Kada je pre 14 godina otišao iz Zagreba, bio je afirmisani strip crtač. Danas je saradnik vodećih američkih listova, predaje ilustraciju postdiplomcima Kuper junion univerziteta, koautor je knjige "Sto godina grafičkog dizajna"

      Mirko Ilić od 1986. godine živi i radi u Njujorku. U nekadašnjoj Jugoslaviji glasio je za britkog komentatora čije su maestralno izvedene radove objavljivali i zagrebački "Danas" i "Start", gornjomilanovačke "Dečje novine" i francuski "Metal hurlant". To ga nije sprečilo da, zauzimajući jednu od bazičnih pozicija unutar "Novog kvadrata" osvoji nagradu "Sedam sekretara SKOJ-a". Istina, pri primanju nagrade je izjavio da bi ga više radovalo sedam sekretarica, a danas je to autor čije ilustracije redovno objavljuju "New York Times", "Time", Nenjsnjeek", "Vollage Voice". Predavač je na Schol of Visual Arts i dizajner o kome se priča i piše sa velikim uvažavanjem.
       Zemlja me je izdala - kaže Ilić za NIN. - I tako ja odem, ostavim zemlju iza sebe. Znate, obično ljudi odu, napuste i tako izdaju zemlju. Mene je, međutim, zemlja izdala. Mislio sam da je moja generacija posljednja prevarena generacija. Jer, mi smo se još sjećali prvomajskih parada, sletova. Mislio sam da će generacija posle nas, koja je već uveliko odrasla na panku, koja čak nije ni slušala Bitlse, a da ne spominjemo neke lokalne talente, da će razmišljati svjetski. Pošto sam došao ovdje i pošto se sve to desilo, shvatio sam da smo mi, zapravo, bili jedina generacija koja je pala između procijepa, nedovoljno oštećena onim što se desilo prije i nepovređena onim što se desilo kasnije. U Jugoslaviji sam doživio svoj vrhunac u normalnim okolnostima. Objavio sam svoje ilustracije, svoju karijeru doveo do vrhunca. Nisam morao otići da bih imao bolju karijeru ili bilo kakvu karijeru. Utoliko ja kažem da nas je zemlja izdala, što god da je tada bila zemlja. Kao što mislim da su i ove neke zemlje, koje su nastale poslije toga, debelo izdale svoje građane. Nadam se da će sada situacija u Hrvatskoj postati bolja. Nadam se da će situacija i u Srbiji postati bolja, kao što se nadam i za Bosnu, itd. To što se sada dešava pokazuje da sve do sada nije imalo nikakve veze sa nacionalizmom. Jer, kako onda da pljačkaju svoj vlastiti narod. Ovo je samo bila pljačka u kojoj se mijenjaju imena - prvo su bili komunisti, pa onda nacionalisti, a sada ne moraju biti ništa drugo nego lopovi, jer ništa više nije važno.
       Što se mene tiče, ja sam došao ovdje iz dva razloga - da se ne promijenim i, drugo, da vidim, u nekakvom normalnom kontekstu i u nekakvoj normalnoj konkurenciji, uvjetno rečeno, jer ništa nije normalno, da vidim gdje sam, ko sam i što sam. I u tom traganju sam prvih pet godina bio freelancer - radio sam, u to vrijeme za "Time" magazin, "New York Times", "Los Angeles Times", i razne druge novine u Americi. Inače, radio sam i špicu u filmu "Stigla vam je pošta", koji se, čujem, trenutno prikazuje u Beogradu. Posljednja dva mjeseca pišem knjigu "Sto godina grafičkog dizajna" sa Stivenom Helerom. Knjiga je već završena.
       Drago mi je što ste pomenuli Helera (dugogodišnji grafički urednik "New York Times-a" i jedan od najpoznatijih teoretičara dizajna), jer mi se čini da je to čovek sa kojim rado sarađujete.
       Da, to je čovjek broj dva kod koga sam objavio ilustraciju. Tako da ga znam od samog početka, u tom procesu in and out. Postali smo i dobri prijatelji, osim tog odnosa ja kao ilustrator, on kao art direktor. Često naletimo jedan na drugoga i u raznim institucijama. Ja sam, na primjer, neko vrijeme bio u A.I.G. što je American Institute of Graphic Arts. Tamo sam bio potpredsjednik za Njujork, a on je urednik njihovog biltena. Zatim se srećemo i na raznim konferencijama, predavanjima. Imamo dosta zajedničkog - on skuplja stare knjige i ja skupljam stare knjige, tj. stara izdanja. Tako smo i došli na ovu ideju da napravimo knjigu. Ja sam obavio istraživanja, složio knjigu i onda, što zbog mog engleskog, što zbog njegovog iskustva, on će, zapravo, napisati knjigu.
      
       Radite za sasvim različite magazine - od, recimo, alternativnog "Village Voice" do, s druge strane, "New York Times"-a, "Time"-a, "Newsweek"-a itd. Na nekoliko mesta nailazila sam na vašu saradnju sa "Emerge"-om.
       Ne znam da li to naši znaju, ali "Emerge" je magazin Afroamerikanaca. Ja sam toliko radio za taj magazin da sam, čak, dobio i poziv iz Južne Afrike da radim nešto za njih - jer njima ime Ilić ništa nije značilo. U Zagrebu, i u Jugoslaviji radio sam i za "Polet" i za zagrebački "Danas" i za "Start" i za "Dugu" i za "Dečje novine", "Mladinu". Ono što imam reći, želim da kažem što većem broju ljudi. Mene, čak, više zanima da budem u alternativnom ili marginalnom magazinu ili u novinama koje pokrivaju male segmente. Nedavno sam tako radio u levičarskom "Nation". Tako nekakve čudne stvari, jer me to veseli. To je finansijski totalno glupo za Amerikance, ali mene veseli. Ja se osjećam dužan Americi za sve što je učinila za mene, a napravila je mnogo - ovdje sam uradio mnogo više nego u zemlji u kojoj sam imao školske drugove ili rođake. Neko je ovdje vjerovao u moj talenat, jer jedino što su znali o meni bio je moj crtež i moj talenat. Prema tome, to nije bilo politički. Imam taj osjećaj da treba vratiti ovoj zemlji nešto. To nešto su moja predavanja po školama što je, zapravo, finansijski gubitak. Međutim, mislim da je važno odgojiti tu novu generaciju. Moje iskustvo u Jugoslaviji sa politikom, nacionalizmom, religijom, itd. nešto je što ja mislim da moram dati ovoj zemlji. Da daš neki doprinos društvu.
      
       Trenutno predajete u School of Visual Arts?
       Da, predajem postdiplomcima ilustraciju. Prije toga sam predavao na univerzitetu Cooper Union zajedno sa Miltonom Glejzerom.
      
       Pregledajući godišnjake posvećene vizuelnim umetnostima, i to različitim oblastima vizuelnih umetnosti - ilustraciji, dizajnu, fotografiji - ne postoji nijedan broj a da neko vaše delo nije nagrađeno.
       Pa ja redovito tučem te art direktore (smeh). Osnovna stvar koja se dešava, uz činjenicu da ja nisam nešto bolji od onih koji se tu ne pojavljuju, jeste što mene ne zanima novac. Tako da ja često radim nekakve jeftine poslove koji daju mnogo više slobode i onda to izađe odštampano. Kao što neke druge ljude više zanima novac pa rade neke poslove koje baš ne možeš lijepo pokazati i dobiti nagradu. Možda ti nagrada i ne treba kada se voziš poršeom od svog ogromnog stana u Njujorku do vikendice u Saut Hemptonu. Prema tome, moraš odlučiti što hoćeš. To neopoštenje prema mom poslu razlog je što i art direktori i ljudi koji žiriraju imaju osjećaj da se tu nešto pošteno i lijepo dogodilo. Uvijek podrazumijevam da je ljepota usko povezana sa istinom. Bilo kakvom istinom.
      
       Da li često nailazite na ljude iz bivše Jugoslavije koji su u tom poslu.
       Bila je ogromna navala prije rata. Mislio sam da bježe od rata i to mi je bilo logično. Onda je bila ogromna navala pošto je rat prošao, jer oni koji nisu pobjegli od rata, ustanovili su da moraju bježati od mraka. Sa svih strana. I onda se to malo stišalo. Sada, da li je sve što je vrijedilo otišlo i sve što nije moglo otići. Ne mislim da su samo ljudi koji vrijede otišli, jer ljudi koji imaju malu djecu, mamu, tatu, i da su mogli otići iz kojekakvih razloga, odlučili su da ne odu. Što ne znači da su ovi što su otišli bolji ili gori. Ako si, na primjer, pisac ili glumac, vrlo je teško otići jer si usko vezan uz jezik. Ako si slikar, mnogo je lakše. Crvena boja je crvena, a zelena, zelena. Međutim, užasna stvar se desila za sve te zemlje - otišlo je dosta mozga i talenta. I što se desilo nevjerojatno da pametniji popušta, i budale su zavladale. Sada viđam manje ljudi, ili me manje ljudi kontaktira. Svakih 15-20 dana netko navrati, ali to je znatno manje nego što je bilo prije dvije godine. Međutim, veoma me je obradovalo što su me pozvali ljudi iz Ljubljane i Zagreba, jer me nitko nije zvao u posljednjih trinaest godina.
       Znate, prije 20 godina nisam imao pojma gdje ću biti. Da mi je netko rekao da ću živjeti u Njujorku, a da ne govorim da mi je netko rekao što će se sve desiti u tadašnjoj Jugoslaviji - rekao bih da je sve to naučna fantastika. Kada sam došao u Njujork, mislio sam da sam otišao i da je to tako daleko - čitav jedan okean između. Neke stvari koje su se u međuvremenu desile, koje su meni predivne jesu, na primjer, kad su najavljivali novu "Babylon 5" sezonu a ja sjedio u obližnjem restoranu, mogao sam vidjeti ogromnu sliku Mire Furlan na autobusu koji bi prolazio. Ili, na primjer, prije tjedan dana sam u "Wall Street Journal"-u vidio naslovnu stranu sekcije koju je uradio Dušan Petričić koji se čak i potpisuje ćirilicom. Ja redovno nailazim na njegov rad u "Book Review New York Times". I osjećam se kao doma. Ja jesam ovdje doma, ali ako prođeš naslovnom stranom jednog poznatog magazina, između troje jedan je Goran Višnjić, mladi hrvatski glumac iz "Practical Magic". Kako sam ja radio na scenariju tog filma, doveli su me da presnimimo kraj i tu sam ga upoznao na snimanju. Prije dva tjedna sam razgovarao sa malim Serđom Mimicom, koji je Spilbergov prvi asistent. Njegovo ime se drugo, odmah nakon Spilberga, pojavljuje na odjavnoj špici "Private Ryan"-a, i za to je sa Spilbergom dobio Oskara. Kordej je u Kanadi. Kada idem ulicom, naletim na ovog ili onog, jer Njujork je po stanovništvu otprilike kao Srbija, međutim Njujork je mnogo manji, jer se svi drže određenih kvartova. Prema tome, ko god dođe u Njujork, mora završiti na Menhetnu, na ovaj ili onaj način. Tako sam na ulici naletio na Kusturicu čiji se film "Bela mačka crni mačor" već može rentirati u video klubu. Svaki mjesec bar jednom idem na kavu sa Rajkom Grlićem. Taj odnos se promijenio. Na jednom nivou gotovo da sada viđam više ljudi nego što bih mogao u Zagrebu.
      
       Početak vaše karijere je usko vezan za strip. Vi se danas više ne bavite stripom, ali ste zato svoju strip karijeru završili kao junak stripa. Naime, u stripu Igora Kordeja glavni junak je urađen po vašem liku.
       Ja sam postao junak iz stripa. Mislim da je postojala neka pjesma "Ja sam ti junak iz stripa ili mašte" nekog našeg benda. Ja sam postao junak iz stripa. Uostalom, to mi i ime nalaže. Moje ime je Mirko.
      
       ANICA TUCAKOV