jaspers
PREVOD: Vanja Savić
IZDAVAČ: "K.V.S" - biblioteka SAMIZDAT Free B92, Beograd, 1999.

      Vladimir Ćurgus Kazimir
      
       Knjiga "Pitanja krivice" Karla Jaspersa objavljena je u Nemačkoj 27. juna 1946. Reč je o predavanjima koje je Jaspers držao svojim studentima u zimskom semestru '45-46. o duhovnoj situaciji u Nemačkoj.
       "Pitanje krivice" je nemačka knjiga pisana za nemačke potrebe. To je knjiga-poruka, podjednako okrenuta prema unutra i prema spolja. Unutra: da bi prodrmala ono što je još ostalo od nemačke javnosti i građanstva, spolja: da bi pozvala svet, odnosno pobedničke sile, da bolje razumeju katastrofu koja je zadesila Nemačku i Nemce. I jedna i druga strana imale su svoju meru odgovornosti. Nemci da se suoče sa sopstvenom prošlošću i istinom a pobednici da vode računa ne samo o poraženoj strani nego i o zajedničkoj budućnosti. Moralna i filozofska snaga ove knjige je neosporna.
       Bez obzira na to koliko su pitanja krivice i odgovornosti univerzalna i predstavljaju svakako jedan od temelja judejsko-hrišćanske civilizacije, ona su uvek deo šireg istorijskog i političkog konteksta. Karl Jaspers je to jasno predočio podelom na četiri pojma krivice: krivičnu, moralnu, političku i metafizičku. Krivična, moralna i metafizička su nužno individualne dok je politička krivica i individualna i kolektivna. Takvim sužavanjem problema omogućava se, bar načelno, istraživanje u sferi socijalnog, kulturnog, ekonomskog i istorijskog, odnosno, sveukupnog procesa koji je omogućio stvaranje takvog političkog sistema vrednosti koji je doveo do uspona nacionalsocijalizma u Nemačkoj.
       U vreme kada je nastajala knjiga "Pitanja krivice" u zapadnom delu Nemačke, koja je bila pod savezničkom vojnom upravom, bila je sprovođena široka i temeljna denacifikacija. (Pre nekoliko godina je objavljena knjiga Herberta Markuzea "Završna analiza", neka vrsta brošure pisane tokom rata za potrebe američke vojnoobaveštajne službe o tome kako će izgledati pacifikacija i denacifikacija poražene Nemačke. "Dijalektika prosvetiteljstva" mogla je da dobije svoju primenu upravo tamo gde je i nastala.)
       Jaspers postavlja "prava" pitanja za naše vreme i našu situaciju, a to znači da su to zajednička pitanja od kojih se jedna stalno ponavljaju u javnosti a druga uporno preskaču. Jaspers ne preskače nijedno pitanje. "Kada govorimo o krivici drugih, te reči nas lako mogu zavesti. Ako je određeno držanje drugih omogućilo neke događaje, to je politička krivica. U raspravi o tome ni u jednom trenutku ne sme se smetnuti s uma da je to krivica u jednoj drugoj ravni u odnosu na Hitlerove zločine. Dve stvari nam se ovde čine ključnim: političko postupanje saveznika 1918. godine i njihovo stajanje po strani dok se gradila hitlerovska Nemačka." Ili: "...Pitamo se nisu li drugi narodi srećniji možda zahvaljujući povoljnijoj političkoj sudbini? Nisu li oni možda pravili iste greške, a da su kobne posledice, koje su nas sunovratile u ponor, izostale? Svako upozorenje koje dolazi od nevoljnika odbili bi da prime. Verovatno ne bi imali razumevanje za brigu Nemaca o daljem toku istorije koji je na njima, ne na Nemcima, i smatrali bi čistom drskošću. Ali ne možemo pobeći od pomisli koja nam kao kakva noćna mora ne da mira: da u Americi zavlada diktatura nalik hitlerovskoj, to bi u dogledno vreme bio kraj svake nade. U Nemačkoj je oslobođenje moglo doći samo spolja. Posle ustoličenja diktature oslobađanje iznutra više nije bilo moguće... I te kako nas može zabrinuti samouverenost pobednika. Jer, na njima sada počiva odsudna odgovornost za dalji tok stvari. Njihova je stvar da spreče ili prizovu novo zlo..."
      
      

Kafkin smeh Žil Delez, Feliks Gatari: "Kafka"; izdavač: "Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića", Sremski Karlovci, Novi Sad, 1998.        Sasvim neočekivan, ili bolje reći, skandalozan zaključak izvešće Delez i Gatari u svom ogledu. Pošto je u socijalno političkom smislu Kafka pripadao manjinskoj jevrejskoj zajednici, za njega je sve bilo "smeh" i sve "politika", kako će Delez i Gatari zaključiti u svom ogledu. Iako pominju poznatu epizodu prema kojoj su se prisutni na seansama na kojima je Kafka čitao prva poglavlja "Procesa" "neobuzdano smejali!", ovaj "smeh", o kome govore Delez i Gatari, naravno, nije onaj, da velim, "banalni smeh", kao što ni "politika", u Kafkinom smislu, nije ona vrsta politike koja bi omogućila "jedno groteskno i besmisleno čitanje" Kafke kao "kritičara", ili "intimističkog pisca" jednog mračnog sveta i vesnika "đavoljih sila koje kucaju na vrata". Jer, "smeh" i "politika", o kojima govore Delez i Gatari su, nasuprot tome, stanja ili prostori želje od kojih su važnija, ili jedino važna, ona koja čine da želja izmiče kroz sva ustrojstva ili značenja, omogućavajući izlaz, ili shizo-razliku. To je za preovlađujuće tragičko čitanje Kafke, bez sumnje, sasvim neobično i veoma sporno čitanje. Ovo u ključu "smeha" i "politike iskaza" koja je "ogledalo koje žuri", pošto je iskaz ono što, u jednom strukturalističkom aspektu, privlači sadržaj i pokreće ga, a ne obratno. Tako se pokazuje da ovo poststrukturalističko čitanje Kafkinog književnog projekta ide u smeru jedne, kako je nazivaju Delez i Gatari - "antifilozofije".        Ovaj antifilozofski stav je princip koji oni dosledno primenjuju na Kafkin književni projekt u celini, od pisma, preko pripovetki, do romana. Njima je svojstveno da se prekidaju ali i da prelaze jedan u drugi. Pisma koja se prekidaju zato što ih blokira povratak, pripovetke koje se prekidaju zato što ne mogu da prerastu u romane, romani koje Kafka sam prekida zato što su nezavršivi i doslovno bezgranični. To je situacija u kojoj ova "mašina za pisanje" ne proizvodi značenja, ili filozofiju, već jezičke linije bekstva: ćutanje, prekid, slobodu i radost u kojoj "jezik nema više ničeg do intenziteta želje". "Literarizacija" je zato ovaj postupak aktivne neutralizacije značenja. To je "politika iskaza", ili "stanje želje" koje jedino daje smer ovim "linijama bekstva" koje više ne zatvaraju želju u neku metaforu ili simbol.        Kao što sam rekao, ovo antifilozofsko čitanje Kafke ima dva zaključka: "Postoji Kafkin smeh, vrlo radostan smeh, koji je, sa istih razloga, ostao veoma neshvaćen", pišu Delez i Gatari. Sa tih istih glupih razloga, na Kafkino književno delo se gleda kao na skrovište udaljeno od života, izraz strepnje, obeležje nemoći i krivice, znak žalosne unutrašnje tragedije. Dva su osnova dovoljna za približavanje Kafki: to je autor koji se smeje, duboko radostan, autor životne radosti, uprkos svim klovnovskim izjavama koje postavlja kao zamke ili cirkusku šatru, uprkos njima i upravo zbog njih. S kraja na kraj politički autor, odgonetač budućeg sveta, jer će svoja dva pola umeti da objedini u potpuno novo ustrojstvo... "Nikad nije postojao tako vedar i duhovit autor sa stanovišta želje; nikad političniji i društveniji autor sa stanovišta iskaza."        Jedino ovo ustrojstvo u kretanju (iskaza i želje) omogućuje ovaj, na prvi pogled, paralogični ishod.               Nenad Daković