Centralni problem nije danas odnos između Podgorice i Beograda, nego odnosi unutar same Crne Gore. Naime, u Podgorici nije definitivno jasno ustanovljeno opredjeljenje i politička volja birača. Na predsjedničkim izborima izgubio sam zato što je to bio izbor gospođe Medlin Olbrajt i američke administracije. Iz takvog jednog sistema u kojem je trebalo instalirati vlast koja nije zasnovana na volji većine, a koja je trebalo da bude instrumentalizovana jedino zato da destabilizuje političke prilike u Srbiji, proizašla je ukupna politička kriza u Crnoj Gori

      Predsednik savezne vlade i lider Socijalističke narodne partije u Crnoj Gori Momir Bulatović primio je prošle nedelje glavnog i odgovornog urednika NIN-a Stevana Nikšića i urednicu Marijanu Milosavljević i tom prilikom za naš list dao intervju, odgovarajući na pitanja o ubistvu ministra odbrane Pavla Bulatovića, odnosima Srbije i Crne Gore, odnosima vlasti i opozicije, medijima.
      
       Mnogobrojna ubistva poslednjih desetak godina kulminirala su ubistvom ministra odbrane gospodina Pavla Bulatovića. Čini se da ni u ovom slučaju istraga, nažalost, nije daleko odmakla. Šta se to u ovoj zemlji dešava?
       Snažno vjerujem da je Pavle Bulatović ubijen samo i jedino zato što je bio ministar odbrane ove zemlje. Sa tim čovjekom sam 25 godina imao bratsko razumijevanje i iskrenu ljubav, tako da najodlučnije odbijam bilo kakvu primisao da su mogli da budu drugi motivi. Takođe vjerujem da će istraga pokazati da iza takvog sumanutog zločinačkog čina stoje konkretni ljudi i konkretni motivi, ali to ne smijem da prejudiciram. Inače, za sva ostala ubistva koja spominjete čovjek osjeća ljudsko saučešće, jer ubistvo nije način rješavanja bilo kojeg problema, već dovodi do usložnjavanja ionako previše složenog stanja.
      
       Mnogima se učinilo da je sahrana gospodina Pavla Bulatovića možda najbolje pokazala koliko su duboke podele u Crnoj Gori. Smatraju necivilizovanim što se predsednik Đukanović i njegovi ljudi nisu pojavili. Kako vi to komentarišete?
       Vrlo je teško kad sahranjujete dugogodišnjeg i dragog prijatelja. Ono što je utjeha i porodici i meni jeste to što je ogroman broj ljudi (do tada u novijoj istoriji Crne Gore nezabilježen), došao da pruži ruku saučešća.
      
       Ovo ubistvo je iskorišćeno i da mnogi mediji budu napadnuti. Ljudi iz vlade su optužili neke medije u Srbiji za saučesništvo u ubistvu. Da li je to i stav savezne vlade?
       Mi smo, ponavljam, rekli da je u pitanju klasični teroristički akt. Ono što sam ja našao za shodno da iskažem kao stav političke partije kojoj pripadam i svoj lični stav jeste začuđujuća koincidencija da je u toku NATO agresije gađano radno mjesto ministra odbrane, da je u toku NATO agresije poginuo zamjenik saveznog ministra odbrane i da je završetkom oružane, a nastavkom svekolike druge agresije na našu zemlju konačno poginuo i ministar odbrane. Dalje od toga ne bih želio da nagađam, a jednostavno ne želim da vjerujem da su riječi koje vi spominjete išta više od emotivne reakcije koja je bila prisutna kod mnogih ljudi. Naime, mislim da je ovo ubistvo imalo osnovni cilj, a to je da izazove paniku, strah i nesigurnost. Trebalo je jednog čovjeka za koga svi, uključujući i najveće političke protivnike, znaju da je bio častan, moralan i odgovoran, izložiti surovom terorističkom aktu da bi se postigao utisak opšte nestabilnosti.
      
       Mnogi ljudi sada govore o strahu. Da li se vi plašite?
       Dvadeset pet hiljada tona eksploziva je prosuto svuda po ovoj zemlji i mislim da ljudi koji su to prošli više nemaju pravo da se plaše.
       Lično ispod moje kože strah više ne ulazi.
      
       Na mesto gospodina Bulatovića predsednik SRJ Slobodan Milošević imenovao je generala Dragoljuba Ojdanića. Da li je time prekršen Ustav i nije li trebalo da vi izvršite naimenovanje.
       Pravilna i tačna informacija je saopštena iz kabineta predsednika Miloševića, a to je da je ukazom predsednik Jugoslavije razriješio dotadašnje dužnosti načelnika Generalštaba, budući da ga je predsjednik savezne vlade predložio i postavio na mjesto ministra odbrane. Ta nedoumica može da bude zlonamjerna, ali dobronamjerni tumači treba da znaju da je moguće da aktivni general pređe na civilnu funkciju onda ako prije toga uslijedi ukaz o njegovom razrješenju, uz sve ostale administrativne procedure.
      
       Često je konstatovano da se broj ministara iz Crne Gore u saveznoj vladi smanjuje. U međuvremenu, Predrag Bulatović je najavio da će Crna Gora imati osam ministara u saveznoj vladi. Kada će se to realizovati?
       Ne smatram da je najbitnije pitanje zastupljenost Socijalističke narodne partije Crne Gore u ovom trenutku, ali sam već primio izraze dobre volje koalicionih partnera da se i to pitanje zbog moguće političke delikatnosti uskoro stavi na dnevni red naše političke i koalicione saradnje. Želim samo da podsjetim na to da u periodu formiranja SRJ, kada je i jedinstveni DPS bio iskreno posvjećen jugoslovenskom projektu, prava Crne Gore su bila, po formalnom tumačenju, narušena činjenicom da su predsjednik Jugoslavije Dobrica Ćosić i prvi predsjednik savezne vlade Milan Panić bili iz iste republike članice. Protivkandidati izboru Milana Panića u saveznom parlamentu tada smo bili ja, kao tadašnji predsjednik republike, i gospodin Đukanović, kao predsjednik vlade. Nadglasani smo u saveznom parlamentu, ali to nije bio razlog da rušimo ustavni poredak i da zbog toga napustimo projekat u koji ja i dan-danas iskreno vjerujem, a koji su neki u političkom smislu odavno napustili.
      
       Pavle Bulatović je rekao da srbijanska opozicija postoji samo na crnogorskoj televiziji. A Slobodan Milošević smatra da je opozicija izdajnička, da je reč o novim janičarima. Kako vi na to gledate?
       Pa, veoma je neprijatna situacija tumačiti rečenicu koja je izvučena iz konteksta. Meni se govor predsednika Miloševića svidio najviše što je podsjetio na opšte okolnosti koje prate nastanak, razvoj i egzistenciju Jugoslavije, a posebno ulogu Srbije koju često brojne političke snage potcjenjuju govoreći da su današnje nevolje plod nečije pogrešne političke procjene. Ako čovjek drži do istorijskog pamćenja, onda može samo da konstatuje da su zla vremena ponovo zadesila prostore Srbije i Crne Gore. To je rezultat istorijskih tokova, a ne pogrešne politike bilo kojeg čovjeka. Godine 1914. nije bilo Slobodana Miloševića, kao što ga nije bilo ni 1941. godine. On nije bio kriv zbog toga što su italijanski vojnici umarširali u Crnu Goru i u moje rodno selo, pucajući, ubijajući i paleći kuće.
       Želim da podsjetim da je opredjeljenje kako savezne, tako i republičke vlade Srbije, bilo pružena ruka za saradnju na rješavanju složenih i teških problema. Pamtim izuzetno korisnu saradnju koju sam imao sa Srpskim pokretom obnove i posebno sa ministrima koji su davali značajan doprinos naročito u periodu odbrane zemlje. Vjerujem da je bilo moguće tu saradnju nastaviti i kasnije. Ne želim da komentarišem razloge koji su Srpski pokret obnove odvojili od ovog, rekao bih, jedinstvenog bloka koji je htio da sačuva i spase interese Savezne Republike Jugoslavije. U konkretnoj političkoj analizi političkih partija koje nisu na vlasti u Republici Srbiji i, nažalost, u konkretnoj političkoj analizi političkih poteza Vlade Republike Crne Gore ja ne vidim mnogo stvari koje su od suštinskog interesa za opstanak, napredak i razvoj Jugoslavije. Ponižavajuća je uloga da se slušaju diktati silnika iz inostranstva, koji - nadam se da nismo naivni - prije i iznad svega vode računa o sopstvenim nacionalnim interesima, a ne o državnim interesima naše zemlje.
      
       Gospodin Karl Bilt je pre neki dan izjavio da budućnost Jugoslavije vidi kao neku vrstu konfederacije. On je rekao: Republika Crna Gora, Republika Kosovo, Republika Srbija.
       Gospodina Karla Bilta odavno poznajem i nisam previše uvjeren u njegove vizionarske političke sposobnosti. Znam da je on dugo bio samo sitan diplomatski šraf u mašineriji kojoj je glavnu brzinu i pravac davao gospodin Holbruk izigravajući šerifa na ovim našim prostorima. Mislim da je naša centralna nevolja što postoje neki Biltovi i Olbrajtove, koji za nas traže ono što bi branili sopstvenim životima u svojim zemljama. Neka nas puste da mi na miru, demokratski, pošteno utvrdimo kakva treba da bude sudbina Srbije i Crne Gore. Ja bih njemu i svim drugima preporučio samo da se prisete onog čuvenog odgovora Vlade Crne Gore koji je potvrdila Skupština 1914. godine, odgovarajući na upit predsjednika Vlade Srbije Pašića, a u kojem se, parafrazirano kaže: mi ne znamo šta vam valja činiti. Trebalo bi da poslušate Rusiju koja je naša najveća zaštitnica na ovim prostorima, ali znajte, šta god vi odlučili i uradili, Crna Gora će biti sa vama. To je i moj politički kredo, moj politički moto.
      
       Prekinut je platni promet i robni promet sa Crnom Gorom. Kako to vama izgleda i kako to komentarišete?
       Lično sam veoma nesrećan zbog toga. Kad na čarapi povučete jednu nit, onda se čarapa opara. Vlada Crne Gore je pokrenula niz takozvanih zaštitnih mehanizama i u suštini sama urušila veliki ekonomski interes koji treba da bude prisutan i shvaćen u Republici Crnoj Gori. Sve što se dalje dešavalo - prekidi platnog prometa i fizičko ograničenje jesu nužna posljedica. Odluka Vlade Crne Gore da formira samostalnu carinu istovremeno je značila preuzimanje svih spoljnotrgovinskih ingerencija, u čemu je krajnji motiv bio to da se tri puta više hrane, odnosno prehrambenih proizvoda, koji po bilansima pripadaju Republici Crnoj Gori, povuče na taj prostor i izveze na okolna tržišta. Postoji jedan grub ekonomski, ja ću krajnje otvoreno reći protivzakonit, znači kriminalni interes da se izvrši poništavanje ukupnih napora za stabilnost ekonomskih tokova kako na federalnom tako i na republičkom nivou.
      
       Mnogi misle da je situacija u Crnoj Gori takva da jedino raspisivanje referenduma o samostalnosti Crne Gore može da pokaže tačno raspoloženje javnosti.
       Nisam među tim mnogima iz prostog razloga što to nije centralni problem. Centralni problem nije danas odnos između Podgorice i Beograda, nego odnosi unutar same Crne Gore. Naime, u Podgorici nije definitivno jasno ustanovljeno opredjeljenje i politička volja birača. Na predsjedničkim izborima izgubio sam zato što je to bio izbor gospođe Medlin Olbrajt i američke administracije. Iz takvog jednog sistema u kojem je trebalo instalirati vlast koja nije zasnovana na volji većine, a koja je trebalo da bude instrumentalizovana jedino zato da destabilizuje političke prilike u Srbiji, proizašla je ukupna politička kriza u Crnoj Gori. Kad Crna Gora u Budvi organizuje sastanak opozicije iz Srbije i tu dođu predstavnici moćnih zemalja, onda se to karakteriše kao demokratski postupak. Kada bi se slučajno desilo obrnuto, kada bi predsjednik Milošević ili neka druga uticajnija politička ličnost ovdje pozvala na dogovore i dala finansijsku pomoć svima koji su protiv režima u Crnoj Gori, to bi bilo okarakterisano kao remećenje međunarodnog poretka i zazvonila bi zvona na uzbunu vjerovatno i u Savjetu bezbjednosti. Očigledno je da je ovakvim odnosom Crna Gora, u stvari, potpuno potcjenjena i svaki pošten i objektivan Crnogorac protiv toga mora da se buni. Ona ne smije biti svedena na polugu za destabilizaciju političkih prilika u Srbiji. Političke prilike u Srbiji neka se određuju na bazi demokratske volje građana Srbije. A, ponavljam, sveta dužnost svakoga ko politički govori u ime Crne Gore, jeste da razgovara i održava državno zajedništvo sa svima koji su takvo povjerenje dobili u Srbiji.
      
       To što se srpska opozicija katkada nalazi u Budvi je pored ostalog i rezultat činjenice da je njoj u sadašnjim prilikama teško da radi u Srbiji. Neki ljudi se sada prosto, iz Srbije sklanjaju u Crnu Goru jer im je tamo udobnije. Zašto je to tako?
       Ja ću vam dati moj ugao. Prvo, u Crnoj Gori opoziciji uopšte nije udobnije. U Crnoj Gori biti u opoziciji znači nositi mnogo veći teret nego što ga ovdje opozicione stranke imaju. U Crnoj Gori je dovoljno da budete samo simpatizer ili član Socijalističke narodne partije Crne Gore pa da se nađete na policijskom spisku, u kompjuterima koji regulišu sticanje građanskih prava.
      
       Ima i ovde takvih spiskova. Ima i ovde kompjutera.
       Ono što je nažalost istina oko koje se ne moramo složiti jeste da Crna Gora dobija finansijsku, materijalnu i svaku drugu podršku samo da bi bila baza za destabilizaciju Republike Srbije. Ja smatram da je to najtragičnija pozicija za Crnu Goru.
      
       Kako tumačite činjenicu da je američka administracija procjenila da je prerano za referendum?
       Iz prostog razloga što bi se na taj način lišila najznačajnije poluge kojom može da izavrši svoj uticaj - koji ona i ne krije - na političke promjene koje se očekuju ovdje u Srbiji. S druge strane, veoma bitan razlog je što oni veoma dobro znaju raspoloženje naroda u Crnoj Gori. Ima svakakvih istraživanja javnog mnjenja, ali ja mnogo vjerujem u ono istraživanje koje potvrđuje da se nije bitnije promijenilo raspoloženje u odnosu na 66 odsto podrške koju je ideja jugoslovenstva imala u Crnoj Gori 1992. godine.
      
       Zbog očigledne napetosti u Crnoj Gori mnogi se plaše građanskog rata. Koliko su ti strahovi opravdani?
       Najtragičnije u čitavoj situaciji je što čujemo od generala Veslija Klarka da će NATO zaštititi Crnu Goru. Zaboravlja da je prva bomba u napadu na Jugoslaviju pala upravo na teritoriju Crne Gore i da je prva žrtva bio momak iz Beograda koji je stradao u kasarni u Danilovgradu. Nažalost, ja realno brinem da nekim moćnicima može da bude u interesu da izazovu sukob u Crnoj Gori kao uvertiru za NATO napad. Ono u šta stvarno vjerujem to je da Vojska Jugoslavije ima sposobnosti i odlučnosti da odgovori na bilo kakvu takvu provokaciju i da će jednako braniti teritoriju Crne Gore kao i svaki drugi dio Savezne Republike Jugoslavije. Onaj ko drži vlast u Crnoj Gori, a to je Vlada Crne Gore, najodgovorniji je za očuvanje građanskog mira. Jedini način da se očuva građanski mir jeste izbjegavanje sile, a sila ne smije da bude primijenjena ni u pravu ni u svakodnevnom životu.
       Danas Crna Gora ima dvadeset hiljada policajaca, što je 20 puta više nego u onome periodu kada je u našem okruženju bio rat. Režim gospodina Đukanovića je pribjegao sili, kako gruboj policijskoj, tako i grubo kršeći ustavne norme. Nesporno je da Vojska Jugoslavije neće ni na koji način napasti Crnu Goru. Ona će samo braniti SR Jugoslaviju. Sve ostalo su spekulacije.
      
       Na osnovu čega je, po vašem mišljenju, predsednik Crne Gore Milo Đukanović nekoliko puta ponovio da će do kraja ove godine biti rešen status Crne Gore?
       Đukanović je naivan momak koji je prihvatio sve što pametan čovjek ne bi. Ono što i njemu, nudili su i meni u Bijeloj kući, u Savjetu za nacionalnu bezbjednost 1996. godine. Sve što se kasnije desilo u ovoj našoj zemlji, nažalost, desilo se pod tim istim planovima, uključujući i bombardovanje Jugoslavije i dolazak NATO snaga na Kosovo.
      
       U javnosti je stvorena slika da gospodin Đukanović želi da pomogne Crnogorcima tako što ne ruši mostove između Crne Gore i međunarodne zajednice: razgovara, pregovara. A za vas se kaže da ste ksenofobični, da u svetu vidite samo neprijatelje, raznorazne zavere. Kako to komentarišete?
       Moja politička karijera traje prilično dugo i u tom periodu je Crna Gora izgradila pozitivni imidž. Onda kada brojnim zvaničnim predstavnicima Srbije nije bila izražena dobrodošlica u mnogim centrima, predsjednik Crne Gore bio je priman u više navrata i u Americi i u Velikoj Britaniji i tako dalje. Ono što je bila i ostaje osnova moje politike jeste da zastupam interese Crne Gore, podržavajući, braneći interese Republike Srbije kao svoje. Međutim, danas je u konstelaciji međunarodnih odnosa - to osjećaju brojne zemlje - uskraćena mogućnost za bilo kakvu ravnopravnu saradnju. Vi danas samo treba da slušate naloge najveće i najmoćnije zemlje na svetu. Stoga se ne slažem sa tvrdnjom da Amerika ima dvostruke aršine. Amerika ima stostruke aršine. Danas na prostorima Balkana teško možete da razlikujete američke prijatelje i američke neprijatelje. Ni jedni ni drugi nisu dobili ništa osim prijetnji i ucjena. A to je urađeno kod jednih grubo sa bombama, a kod drugih sofisticirano, uz prijetnju tim istim bombama.
      
       Čujemo izjave mnogih zvaničnika da Kosovo nije izgubljeno. To govore ljudi iz vojske takođe, a i vi ste nedavno rekli da Kosovo nije izgubljeno. Kakve su ingerencije savezne vlade na Kosovu ako nije izgubljeno?
       Rezolucijom 1244 apsolutno se otklanja dilema iz vašeg pitanja. Nemojte da podlegnemo zamci koja nam se sada uporno širi a to je firma - rat za Kosovo ili rat na Kosovu. Rat je bio protiv SRJ. Vjerujući u međunarodni poredak, mi ispunjavamo svoj dio obaveza. Savezna vlada je formirala komitet za saradnju sa civilnom misijom na Kosovu i Metohiji. To nije mnogo, ali obezbjeđuje naše prisustvo i obezbjeđuje naše pravo da stalno insistiramo da svako ispuni svoj dio obaveza.
      
       Nedavni Kongres SPS-a kao da je zacementirao podelu na rodoljube i izdajnike. Da li vi mislite da je ta podela pametna?
       Lično ne volim da se koristim tim izrazima i u odnosu na vaše pitanje sjećam se onoga perioda kada su nas ujedinile bombe. Sjećam se da smo iz tog vremena izašli sa pruženom rukom ponude za saradnju da sačuvamo taj dobri duh. Nažalost, u tome nismo uspjeli. I meni lično smetaju oštre riječi i sa jedne i sa druge strane. Ali, uvijek mi je prihvatljivija ona riječ koja proizilazi sa ovog prostora a nije po diktatu nekoga sa strane.
      
       Dopuštate li mogućnost da na ovim prostorima ima onih koji različito misle a da to različito mišljenje nije neophodno rezultat stranog diktata?
       To stoji. Samo da vam kažem da moja ponuda za dijalog gospodinu Đukanoviću i njegovoj partiji o dokumentu koji su nazvali Platforma za redefinisanje odnosa i dan-danas nije prihvaćena. Bila je ponuda da na državnoj televiziji Crne Gore ukrstimo argumente ne bi li naši građani mogli da dobiju potpuniju informaciju. Na državnoj televiziji Crne Gore ja sam izdajnik Crne Gore i čovjek koji je apsolutno unizio Crnu Goru. I zbog toga nisam pristalica ni teških riječi koje se upućuju sa druge strane...
      
       Za crnogorsku Platformu za redefinisanje odnosa u SRJ rekli ste da je neozbiljna, ali su na osnovu nje u Crnoj Gori doneti mnogi zakoni.
       Ona u suštini predstavlja pokušaj ozvaničenja svih jednostrano preduzetih akata koji su bazirani na gruboj povredi ustava kako Jugoslavije tako i same Crne Gore. Rekao sam, takođe, da je dokumenat neozbiljan zato što njegovi autori ne žele da pred licem javnosti i pred svojim političkim oponentima prodiskutuju to pitanje u Crnoj Gori. I treći razlog koji me na to upućuje jeste činjenica da u kontaktima koje su imali ovdje u Beogradu sa predstavnicima političkih stranaka koje u koaliciji čine saveznu vladu apsolutno nisu insistirali na njemu i nisu pokazivali ni najmanju želju da brane u njemu sadržana rješenja, valjda iz razloga što svi politički misleći ljudi znaju da su ta rješenja apsolutno neostvarljiva.
      
       Kako odgovarate na optužbe da vaša funkcija nije legalna, da neko iz DPS-a treba da se nađe na vašem mestu?
       Moja funkcija jeste osporavana, ali želim da podsjetim na to da sam ja savezni premijer koji je u datom sastavu saveznog parlamenta osvojio ubjedljivo najveći broj glasova. Saveznog premijera bira savezna skupština, a ne delegira nijedna republička vlast. Treba takođe imati u vidu da, po svim međunarodnim pravima i postupcima, potpis ili javna izjava predsjednika Republike ili predsjednika savezne vlade u međunarodnopravnom smislu obavezuju državu, čak i kad oni nisu u skladu sa ustavnim ingerencijama. Moguće je da je nekima zbog toga veoma atraktivno mjesto saveznog premijera i moguće je da zbog toga nema baš premnogo prostora da se ugled i značaj Savezne Republike Jugoslavije licitira trenutnim nelegalnim iskazivanjem volje birača u Republici Crnoj Gori. No, vjerujem i nadam se, biće izbora za saveznu skupštinu...
      
       Kada?
       Po redosljedu koji predviđa naš savezni ustav. Iskreno vjerujem da je moguće otvoriti dijalog u Republici Crnoj Gori, da je moguće smiriti narasle političke tenzije i prije i iznad svega u interesu građana Crne Gore ispoštovati Ustav Savezne Republike Jugoslavije. Ako je većina građana Crne Gore za državnu samostalnost i ako se na to opredjeli u jednom demokratskom, jasnom i precizno utvrđenom postupku, Socijalistička narodna partija Crne Gore kao pojedinačno najjača politička snaga u Crnoj Gori javno se obavezala da će takvu odluku poštovati.
      
       Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da popularnost Slobodana Miloševića opada, da mu se sve manje veruje. Koliko se često viđate sa njim, o čemu razgovarate i kako on vidi rešenje problema vezanih za Crnu Goru?
       Jedna od važnih dužnosti predsjednika savezne vlade jeste da koordinira svoje aktivnosti sa predsjednikom Savezne Republike Jugoslavije. Naša dugogodišnja politička saradnja i bliskost političkih programa naših partija su dopunski razlog za to. Duboko vjerujem, na bazi svih informacija koje imam, da je predsjednik Milošević u ovom trenutku najbolji izbor za zaštitu državnih i nacionalnih interesa Savezne Republike Jugoslavije i da na bazi ovih teških ograničenja, nepravde, izolacije i kazni koje se upućuju našoj zemlji i srpskom narodu u cjelini, mi nemamo drugog odgovora i drugog puta osim onoga koji on personifikuje.
      
       Vidite li mogućnost da ova zemlja opstane i posle Slobodana Miloševića?
       Naravno da vidim tu mogućnost. Svaka zemlja je važnija od bilo kojeg pojedinca. Mislim da je važno braneći Slobodana Miloševića braniti princip i pristup da nam predsjednike biraju naši ljudi u demokratski izraženoj proceduri. Vjerujte mi da mi nije stalo da budem predsjednik Republike Crne Gore. Napredsjednikovao sam se za tri života, ali me je užasno boljelo što su o tome odlučili neki drugi ljudi, a ne građani Republike Crne Gore. I kriza koja inicijalno kreće od tog trenutka duboko razara Crnu Goru. Bojim se da bi u svakoj drugoj varijanti sličan razvoj događaja mogao da bude i ovdje.
      
       Šta biste vi najviše voleli da rešite kao predsednik vlade, ako to već niste učinili?
       Volio bih da se nađe politički modus i da se na bazi poštovanja Ustava i na bazi ravnopravnosti SR Jugoslavija vrati unutrašnjem skladu, čime bi se umnogome olakšala i njena integracija u međunarodnu zajednicu. Na tom planu stoji i dalje ponuđena ruka za saradnju i za dijalog. Ona, nažalost, još nije prihvaćena.
       Ispunjava me velikim zadovoljstvom i konačna realizacija programa jugoslovenske televizije. To nije televizija koja bi trebalo da bude za bilo koju ili protiv bilo koje političke opcije. Ovdje u vladi postoji razrađen program da prvi put od formiranja Jugoslavije postoji integralan komunikacijski prostor koji će povezati prostor od Subotice do Budve.
      
       Hoće li to biti partijska televizija, ili će biti otvorena?
       Naša ideja je da napravimo prostor koji će biti dostupan svima pod jednakim uslovima.
      
       Digla se velika prašina oko te televizije. Kako to objašnjavate?
       Pa zato što "demokratski režim" gospodina Đukanovića opstaje na obmanama, prividima i lažima koje servira državna televizija. Tačno je da se emituje sa vojnih objekata signal jugoslovenske televizije, ali sa istih objekata se emituje i signal Skaj sata, Montene i svih drugih nezavisnih stanica kojima je cilj i osnovno programsko opredjeljenje borba za nezavisnu Crnu Goru. Zašto bi bila medijska okupacija ako dodate jedan program koji, ne ometajući druge, afirmiše jugoslovensku političku ideju?
      
       MARIJANA MILOSAVLjEVIĆ
       STEVAN NIKŠIĆ