NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bomba u dvorištu

NATO manevri na Kosovu očekuju se i na jugu Srbije u atmosferi straha i nesigurnosti. Albanci u bujanovačkom kraju ne dele radost svojih suseda Srba zbog dolaska Vojske Jugoslavije

      U rano februarsko popodne, krivudavim blatnjavim stazama koje osim vojničkog "pincgauera" teško može da savlada bilo koje drugo vozilo, ekipa NIN-a u pratnji naoružanih pripadnika vojske stiže na jedno od brda iznad Bujanovca, na obode Končuljske klisure. U neka normalna, mirnodopska vremena, (kojih čovek ima problema da se priseti), ovim se krajem odvijao živ saobraćaj magistralnim putem Bujanovac-Gnjilane, glavnom saobraćajnicom koja spaja jug Srbije sa Kosovom. Magistrala, doduše, i dalje postoji, ali njom se danas vozi samo onaj koga na to natera muka ili služba. Sa vrha brda puca pogled. S jedne strane Bujanovac i okolna sela, s druge se opet vide sela ali se i čuje poneka detonacija i prelet helikoptera Kfora. Na vrhu vojnici VJ u improvizovanoj osmatračnici opasanoj sveže iskopanim rovovima.
       Rečeno rečnikom vojske ovo mesto je teren na kome se, insistiraju starešine, u terenskim uslovima sprovodi "obuka za kontrolu i borbeno obezbeđivanje teritorije". Ipak, budući da upravo na tom terenu počinje takozvana kopnena zona bezbednosti, koja razdvaja pripadnike VJ i snage Kfora, može se reći da jer reč ako ne baš o granici, ono bar o tački gde se, u ovom trenutku, završava Srbija, bar onaj njen deo na kome bezbednost garantuje Vojska Jugoslavije. Zaklonjeni stablima i suvim hrastovim granjem, vojnici osmatraju i jednu i drugu stranu. I posetiocima se savetuje da se drže zaklona. "Ovde ste, znate, u dometu", prokomentarisaće neko.
      
       (P)osmatranje
       Vojnici pričaju da osim povremenih provokacija, incidenata do sada nije bilo i da su u tom smislu prošli mnogo bolje nego patrola milicije koja je nedavno napadnuta za vreme patroliranja Končuljskom klisurom. Vojsci nije dozvoljeno da u takvim slučajevima reaguje. "Oružje bismo upotrebili samo u slučaju da smo direktno napadnuti", objašnjava kapetan Dragan Krstić.
       Vojnici Rade, Ferik, Zoran, Latif i Dejan pričaju da osmatranje terena i nije za sada bogzna kako težak posao, "Ma, klasično blejanje", objasniće Dejan Tenjević iz Niša, zamenik komandanta osmatračnice. "Čuvamo se od snajpera i pucnjave iz okolnih sela. Opasnost postoji ali se pridržavamo mera bezbednosti." U dokolici igraju se "potapanja podmornice" ili razgovaraju "o situaciji ali bez politike" ako može. A nekad i ne može. "Krivo mi je što sada, u svojoj zemlji sedim ovde dok tamo preko, nadleću helikopteri Kfora. Nas o tome niko ništa nije pitao. Ne plašim se da to kažem jer znam da i oficiri tako misle", govori Dejan a ostali se odobravajući smeškaju, naročito pošto uslede i neke poruke na najviše državne adrese.
       Pri povratku u Bujanovac prolazi se istim putem, kroz albansko selo čiji stanovnici ćutke posmatraju vojsku. Vojnici kažu da sa meštanima Albancima gotovo da nema nikakvog kontakta. "Gledaju nas kao smrtne neprijatelje. U neka sela ne bih smeo ni da kročim." Albanci, čini se, ne dele radost svojih suseda Srba koji su se, kažu, gotovo pedeset godina borili da i u njihov kraj dođe vojska, i za to izborili pre svega nekoliko godina kada je ovde otvorena kasarna.
       Opštine Bujanovac, Preševo i Medveđa koje se nalaze na administrativnoj granici sa Kosovom, naseljene su u velikom broju Albancima. Oni u Preševu čine više od 90 odsto stanovništva, sličan je procenat i u Medveđi, dok ih je u bujanovačkom kraju oko 60 odsto. Takva struktura stanovništva, uz podsećanje da ovu teritoriju i Srbi i Albanci smatraju istorijski svojom, povećava napetost. Tome doprinose i analize koje se ovih dana pojavljuju u novinama u kojima prognozeri predviđaju izbijanje sukoba širih razmera na ovim prostorima gde je već i sada mir krhak. Ti sukobi će, navodno, početi u martu za kada su najavljeni i manevri NATO-a na Kosovu. O onome što im se dešava poslednjih meseci, Srbi i Albanci imaju svoje verzije, koje su, uz poneki izuzetak, kao po pravilu dijametralno različite.
      
       Napadi
       Na neslavnoj listi najmanje bezbednih od pomenute tri opštine nalazi se upravo Bujanovac, opština koja se u dužini od 45 kilometara oslanja na administrativnu granicu sa Kosovom, odnosno graniči sa opštinama Gnjilane i Kosovska Kamenica. U ovoj opštini dogodio se i najveći broj incidenata čije su žrtve bili pripadnici MUP-a, ali i Albanci koji u toj zoni žive.
       "To je poznat scenario", kaže za NIN potpukovnik Žarko Lazarević, komandant garnizona Bujanovac. "Najpre se napada lokalno stanovništvo, preti se 'lojalnima', kidnapuju se ljudi, u njihove kuće podmeće eksploziv... Potom se napadaju snage bezbednosti - policija, a vojska dolazi na kraju. Oni znaju da je vojska najsposobnija i najorganizovanija i tu ne udaraju dok ne stvore neke pretpostavke i dok ne budu sigurni da mogu očekivati pozitivne rezultate."
       Policajci su već nekoliko puta bili meta napada ekstremista u kojima do sada, na ovom prostoru, nije bilo žrtava. Policijski punkt u selu Končulj, nedaleko od mesta gde su policajci napadnuti, nije bilo moguće posetiti bez dozvole republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova. Prva eksplozija u gradu dogodila se u dvorištu osnovne škole "Branko Radičević", a potom su 31. decembra, uoči dočeka Nove godine, u romskom naselju, nedaleko od bujanovačke kasarne, eksplodirale dve bombe.
       Među prvim žrtvama oružanih napada u tampon-zoni bio je potpredsednik lokalnog SPS-a Čemail Mustafi, direktor osnovne škole u selu Muhovac, za koga u opštini kažu da je bio "pravi građanin Srbije". Mustafi je sačekan na putu kojim je svakog jutra išao na posao i ubijen. Ubice su pobegle ka granici a njihova imena su, navodno, poznata policiji.
       Da se mete pažljivo biraju, svedoči i činjenica da je prošle nedelje napadnut i Nijazi Mustafi, rođak ubijenog socijaliste, direktor škole "28. mart" u Bujanovcu. U njegovo dvorište ubačena je eksplozivna naprava ali na sreću niko nije poginuo. Cilj napada je, veruju državni organi, da se stvori atmosfera straha i nesigurnosti, a ponekad se čak radi o otvorenom pritisku na lokalno stanovništvo da se iseljava na Kosovo.
      
       Verzije
       "Sve što se dogodilo na Kosovu, imalo je refleksija na ovaj kraj. Unazad mesec dana neko pokušava da stvori stanje napetosti. Mi situaciju držimo pod kontrolom", objašnjava dr Stojanča Arsić, predsednik SO Bujanovac. "Ovde su tradicionalno dobri odnosi Srba i Albanaca. Ljudi su ovde stekli imovinu i nikome, osim jednom malom procentu ekstremista, nije u interesu da dođe do razaranja. Pre nekoliko dana imao sam susret sa predstavnicima tri sela, dva albanska i jednim mešovitim, koji su došli da se dogovorimo kako da se zaštite od upada sa strane" priča Arsić.
       Identitet napadača na građane i policajce iz Bujanovca nepoznat je, osim u jednom slučaju za koji se zna da je delo Albanca iz ovih krajeva koji već tridesetak godina živi u Kumanovu. Član je UČK i kontroliše grupu od desetak istomišljenika sa ovih prostora. U ostalim slučajevima nagađa se da je reč o sličnim grupama Albanaca, moguće onih koji su se za vreme rata iselili na Kosovo. "Oni dobro poznaju ove krajeve i puteve kojima se može preći na ovu stranu. Po izvršenom zločinu beže na Kosovo i tamo nalaze sigurnost" smatra Arsić.
       Niže ka jugu, u opštini Preševo, na stvari gledaju sasvim drugačije. "Zašto se odmah govori o albanskom terorizmu ako počinioci nisu uhvaćeni" pita se predsednik opštine Riza Halimi, lider najjače stranke Albanaca, Partije demokratskog delovanja. I ovaj nekadašnji profesor fizike, na jugu Srbije prepoznaje "kosovsku psihozu", ali za nju krivi najpre državu i to zbog nepotrebnog gomilanja vojske i policije u regionu i naročito zbog njihove "brutalnosti". Na njegovu adresu, kaže, tokom rata a i po završetku stizale su brojne prijave u kojima se Albanci žale na "represiju" kojoj su izloženi. Halimi pokazuje spisak ljudi (devetnaest imena) koje su, navodno, za vreme rata ubile srpske snage bezbednosti. Prošlog vikenda kidnapovan je Nebi Nuhiu, vlasnik benzinske pumpe u Preševu i još nije pronađen.
       Sa ovim primedbama građana upoznati su premijeri Mirko Marjanović i Momir Bulatović. Drugi je obećao da će stvar biti ispitana. Sličan dosije biće, kažu u PDD-u, poslat i međunarodnim organizacijama, čiju je arbitražu ova partija već tražila. "Trećina Albanaca koji žive na prostoru opština Bujanovac, Preševo, Medveđa, oko 25 000 ljudi, bilo je primorano da se iseli iz Srbije za vreme rata. Najveći broj ih se vratio, ali je ovde postojao i drugi talas iseljavanja. Oko deset hiljada ljudi nije moglo da ponovo započne svoj život jer su im kuće u međuvremenu opljačkane i uništene a sloboda kretanja ograničena. Brojna sela u tom pojasu od pet kilometara danas su prazna", objašnjava Halimi. "Osim toga posleratni period karakteriše jaka militarizacija opštine. Broj policajaca se popeo na 70 a dobili smo i kasarnu", priča Halimi optužujući vojsku da je, uselivši se u fabriku obuće, bez posla ostavila 250 ljudi. Vojska ovakve optužbe odbacuje tvrdeći da fabrika odavno nije radila.
       Prema rečima lokalnog stanovništva, problemi nastaju sa novopridošlim policajcima koji u Preševo donose navike i načine ponašanja sa Kosova. "Nekontrolisana brutalnost policije upućuje ljude na drugu stranu i ide u prilog ekstremistima", smatra Halimi. Kao primer se najčešće navodi slučaj šumara iz sela Dobrosin. U nemogućnosti da uhvate grupu pripadnika UČK koja ih je napala, policajci su - tvrdi on - otvorili vatru na dva sina Saćipa Saćipija, koji su se vraćali sa drvima iz šume i obojicu ih ubili. Albanci a i većina Srba sa kojima smo razgovarali potvrđuju da su Saćipi, dugogodišnji državni službenik, i njegovi sinovi bili mirni građani.
      
       Konfrontacija
       Konfrontacija Albanaca i snaga MUP-a veoma podseća na kosovsku. Ma šta govorili Albanci, policiju i vojsku ne doživljavaju kao svoju a policajci često podležu ogromnom riziku svog posla u tampon-zoni. Nespremnost na kompromise i Albanaca i organa reda, savršena je prilika za delovanje ekstremista i čini ove krajeve zonom visokog rizika. "Problem se postojećim zakonskim rešenjima ne može rešiti" smatra Halimi. "Rešenje bi se moglo naći u kompromisu interesa. Da se Albanci odreknu prava na samoopredeljenje, za koje su se opredelili referendumom iz 1992. godine, čime bi država sačuvala suverenitet, a da se kroz decentralizaciju da veća sloboda nacionalnim manjinama. Uostalom, ovo je Evropa, ne Kina ili Rusija, ovde su u toku procesi regionalizacije gde državne granice gube na značaju. Taj proces treba i mi da sledimo."
       Podeljenost žitelja ovih krajeva je očigledna. Albanci i Srbi zabavljaju se na različitim mestima. Vojni registri beleže da su retki Albanci koji se javljaju na odsluženje vojnog roka, tek nekolicina je zaposlena u organima MUP-a.
       Pijaca je jedno od retkih mesta gde ne postoji tako izražena podela na Srbe i Albance. Ponedeljkom je u Bujanovcu pazarni dan kada se u grad sjate ljudi iz čitavog kraja da trguju stokom i poljoprivrednim proizvodima. Jedino tu čovek stiče utisak da bi ovde i moglo normalno da se živi.
       U ovim krajevima ljudi ne daju izjave i veoma drže do svoje anonimnosti. Zato se razgovori sa novinarima završavaju brzo i bez podataka o imenu. Ipak, ljudi rado podsećaju da "kapital ne zna za granice" i to slikovito ilustruju podatkom da stočari iz cele Srbije preko ovih krajeva prodaju stoku na Kosovo, Albancima. Dovedu je, pričaju meštani, do granice i nateraju u tampon-zonu a tamo, s druge strane čekaju kupci. Plaćanje se obavlja na nekom sigurnom terenu ili preko posrednika. Ovaj dil potvrđuju i policajci. "Nekada kao kauboj sa lasom jurim zonom razgraničenja i hvatam švercovanu stoku", priča jedan priželjkujući da što duže ostane samo na tome.
      
       LJUBICA GOJGIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu