NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Etika ili umetnost

NAZIV: "Ljuba ili o etici"
AUTOR: Novica Milić
IZDAVAČ: "Gradac", Beograd 1999.

      Nenad Daković
      
       Možda se danas najzanimljivija kretanja na teorijskoj sceni događaju upravo na području etike, te svakako najteže filozofske discipline, i to u toj meri da se, parafrazirajući Hegelovu izreku o Spinozi, može reći: filozofija ili etika. Zašto baš slikarstvo Ljube Popovića (Ljuba ili o etici)? Verovatno zato što je u pitanju slikarstvo koje nameće ovu dihotomiju, slikarstvo bezdana ili granica, pokrećući ovu postmodernu temu o parergonu ili idiomu samog slikarstva. Tako postavljen problem omogućio je Miliću da polazeći od razlike između etike i morala, najpre rekonstruiše poznati put od Sokrata, preko Paskala i Kjerkegora, do samog Spinoze, koga su Delez i Gatari, imajući na umu upravo njegovu Etiku, onu žudnju za samoodržanjem (postojanjem) koja se nalazi u osnovi njegove etike nazvali "princom filozofa", ili čak "Hristom filozofa". Na taj način postaje očigledno da onaj ko govori o etici iz ove perspektive govori, u stvari, o onom krajnjem ili demonskom koje pripada Bogu ili prirodi, kako veli Spinoza, odnosno, o samom parergonu, ili okviru bez kojeg opet nema slikarstva. Zato je slikarstvo "etika", a ne moral koji prevaljuje poznat put, istražujući odnos boje i svetlosti (tela i duha) od dileme preko aporije do odluke ili žudnje (moći) za životom, koja, u stvari, otklanja sve parergone postajući u ovoj odluci ili otklonu sam idiom etike ili slikarstva. Zato i imamo etiku, veli Milić, da ne bismo umrli od istine.
       Rekao sam već da je ova tema ili problem o otklonu okvira ili parergona postmoderna tema i problem. Zato osnovno pitanje ovog projekta nije: kako se ulazi u sliku ili izlazi iz nje (iako se i to pitanje postavlja), nego etika kao "tajna stvaranja čija geneza ostaje skrivena", jedna ničeanska genealogija (više Spinoza nego Niče, veli Milić) pošto se i tako "može objasniti samo ono što nema istoriju". Kako je došlo do ovog preokreta prema umetnosti, do ovog umnožavanja perspektiva za susret etike i slike, kako veli Milić. To je kretanje ili proces od "Sokrata koji igra", do Spinoze u delezovskom ključu, jer "niko ne zna šta telo može". Središte ovog procesa je ipak Kant i njegova "zarobljena transcendencija", koju on nastoji da oslobodi u refleksivnom sudu Treće kritike koja se otvara prema mašti i onom nepredstavljivom. Ovaj problem Liotar drži osnovnim pitanjem postmoderne. "Sa etikom smo", piše Milić, "stupili u bezdan kojim moramo hoditi kako bismo opstali kao oni koji slikaju ili pišu". Tako do etike ili Spinoze dospevamo "tek ako zajedno sa Kantom preokrenemo prejaku svetlost zakona kao spoljašnje moći u unutrašnju svetlost htenja". U ovu "odluku" da se umnoži telo u ovoj žudnji za postojanjem, da se napiše knjiga, ili naslika slika. Etika ili žudnja za postojanjem (slikanjem). Etika ili slikarstvo (umetnost), Etika ili Ljuba. Zato imamo dužnost jedino prema telu, kako je pisao Spinoza ili Etika. Zato etika izgrađuje moral a ne obratno. Jer, "ako imamo ideju, ne moramo gledati, možemo biti i mrtvi, veli Milić. Zato je etika ono najteže kao tajna stvaranja, jer "niko ne zna šta telo može", ovaj glas tela koji je važniji od glasa savesti.
       Nigde se u ovom ogledu ne pominje postmoderna. Naprotiv, ima se utisak da je u pitanju velika neometafizička priča o tajni stvaranja. Ali ovo tumačenje etike kao slikarstva na tragu Žila Deleza nije moguće bez ovog preokreta prema telu o kome govori postmoderna. Jer, etika je na kraju triptih, Bošov ili Ljubin svejedno, ili ovo veliko telo sa svim atributima i modusima, veliki Spinozin triptih koji on slika pomoću svojih sholija, osećajući nejasno da smo večni.
       Zato ovo delo unosi dah postmoderne u našu učmalu etiku, u naš bajati život. Zašto se mislilo da je moral deo filozofije? Postmoderna je odgovornost a ne moral, pred tvrdoglavim zahtevom drugog.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu