NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Crni zub na planeti

Negujem sebe ovakvog i nemam nikakve sumnje, daleko bilo. Sve zavisi od toga šta očekuješ od bavljenja muzikom? Nisam imao ideju da zaradim pare, kuću napravio nisam

      I pored višegodišnjeg odsustvovanja, njegov uticaj na domaću rokenrol scenu ostao je nesumnjiv. Jedini živi član kultne grupe "Šarlo akrobata" i tvorac iste takve "Discipline kičme", ostao je dosledan svojoj početnoj muzičkoj ideji, zadržavši tako ugled u sredini koja na mejnstrim ne gleda sa simpatijama. Mada značajno popularan, Koja i dalje jaše s druge strane - zvezda je malih sala, pravi junak andergraunda. Ispod njegovog oklopa robusnog rokera primetan je pristojan i dobar čovek.
       "Ne zaboravimo na beogradsku kuću", moto je Kojine sadašnje turneje po Srbiji.
       Gofi i ja hteli smo da dođemo odmah po prestanku bombardovanja, međutim, dogodilo se da smo našli novog bubnjara za "Disciplinu kičme", i to nas je zadržalo. Pod istim motom svirali smo u Budimpešti, kao i tri koncerta u Sloveniji. To što se dogodilo mnogo više me je vratilo ovde, nego što sam mislio da će se ikad dogoditi.
       STONSI PRE BITLSA: Kod mene u kući postojala je gitara; moj otac je svirao gitaru, a majka je čuvala one male ploče iz "Džu boksa" na 33 obrtaja. Kad sam se 'probudio', pored mene su bili "Stonsi". Bili su jako bučni i meni je to bilo zanimljivo.
       Rokenrol u mojoj generaciji '61. bio je normalna pojava. Jednostavno, prepoznavao si svoja interesovanja kod tih ljudi, koji su ozbiljno slušali muziku, i išli na koncerte. Sad, meni je malo teže da pričam o periodu srednje škole, jer istu nisam završio. Mada, pokušavao sam, ne kažem da nisam, ali to interesovanje za rokenrol, u stvari, nema veze sa školom.
       Postojanje diskoteke "Cepelin" bio je veoma važan moment, to je onomad bila prva institucija rokenrola. U "Cepelin" sam kročio posle onog čuvenog zatvaranja, kad se našla droga u njemu. E, kad se ponovo otvorio, ja sam stasao da odlazim tamo. Bila je i jedna zanimljiva diskoteka na Krstu, "Delta 10"; u njoj se isključivo slušao soul i crna muzika. Recimo, Džems Braun i Al Grin, muzika koju i dan-danas cenim i još kupujem te ploče. Voleo sam i fanki-disko struju, Hendriksa naravno, i "Stonse" pre "Bitlsa". Mnogo sam voleo "Emerson, Lejk, Palmer", možda se u mom sadašnjem momentu "Discipline" nalazi nešto od tog progresivnog roka. Tad su se svi nešto folirali, kao niko ne sluša domaću muziku. Ja sam slušao, "Korni grupu", "Tajm" pa "Pop mašinu".
       ULOGA LIMUNA: Pošto je trebalo da učim školu, očeva gitara bila je zaključana u ormanu. Naravno, ja sam ukapirao kako da ga otvaram, a da niko od mojih to ne primeti. Tako sam znao kako mirišu žice na gitari, čak i njihov ukus. U jednom od tih mojih pokušaja završavanja srednje škole krenuo sam u muzičku školu "Mokranjac", ali pošto se ona nalazi u centru, brate, stalno sam visio u SKC-u; u holu su se stalno dešavali veliki sešnovi, a meni je to bilo super. Tu je vežbalo i sviralo mnogo bendova, recimo, "Inamorata", "Igra staklenih perli" i "Limunovo drvo". Voleo sam i "Šumatovac"; dugokose muzičarske ekipe okupljale su se tamo i to je meni isto bilo primamljivo mesto.
       Bio sam vršnjak i prijatelj s postavom "Limunovog drveta", u njemu sam kasnije svirao bas gitaru. Družio sam se sa Milanom Mladenovićem, sa Duletom bubnjarem. Takođe, bio je tu i Zoran Janjić, umro je, nažalost, kao i dosta mojih prijatelja. Bio je pevač u grupi "Bezobrazno zeleno". Sa njim sam bio nerazdvojan. Čovek koji je najviše uticao na moje sviranje, da ne poverujete, sreo sam ga posle mnogo godina dolazeći na ovaj intervju, jeste čovek po imenu Limun. U mojoj generaciji on je najviše znao o bluz gitari. Sećam se kako su mi jednog leta na moru, on i njegov prijatelj Željko Nikolić, vođa grupe "Roze, roze", pokazivali fazone na gitari.
       MILAN, VD I JA: Milan Mladenović bio je veseo čovek, pun životne vedrine. Čim bi se probudio, uzimao je u ruke akustičnu gitaru. Sreli smo se u SKC-u, na nekom od onih legendarnih "Aprilskih susreta". Milan i ja smo se družili, smatrali da imamo šta da kažemo jedan drugom. U jednom momentu Milan mi je poklonio gramofon i Hendriksove ploče. Kao, rešio je da to više ne drži u kući, posle je kupio nov gramofon. Jednog leta imali smo sešnove kod mene; bila je prazna gajba, utrpali smo instrumente i tu našu svirku snimali sve vreme. Postoji jedan momenat tog letnjeg sešna na ploči "Discipline", "Svi za mnom". Sa nama je bio i Dule bubnjar, svirao je u "Limunu", u "Katarini" pa u "Disciplini", bitan čovek.
       "Šarlo akrobata" nastaje raspadom "Limunovog drveta". Krajem 70-ih pojavljuje se pank-rok, i mi nismo mogli da ignorišemo ta nova strujanja oko nas. E, tu "Limunovo drvo" nije moglo da se nađe. Onda je utrčao Vd, svirao je po raznim grupama, čak i u mejnstrim grupi "Suncokret". Tu je bio Milan, a Gagi je odbio da se ošiša i već posle prvog koncerta, na kome su ga klinci dobro ispljuvali, odlučio da ne svira s nama. Tako je nastao "Šarlo akrobata". "Šarlo" nije bio pank grupa. Bio je muzički zainteresovan za novo, više je bio nju vejv. Tad nam je umro predsednik. Svi smo se pobojali šta će se desiti s nama, a procvetala je zabava i, evo, cveta i dalje.
       DISCIPLINA KIČME: Strašno smo se međusobno svađali, Milan, Vd i ja. Raspali smo se, mislim 81; posle toga nastala je "Disciplina kičme" U stvari, "Disciplina" je postojala kao paralelni bend, u poslednjim danima "Šarla akrobate". Kele je u tom momentu naš menadžer, inače bubnjar; onda smo on i ja pravili novi bend. Eto.
       Disciplina je bila moja reč, kičme je bila Keletova. Posle, kad smo shvatili šta bi to sve moglo da znači, veoma nam se dopalo. Ako očekuješ neku veliku priču o koncertima, nećeš je naći. Jer niti sam ja takav lik, niti je to bio takav bend.
       Grupa koju čine samo bas i bubanj jeste bila originalna ideja, za šta sam se ja potrudio. Bilo mi je dosta tih gitarskih bendova; sad se potpuno vidi koliko je to otišlo u šablon. Danas se tačno zna kako koja grupa treba da zvuči; kad kupuješ pedale za gitaru one se zovu po tom i tom gitaristi... Savršena glupost, pokazatelj da je sve otišlo do vraga.
       Hendriks i bluz gitara, to je meni zanimljivo. Sve kasnije je samo nadogradnja. Voleo sam i "Strenglerse" - Žan Žak Barne je, počeo da svira na bas gitari malo oštrije, da ne bude samo pozadina. Nažalost, posle izvesnog vremena taj čovek je prestao da tako svira. "Strenglersi" dan-danas postoje, sviraju sa nekim bezveznim pevačem. Bolje da su prestali da postoje.
       SVETA STVAR: Sa "Disciplinom kičme" problemi su bili od početka do kraja. Dogovarali sam se sa "Helidonom" oko snimanja ploče, ali postavljali su nam neke mizerne uslove: ako ovo, onda ne ono; ako prodate ovoliko ploča, onda... Niko nije hteo da objavi ploču grupi koja ima samo bubanj i bas gitaru. Mnogi ljudi mrzeli su ovaj bend, mrze ga i danas. Studio B je imao "Mračni diskomer", na kome smo bili ubedljivo prvi.
       Našu prvu ploču "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno", mejnstrim, publika je doživela kao košmar. Znao sam da ću objavljivanjem albuma bez gitare izazvati, ono, užas. Ali, mene je zanimalo samo da li će to biti nešto novo, progresivno. Imao sam ideju da pokažem da se može dosta stvari odsvirati na basu: da mogu da sviram i kao sintisajzer, kao basista i gitarista istovremeno. Do tada, nije mnogo ljudi radilo na tome. Po svojoj prirodi muzičari nisu mnogo agilni, hrabri; mrzi ih da razmišljaju - bas se svira ovako, gitara onako, bubnjar ako može može, ako ne, naći ćemo drugog... Meni je to uvek bilo smešno. Doduše, postoje razni motivi za bavljenje muzikom. Ispostavilo se da su se naše najpopularnije grupe bavile muzikom kako bi imale što više devojaka. To je meni van pameti. Za mene je sviranje gitare, ono, sveta stvar.
       Drugi album čekali smo tri godine, sa snimljenim pesmama. Onemogućavanje u radu imali smo uvek i zauvek, ali to je nešto što ne može da se objasni tek tako. Izgleda da je to stavka u mentalitetu ljudi.
       ZELENI ZUB: Čekajući na taj drugi album, shvatio sam da moram da postanem zvezda, jer je to jedini način da grupa uspe. Bilo je mnogo muzičara, mnogo grupa, i svi su se pojavljivali u istim emisijama na istoj televiziji. Dešavale su se smešne stvari, recimo, da se pojavljujemo zajedno sa pevačicama zabavne muzike. Shvatio sam da moram da izguram svoj bend i sebe, pored svih tih ljudi, da moram postati zvezda. U tom smislu na mojoj kapi je stajao natpis: najbolji.
       Prvo pojavljivanje pred širokim auditorijumom imao sam u filmu "Radio Vihor zove Anđeliju". Od honorara sam kupio svoju prvu bas gitaru, od honorara za film "Dečko koji obećava" kupio sam drugu gitaru. Imam utisak da su svi gledali film "Kako je propao rokenrol". Jednog dana sreo me je kod "Šume" Goran Gajić, radio je treću priču filma "Kako je propao rokenrol". Predložio mi je da radim muziku za njega, a pošto je bio otvoren za kreativne improvizacije, odmah su nastali i doživljaji "Zelenog zuba". To mi je bilo, ono, savršeno, fenomenalno, i neverovatno mi je odgovaralo da snimim takvu priču, da se ona vrti po bioskopima. Tako da i babe i dede znaju za Zeleni zub.
       Ime Zeleni zub došlo je iz razloga što sam ja imao zelene zube. Nisam ih prao dok sam bio mali, a ni kao veliki, tako da su počeli da dobijaju patinu. Sad imam samo jedan zub, ali on je crn, evoluirao je.
       OSAMDESETE: Naš prvi veliki hit "Ja imam šarene oči, novac neće doći", u početku je strašno nervirao ljude. Posle sam video da je stvar ušla u narod. Počeli su da nas citiraju po kafanama, valjda se ljudima dopala rima.
       Put "do zvezda" trajao je deset godina. Tek sa "Čudnom šumom" došli smo na top liste više nego pre. Tu su i duvači postali sastavni deo benda. PGP RTB nas je potpisao i počelo je da se dešava malo jače i veće. Krenulo nam je konačno.
       U stvari, 80-ih je bilo mukotrpno, a ljudi danas idealizuju to vreme. Ništa specijalno. Jedina prava stvar bila je pojava autorskih grupa, stvarale su svoju muziku. Izgleda da su sad "odrasli" oni koji su slušali grupe u to vreme, samo tu muziku puštaju po medijima. Čini se kao da ništa drugo nije postojalo pre toga, i to mi se nikako ne dopada. Brate, i u tim osamdesetim bilo je mnogo loše muzike.
       LONDON: Nisam ja rekao: Idem, ko ih jebe! Nikad. A protiv narodne muzike nemam ništa. To što se ovde događalo 90-ih nema veze s muzikom i muzičarima. Naš bend se fizički raspao jer su ga poslednjih godina činili dva hrvatska i dva srpska muzičara. Jednostavno, fizički više nismo mogli da se spojimo.
       Moja slika o Londonu bila je jedna od uobičajenih iluzija koju mi ovde imamo o Zapadu i rokenrolu. Cela ta priča "Seks, droga i rokenrol" je budalaština u koju samo izvođači veruju. Diskografska kuća za koju potpišu daje im šta žele - "Hoćeš da se voziš 'konkordom' i crnom limuzinom?" Ljudi uživaju u tome ne shvatajući da to oni plaćaju. Tamo se ništa ne poklanja: "Popio si toliko i toliko, toliko ste ušmrkali toga... A to sve košta!?" Problem je kad ljudi izgube ugovor, pa ne mogu da vrate pare. I, u toj frci nestaju. Priča nimalo nije ružičasta, taj san niko ne živi.
       BEZ SUMNjE: Gofi sam upoznao na sešnu u jednom malom pabu. Ona je mene zvala, htela je da peva, a nije imala pevačkog iskustva. Rekao sam: "Odlično, da li bi ti ovo radila?" Tako se desilo neko naše prepoznavanje. Priča iz bajke. Album "I think I see muself on ccTv" izdali smo 95. Misija je uspela kad smo kad smo u "Tajmsu" dobili veoma dobru kritiku, s tim što me je kritičar poredio sa Stenlijem Klarkom. Meni to, baš, i nije pravo poređenje. Sve posle toga je surovi posao.
       Ne, od sviranja po pabovima ne može da se živi. Nije lako, prijatelju, neće ni biti lako a, bogami, sve je teže. Znači, trnovit put se nastavlja. Ne, nikad se nije desilo da sebi kažem: Da li grešim?!"
       Sve vreme negujem sebe ovakvog i nemam nikakve sumnje, daleko bilo. Zavisi od toga šta očekuješ od bavljenja muzikom? Nisam imao ideju da zaradim pare, kuću napravio nisam. Materijalna dobit nije motiv mog bavljenja muzikom. Ma koliko zvučalo patetično, ja bitišem na ulici. Mislim da je važno da čovek prođe ulicom u kojoj su nastale ploče koje on voli, da shvati o čemu se tu radi; da malo pojasni sebi kakvi su mu snovi. Ako mene pitaš o tome, to ću ti reći sledeći put.
      
       LjUBIŠA STAVRIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu