NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ubistvo ministra vojnog

"Učestala ubistva najviše izazivaju opštu nesigurnost upravo iz razloga jer se ne zna ko je sledeći na redu", smatra Bora Kuzmanović, šef Katedre za socijalnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. "Mada se to 'ne tiče' običnog čoveka, veliki broj ljudi razmišlja - 'kad već ti ljudi nisu sigurni, koliko vredi život jednog običnog čoveka'. U tom smislu ovakva ubistva izazivaju neodređeni strah, anksioznost, osećanje opšte napetosti i nesigurnosti."
"Kada su ključni nosioci represivnih funkcija države nesigurni, obični građani mogu očekivati samo permanantni odstrel", izričit je sociolog Zoran Stojiljković.
I tu je vrhunac problema sa tezom o uvozno-domaćem terorizmu kao naručiocu ubistva ministra vojnog Pavla Bulatovića i mogućem uvođenju vanrednog stanja: koliko ima dobrovoljaca da skrštenih ruku dočeka permanentni odstrel?

      Iznad kafanskog stola slika Slobodana Miloševića, na podu krv i srča, izrešetano telo i povređeni već odneti; ispred restorana pripadnici interventne brigade SUP Beograd sa "škorpionima" i "heklerima" u rukama, nešto dalje vojna policija i njihovi specijalci pod punom ratnom opremom - panciri, šlemovi, "kalašnjikovi"... Tako očevici opisuju beogradski restoran "Rad" neposredno posle atentata na ministra odbrane SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, u ponedeljak 7. februara, posle 19 časova. Ministar Bulatović je podlegao ranama, ranjeni Vuk Obradović, direktor "Ju garant banke", već je iz bolnice pušten kući, Mirko Knežević, upravnik restorana još je na lečenju na Vojnomedicinskoj akademiji.
       Restoran u kome je izvršen atentat na ministra odbrane nalazi se u okviru stadiona FK "Rad" na Banjici, između Vojne akademije Vojske Jugoslavije i sportskog centra "Banjica", a preko puta VMA. Ministar Bulatović, Obradović i Knežević pogođeni su rafalnom paljbom iz automatskog oružja, hicima ispaljenim kroz prozor restorana, okrenutom prema neosvetljenom fudbalskom igralištu. Više građana je izjavilo da je jasno čulo rafale, što znači da napadač nije koristio prigušivač."Rad" je važio za mirno mesto, na kojem su mogli da se sklope poslovi, i da viđeniji ljudi, pa i političari, razmene informacije daleko od očiju javnosti. Restoran "Rad" je, pored "Kluba saveznih funkcionera" u Tolstojevoj 2, bio omiljeno mesto ministra Bulatovića gde je često viđan, verovatno zbog rođačkih veza sa upravnikom tog restorana Mirkom Kneževićem. U ovom restoranu je nedavno priredio i svadbu svoje kćeri.
      
       Milošević
       Atentat na ministra Bulatovića dogodio se svega tri nedelje nakon ubistva Željka Ražnatovića Arkana, što je velika učestalost i za Beograd, grad na čijim ulicama i kafanama su nepoznate ubice ostavile desetine tela poznatih ljudi.
       Svi elektronski mediji su odmah, u večernjim časovima, obavestili o ubistvu jugoslovenskog ministra odbrane, a to su učinili i svetski mediji, naglašavajući da je u poslednjoj deceniji ubijeno nekoliko ljudi bliskih predsedniku Slobodanu Miloševiću (Radovan Stojičić Badža, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, generalni sekretar JUL-a Zoran Todorović Kundak, biznismen Vlada Kovačević Tref), kao i da su njihove ubice ostale nepoznate.
       Uznemirenost i neverica zahvatile su državni vrh. Na komemoraciju Pavlu Bulatoviću u salu Jugoslavija novobeogradske palate Federacije predsednik Slobodan Milošević ušao je, tačno u podne, opkoljen telohraniteljima. Upadljivio bled i namršten, stisnutih očiju, seo je u prvi red sale. Pored njega predsednik Srbije Milan Milutinović, srpski premijer Mirko Marjanović, predsednik Skupštine Srbije Dragan Tomić, šef diplomatije Živorad Jovanović i načelnik Generalštaba Dragoljub Ojdanić. Pozadi, po protokolu, posedali su brojni radikalski i julovski ministri iz obeju vlada. Vojislav Šešelj disao je Miloševiću u vrat, pošto je dobio mesto tačno iza predsednika Miloševića. I ostali radikali iz prve linije bili su tu: Toma Nikolić. Aleksandar Vučić, Maja Gojković, Stevo Dragišić... Sa njima ministri Borislav Milačić, Dragoljub Janković, Bratislava Morina, Margit Savović, Zoran Sokolović, Čedomir Mirković... Nekoliko tamnoputih i kosookih diplomata, jedan ruski oficir.
       Ušli su zatim savezni premijer Momir Bulatović, očiju oteklih i crvenih od plača, i potpredsednik savezne vlade Nikola Šainović, seli za sto pored uramljene fotografije ubijenog ministra odbrane. Svi u sali su ustali, u znak počasti, kada je ušla porodica pokojnog Pavla Bulatovića. Supruga Slavka je plačući prišla fotografiji, potom se uputila svom mestu pored Slobodana Miloševića. Predsednik je dugo gledao u Slavku, ona mu je uputila kratak pogled i sela. Nije bilo stiska ruke.
      
       Šainović
       Onda je Nikola Šainović počeo svoj govor: "Bulatovića je mučki, iz mraka, otelo najveće zlo čovečanstva na kraju dvadesetog veka - terorizam." Tako je on ponovio zaključak iz saopštenja savezne vlade da je Bulatović žrtva klasičnog terorističkog akta.
       Fatalne večeri ministar Bulatović izgleda nije imao lično obezbeđenje a svedoci navode da je sa prijateljima u društvu sedeo opušteno i sam, bez ikakve pratnje. Vrlo neobično za ministra, i to vojnog, kada se, posle niza nerazjašnjenih ubistava, svako ko iole nešto znači u sferi politike, biznisa ili javnog života, Beogradom ne kreće bez telohranitelja. U saveznoj vladi NIN nije mogao da dobije odgovor na pitanja da li je ministar Bulatović imao pravo na obezbeđenje i da li je imao telohranitelje. Prijatelji Bulatovića tvrde da on nije redovno koristio obezbeđenje.
       "Očigledno je da se radi o dobro pripremljenom i organizovanom ubistvu", smatra dr Budimir Babović, nekadašnji dugogodišnji šef Jugoslovenskog biroa Interpola i član Izvršnog komiteta Interpola. "To podrazumeva da je izvršilac verovatno znao da se u tom restoranu nalazi lice koje želi da ubije. Radi se o još jednom profesionalnom ubistvu izvršenom u javnom, ugostiteljskom objektu."
       Izvesno je da je ubica, odnosno - naručilac ubistva, znao za Bulatovićevu naviku da dolazi u restoran "Rada", kao i da je sigurno znao da se on te večeri u njemu nalazi.
       Radmilo Bogdanović, bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije, posle komemoracije izneo je za NIN lično mišljenje okrivljujući za Bulatovićevu smrt "suludo vreme u kome niko nije siguran za svoju glavu, u kome glava i život čoveka ne znače ništa. Ja ne vidim da je neko morao da se organizuje da ubije sirotog Pavla. Jednostavno, izgleda da ima ljudi koji će za malu cenu da ubiju čoveka."
       "Vlada je ubistvo okarakterisala kao akt terorizma, što bi trebalo da znači da se radi o ubistvu koje je izvršeno iz političkih pobuda. Ja, naravno verujem da je to baš to i da nisu u pitanju druge pobude, ali ipak ne bih mogao da tvrdim da je ovo bio akt terorizma, barem dok se ne utvrde izvršioci i organizatori ubistva", komentariše Babović, ističući da se u tom pogledu kod nas stvari dosta često prejudiciraju. "Kada je ubijen Todorović (Kundak), odmah je rečeno da je to političko ubistvo. Ali nikada nije objašnjeno zašto se tvrdi da je reč o političkom ubistvu. To nije objašnjeno ni sada."
       Miodrag Popović, zamenik ministra informacija Srbije, prvi je jugoslovenski zvaničnik koji je za Bi-Bi-Si izjavio da je ubistvo Bulatovića moglo biti delo Oslobodilačke vojske Kosova, ali je takođe sugerisao mogućnost umešanosti stranih obaveštajnih službi.
      
       Đukanović
       Upravo pitanje motiva ubistva ministra Bulatovića stvara nedoumice. Zvanični Beograd se potrudio da nijednom rečju sumnja za ubistvo ne padne na Crnu Goru, odnosno njenog predsednika Mila Đukanovića čiji je Bulatović bio istaknuti oponent. Ubijeni ministar odbrane je otvoreno optuživao Đukanovića za separatizam i bio je čest gost plemenskih skupština po Crnoj Gori koje su se suprotstavljale podgoričkim vlastima. Prođukanovićevi mediji su svojevremeno optuživali Bulatovića da je angažovao rođaka Darka Ašanina (ubijen pretprošle godine iz "kalašnjikova" u restoranu "Legat") da razbije demonstracije u Crnoj Gori. "Njujork tajms" tvrdi da je Bulatović za vreme NATO agresije tražio vojnu intervenciju na Crnu Goru i da je organizovao vojnu policiju za moguće obračune u toj republici. I crnogorski zvaničnici su reagovali sasvim mirno, kao i podgorički mediji. Jedan od podgoričkih mrzitelja Slobodana Miloševića kaže da je izvesno da iza ubistva Pavla Bulatovića "ne stoji ni klika predsednika Jugoslavije ni Crna Gora". U Beogradu i Podgorici zasad nema ni trunke potvrde teze britanskog političara Pedija Ešdauna, koga na Ostrvu smatraju stručnjakom za Balkan, da će ubistvo ministra odbrane Bulatovića poslužiti Beogradu kao izgovor za oružani napad na Crnu Goru. Jedino ako se desi preokret u Beogradu, pa se Podgorica neposredno optuži kao naručilac ubistva, može doći do novih komplikacija u odnosima Crne Gore i Srbije, kaže podgorički analitičar. Ni rođačka veza sa Darkom Ašaninom, koju su prođukanovićevi mediji 1995. godine vidno naglašavali u pokušaju destabilizacije Crne Gore, ne smatra se potencijalnim izvorom motiva ubistva. Bulatovića niko ne doživljava kao čoveka koji je imao veze sa podzemljem kojem je njegov rođak u nekim periodima svog života pripadao. Uostalom, nasuprot pisanju beogradskih medija, spektakularnom oslobađanju Ašanina iz grčkog zatvora mnogo više je doprineo Dušan Mitević, bivši šef Radio televizije Srbije i savetnik Milana Panića.
      
       Novac
       Iako se zna da je Bulatovićev posao pre svega bilo finansiranje odbrane, odnosno vojske, za njega se nije lepila etiketa novobogataša ili čoveka koji je funkciju koristio za privatno bogaćenje.
       Bulatović je bio na čelu državne komisije koja je 1993. godine proveravala poslovanje Gorana Panića, sina tadašnjeg načelnika Generalštaba generala Živote Panića, koga je Vojislav Šešelj, lider radikala, optužio za korupciju i pribavljanje protivpravne dobiti kroz liferacije krompira, toalet-papira i sredstava za održavanje higijene preko privatne firme "Kentaur", čiji je vlasnik bio generalov sin. Komisija je sa rezultatima istrage - upućeni kažu pošteno obavljene - upoznala Vrhovni savet odbrane SRJ. Ali Savet, izgleda, ni do danas nije razmatrao izveštaj, niti je on ugledao svetlost dana.
       Uverenje u Bulatovićevo čistunstvo nije poljuljano ni kada je savezna vlada nedavno, donošenjem različitih uredbi, prebacila značajan deo ekonomskih delatnosti u nadležnostMinistarstva odbrane. Bulatović je potom sačinio podužu listu od elektroenergetskih sistema, snabdevanja vodom, gasom i gorivom, do prehrambene industrije...
       Kroz ove poslove se verovatno ogledala i Bulatovićeva saradnja sa ranjenim direktorom "Ju garant banke", penzionisanim generalom Vukom Obradovićem. Ova banka je u upućenim krugovima poznata kao banka kroz koju je samo u prošloj godini prošlo 15 milijardi dinara predviđenih za Vojsku Jugoslavije od 22 milijarde saveznog budžeta. Nastala je transformacijom Vojnog servisa 1997. godine, a tek 1998. godine počela je da radi kao klasična banka. Inicijator transformacije bio je upravo Obradović koji je čitav radni vek praktično proveo baveći se vojnim finansijama. Osnivač "Ju garant banke" je savezna vlada, a komercijalne poslove banka vodi nezavisno od osnivača. Iz bankarskih krugova potiče i informacija da je Bulatović trebalo da postane direktor "Ju garant banke", da je na njegovo mesto, navodno, trebalo da dođe general Dragoljub Ojdanić, dok bi u novog načelnika Generalštaba bio promovisan general Nebojša Pavković.
       Za razliku od Bulatovića, za ubistva Radovana Stojičića Badže i Zorana Todorovića Kundaka mogući motivi ubistva traženi su i u sferi biznisa. Beogradski advokat Toma Fila je posle ubistva Badže, na konferenciji za novinare u Advokatskoj komori Srbije na pitanje ko je ubica drugog čoveka srpske policije, rekao: Isti onaj koji je ubio Vladu Trefa. On je švercovao slatkiše, a Badža cigarete. Zoran Todorović Kundak, generalni sekretar JUL-a, važio je za jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji a bogatstvo je počeo sticati sa početkom ekonomskih sankcija prema Jugoslaviji. Prvo formira preduzeće ATL, koje se bavilo naftom i devizama, a potom i predeuzeće TiM za koje se u to vreme u medijima tvrdilo, bez nuđenja ozbiljnih dokaza, da ima monopol u uvozu i distribuciji šećera, brašna, cementa, deterdženta, nafte i drugih deficitarnih strateških proizvoda.
       Vlast se, videli smo, nije dvoumila da uzrok za ubistva ministra Bulatovića potraži u terorizmu. Iz izjava i saopštenja JUL-a i Srpske radikalne stranke organizatori tog terorizama su američka, britanska ili francuska obeveštajna služba, SAD i NATO i njihovi plaćenici u SRJ. Za širenje ove teze zvanični Beograd mogao bi da ima više dobrih razloga. Prvi je da zaustavi zahuktalu tvrdnju Srpskog pokreta obnove da je u Srbiji na delu državni terorizam i da su njegove najveće žrtve Vuk Drašković i njegovi sledbenici. Vlast sada, izgleda, hoće da kaže: "Mi smo žrtve domaćih i stranih terorista, to nikako nije opozicija".
       Istovremeno, vlast nastavlja da dokazuje da su NATO moćnici opsednuti mržnjom prema liderima Jugoslavije i da je to, uz želju za vladanjem svetom, razlog i prošlogodišnjeg bestijalnog bombardovanja i produžavanja svakojakih sankcija.
       Osvetoljubivost zapadnih sila se dalje može, kada zatreba, tumačiti i kao najbolji dokaz da one u agresiji na Jugoslaviju nisu ostvarile željene ciljeve, što će reći da je postojeća vlast pobednik u ratu bez obzira na to što je na Kosmetu neko sasvim drugi apsolutni i jedini gazda.
       Režim mirno može dokazivati i tezu da Zapad, očajan što nije bombama skinuo sa vlasti Miloševića, sada ubistvom njemu odanih ljudi, poput ministra Pavla Bulatovića, hoće da izazove paniku u vrhu vlasti, da pokaže Miloševićevim saborcima da niko ko je sa njim nije siguran.
      
       Klinton
       Konačno, u bilo kom trenutku krize celu priču o uvozno-domaćem terorizmu vlast može da iskoristi i kao odličan povod za uvođenje vanrednog stanja u zemlji. To za NIN izričito kaže vojni komentator "Glasa javnosti" Ljubodrag Stojadinović: "Ako se ovakva praksa nastavi, nije isključeno da neko posegne za institucijom vanrednog stanja, pa i otvorene diktature pošto stanje u našoj državi odavno nije redovno."
       Da uveri birače u verodostojnost ovih teza i opravdanost posezanja za vanrednim stanjem, vlast se može poslužiti pisanjem zapadnih medija, uopšte joj nije neophodno da zalazi u životinjsko carstvo (Pauk, Osa...). Američki nedeljnik "Tajm" je prošle godine pisao da je predsednik SAD Bil Klinton ovlastio Američku centralnu obaveštajnu agenciju (CIA) da pokuša da svrgne predsednika Slobodana Miloševića. "Tajm" precizira, pozivajući se na neimenovane izvore iz Vašingtona, da je Klinton tajni dokument kojim na CIA prenosi ovlašćenja neophodna za ovu akciju potpisao u proleće prošle godine, tokom NATO bombardovanja Jugoslavije.
       Prema tvrdnjama nekadašnjeg agenta britanske obaveštajne službe MI6 Ričarda Tomlinsona, koji je odslužio šestomesečnu zatvorsku kaznu za kršenje Zakona o državnim tajnama, britanska obaveštajna služba je još tokom rata u Bosni pripremala atentat na predsednika Srbije Slobodana Miloševića. U planu se pominju tri moguće varijante za atentat na Miloševića - "obučavanje srpske paravojne opozicione grupe da ubije Miloševića u Srbiji, slanje specijalnih britanskih jedinica u Srbiju da izvrše atentat bombama ili snajperskom vatrom i na kraju likvidacija Miloševića u nameštenoj saobraćajnoj nesreći, možda tokom jednog od njegovih, u periodu bosanskog rata, čestih boravaka u Ženevi".
      
       Odstrel
       Najnoviju "zaveru" otkriva londonski "Tajms" tvrdeći da Skotland jard vodi istragu o saradnji britanske tajne službe sa Holanđaninom Mihaelom van Rijnom, krijumčarem kradenih i falsifikovanih umetnina, koji je navodno priznao da je sa Londonom i srpskim kriminalcima ugovorio atentat na predsednika SRJ.
       Međutim, teza o terorizmu koju će vlast očigledno ubuduće beskrajno koristiti u svojim medijima, ima nekoliko izuzetno loših posledica. Pre svega, vlast pokazuje da nije sposobna da zaštiti ni sebe, a pogotovo ni bilo koga drugog. To, jednostavno, znači da ona, vlast, sa svim predsednicima, premijerima, ministrima ne obavlja dobro posao. Samo je u ovoj zemlji čuda moguće da ne padne nijedan ministar policije posle ubistva pomoćnika ministra policije, generalnog sekretara jedne od vladajućih stranaka, ministra odbrane. Jer, ako strani agenti i domaći plaćenici tako lako uspevaju u svojim namerama, ovdašnja policija i obaveštajne službe ne obavljaju svoj posao najbolje.
       A to je dobar preduslov za haos i na vrhu državno-društvene piramide i u njenoj osnovi. "Ubistvo Pavla Bulatovića može da bude iskorišćeno za zastrašivanje i opomenu svih koji se nalaze na najvažnijim funkcijama šta ih očekuje ako pokušaju da se izvlače ili distanciraju od režima; za zastrašivanje svih političkih protivnika režima; za zastrašivanje i podsticanje osećaja nesigurnosti i nemoći kod svih građana - što je preventivna mera da ne bi došlo do mogućih protesta ili pobune u masovnim razmerama", kaže za NIN Čedomir Čupić, profesor Fakulteta političkih nauka.
       "Učestala ubistva najviše izazivaju opštu nesigurnost upravo iz razloga jer se ne zna ko je sledeći na redu", smatra Bora Kuzmanović, šef Katedre za socijalnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. "Mada se to 'ne tiče' običnog čoveka, veliki broj ljudi razmišlja - 'kad već ti ljudi nisu sigurni, koliko vredi život jednog običnog čoveka'. U tom smislu ovakva ubistva izazivaju neodređeni strah, anksioznost, osećanje opšte napetosti i nesigurnosti."
       "Kada su ključni nosioci represivnih funkcija države nesigurni, obični građani mogu očekivati samo permanantni odstrel", izričit je sociolog Zoran Stojiljković.
       I tu je vrhunac problema sa tezom o uvozno-domaćem terorizmu kao naručiocu ubistva ministra vojnog Pavla Bulatovića i mogućem uvođenju vanrednog stanja: koliko ima dobrovoljaca da skrštenih ruku dočeka permanentni odstrel?
      
       Slobodan Ikonić, Ana Otašević, Vladimir Sudar,
       Vladimir Martinović, Nikola Vrzić
      
      

       Savezni ministar Pavle Bulatović rođen je 1948. godine u Gornjim Rovcima kod Kolašina. Diplomirao je ekonomiju i završio poslediplomske studije u Podgorici a od 1973. godine je radio kao asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, gde je od 1986. do 1988. godine bio prodekan za nastavna pitanja. U politiku se ozbiljnije uključuje 1989. godine, posle "žute grede" i crnogorskog "događanja naroda" kada na čelo Crne Gore staju "demokratske junoše" Momir Bulatović i Milo Đukanović. U tom periodu prvo je član Izvršnog veća Crne Gore i sekretar za unutrašnje poslove (do 1991. godine) a posle prvih višestranačkih izbora obavlja dužnost ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, da bi jula 1992. godine prešao u Beograd gde je imenovan za saveznog ministra unutrašnjih poslova u vladi Milana Panića. Od marta 1993. godine je ministar odbrane Jugoslavije u vladama Radoja Kontića i Momira Bulatovića.

      
      

       Rekli su

Nebojša Čović, predsednik Demokratske alternative:
       "Opasno je biti u blizini bračnog para, ali i protiv njih. Niko više nije siguran. Ako je ovo bio pucanj u instituciju, onda je to jasna poruka režimu."
       Dragoljub Ojdanić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije:
       "Ubice su, pucajući na Pavla, pucali na SRJ, narod Crne Gore, VJ i sve subjekte odbrane."
       Vladan Batić, predsednik Demohrišćanske stranke Srbije i koordinator Saveza za promene:
       "Nakaradna politika daje svoje krvave plodove."
       Momčilo Perišić, predsednik Pokreta za demokratsku Srbiju:
       "To je samo dokaz u kakvoj državi živimo."
       Vojislav Koštunica, predsednik Demokratske stranke Srbije:
       "Moguće je da dolazi do sukoba u samim vrhovima vlasti."
       Saopštenje Socijalističke partije Srbije:
       "Ubistvo Pavla Bulatovića je akt terorizma uperen protiv onih koji se bore za odbranu slobode i nezavisnosti zemlje."
       Vuk Obradović, predsednik Socijaldemokratije:
       "Predsednici SRJ i Srbije, kao i premijeri, trebalo bi da podnesu ostavke ukoliko imaju časti i političke odgovornosti."
       Nenad Čanak, predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine:
       "Pavle Bulatović najverovatnije nije bio meta atentatora. On je sedeo pored direktora jedne finansijske institucije, povezane sa režimom, što je samo još jedna potvrda da niko ko ima veze s Miloševićem i parama, ne može mirno da spava."
       Filip Vujanović, predsednik Vlade Crne Gore:
       "Ubistvo ministra Pavla Bulatovića brine, ali i obavezuje da se savezni funkcioneri posebno zaštite."
       Saopštenje Srpske radikalne stranke:
       "U pitanju je atentat na SRJ, zločin kakav u savremenom svetu organizuju samo monstrumi iz američke, britanske ili francuske obaveštajne službe."


      
      

       Vojska

"Pavle Bulatović nije imao veliki uticaj u VJ, ni snagom funkcije, ni snagom svoje ličnosti. Njegova uloga u vladi je bila dosta simbolična tako da njegovo ubistvo može da izazove veću pažnju u VJ samo kada je u pitanju zaštita vojne elite, kada postoji mogućnost takvih prepada. Bulatovićeva likvidacija neće ostaviti traga ni na raspoloženje ni na ponašanje vojske", smatra Ljubodrag Stojadinović, pukovnik u penziji i nekadašnji načelnik informativne službe Generalštaba.


      
      

       Policija

Dobrica Ćosić je bio predsednik Jugoslavije, a Pavle Bulatović savezni ministar policije Jugoslavije kada 19. oktobra 1992. godine republička policija preuzela saveznu policiju. Ljudi iz okruženja tadašnjeg predsednika SRJ Dobrice Ćosića i premijera Milana Panića pamte ga kao čoveka koji nije voleo da se eksponira, što je ostavljalo utisak da je uvek prepuštao drugima da javno izraze ono što je možda bilo u njegovoj nadležnosti. "Bio je diskretan, sa iskustvom u poslovima koji nisu za širu javnost", kaže jedan dobar poznavalac tadašnjeg federalnog vrha. Za Vladimira Matovića, novinara i bivšeg savetnika predsednika SRJ Dobrice Ćosića, Bulatović je bio "prijatno iznenađenje jer nije imao birokratske manire i navike. Bio je prijatan za saradnju i vrlo otvoren, tako da smo i posle moje državne službe zadržali korektne odnose. Delovao je 'nezakopčano', tolerantno. Tih i miran, ličnost koja je odudarala od veštih manipulanata. Čak i kada je bilo neslaganja, civilizovano je branio svoj stav. Mnogo je neosnovanih sudova o njemu i uveren sam da će njegova ličnost biti prikazana u drugom svetlu."
       Kada su pripadnici MUP-a Srbije upali u zgradu Saveznog ministarstva policije i preuzeli svu dokumentaciju i ingerencije savezne policije, predsednik Ćosić se nalazio u Ženevi gde je sa Tuđmanom vodio pregovore o Bosni (Vens-Ovenov plan); premijer Panić bio je u Beču. Ćosić je to kasnije javno osudio kao kršenje Ustava, ali se u tom momentu ni sam nije snašao. Kada je u prvom trenutku zvao Beograd nije razgovarao sa Bulatovićem, već sa načelnikom Generalštaba Životom Panićem, koji mu je rekao da se ne dešava ništa posebno. U stranoj štampi bilo je spekulacija da je to neka vrsta puča koji je predsednik Srbije (Milošević) izvršio u odsustvu najviših saveznih rukovodilaca. Pred strancima Ćosić je to prokomentarisao kao "srpska pandurska posla" ali je tek kasnije shvatio koliko je situacija ozbiljna (Milošević je uzeo vlast u unutrašnjim poslovima i podredio saveznu službu bezbednosti sebi).
       Zabeleženo je da tog 19. oktobra 1992. godine Bulatović nije mogao da uđe u svoj kabinet i da je za tvrdnju srpskog parnjaka Zorana Sokolovića "da nije bilo nasilnog ulaska u prostorije Saveznog MUP-a", rekao: "Ta izjava ne odgovara činjenicama", i da je za akciju srpske policije saznao kada je već bila završena. U javnosti je, međutim, ostao utisak da je Pavle Bulatović javno prećutao upad srpske policije. Upućeni u tadašnje policijske prilike danas tvrde da je Bulatović i te kako bio upućan, zbog čega je, posle tih događaja, nagrađen foteljom ministra odbrane u kabinetu Radoja Kontića, što je ostao i u vladi Momira Bulatovića.


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu