NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kad uhvati čežnja

Posle desetak meseci života u Londonu, jedna od naših najboljih mladih glumica govori za NIN o razlozima odlaska, jedinoj čovekovoj dužnosti - da bude srećan, engleskoj svakodnevici, filmu "Nebeska udica" koji joj mnogo znači, pre svega, u emotivnom smislu

      Ana Sofrenović bila je (samo) dva dana u Berlinu, na festivalu, prisustvujući svetskoj premijeri filma Ljubiše Samardžića "Nebeska udica" u kojem igra jednu od glavnih uloga i blistala od svežine, sjajnog izgleda i, pre svega, radosti što je, makar zakratko, opet s kolegama i prijateljima iz Beograda pa može iz prve ruke da čuje vesti iz starog kraja. Jer, kao što se uglavnom zna, ona već desetak meseci živi zajedno sa suprugom Draganom Mićanovićem i njihovom ćerkicom u Londonu...
       ODLAZAK: Usred bombardovanja, negde početkom maja, definitivno sam odlučila da odemo. Morala sam da izađem iz onog pakla, nisam više mogla da izdržim taj užas, naročito kada su počeli da najavljuju nestanak struje i vode, a naša beba je još bila tako nejaka. Krenuli smo, dakle, pod pritiskom, pod moranjem.
       I pre te naše nesreće - moram da priznam - imala sam plan o odlasku u Englesku. Reč je o mojoj dubokoj potrebi da idem svuda, da se, u stvari, stalno pomeram. Obožavam da putujem, obožavam da menjam sredinu i nadam se da će posao kojim se bavim ići dalje u tom pravcu. Naravno da mi Beograd mnogo nedostaje i ja otud ovo sada zovem - prolazna faza. Posle onoga što nam se desilo, ni na šta više ne stavljam tačku. Ne kažem sebi - biće tako i nikako drugačije. Ne! Ostavljam otvorene sve mogućnosti, što znači da evo mene, evo nas, možda opet uskoro u Jugoslaviji. Ili na nekom trećem mestu, ko zna?!
       U POTRAZI: Bombe koje su padale potpuno su mi promenile tok svesti, čitavu filozofiju života. Sada sam čvrsto uverena da čovek treba da ide tamo gde veruje da će mu biti lepo. Ako i tamo prestane da bude lepo, neka pokuša negde drugde. Postoji samo jedan život i, ma koliko to verovatno banalno zvučalo, mislim da se on mora iskoristiti do kraja. A to se može samo stalnim traganjem za boljim, za lepšim. Jednostavno, probate. Svako ko ima iole šanse da učini nešto slično onome što smo mi uradili, treba to da učini. Naravno, ako smatra da bi time bio ispunjeniji. Znate, nema svrhe da se tamo, kod nas, samo sedi iz neke dužnosti, pa šta bude. Mislim da je jedina čovekova dužnost da bude srećan. Znam da ima veoma mnogo ljudi u Srbiji koji ne žele i naprosto neće da idu bilo gde, a vrlo su kivni zbog ukupne situacije, što potpuno razumem. Nije im dobro, nije im čak dobro ni iz - na dužu stazu gledajući - upravo iz tog nekog njihovog osećanja prkosa i inata. Drže ih emocije, umesto da stvarima priđu racionalnije, a to znači da urade nešto da i njima samima, kao jedinkama, kao pojedincima, bude kvalitetno drugačije. Stvari se ostvaruju samo kada čovek krene ka životu, a ne ako tapka u čamotinji i čeka da bombe, da oskudica, da beda, u stvari sva naša poniženja sama od sebe prođu. Ona dugo traju, toliko dugo da sve to kao da više nema kraja. I, šta se dešava? Prođu godine, a čovek izgubi ono najvažnije - energiju za novi početak.
       PATRIOTIZAM: Molim vas, nisam mislila da kažem kako svi treba da napuste Jugoslaviju. Pobogu! Govorim o tome da se svet mnogo izmenio. Ljudi danas žive na hiljadu mesta i rade na hiljadu mesta. Stalno cirkulišu, a tako se mešaju kulture i onda na tome svi dobijaju. Niko ne gubi. A mi? Mi smo se, nažalost, zatvorili, kao da nismo deo te velike zajednice. Čuvajmo to što je naše, naše korene i našu kulturu, niko to i ne može da nam oduzme, ali u glavama ne smemo ostati zatvoreni prema velikom svetu. Živeći ovih desetak meseci u Londonu, stalno imam utisak da ljudi o nama zapravo sasvim malo znaju. Ko smo, šta smo, kakvi smo. Na stranu politika, pričam vam o stvarima kulture i stvarima nauke, uopšte, umetnosti, o nekim finim domenima u kojima smo zaista moćni. Moćni po neverovatnom talentu. Međutim, ne pokazujemo ga dovoljno, a to je zato što im nismo pred očima. Zbog čega bi onda oni nešto više o nama znali?! Nije nikakav problem vratiti se u zemlju, iz nje se treba malo maknuti i pokazati svetu naše stvarne vrednosti. Mi nismo narod koji zaslužuje, po svojoj kulturi, da bude anoniman, da čak bude jedino narod o kome niko ništa ne zna, ili, još gore, kojeg ruže i o njemu loše govore. Jedini način borbe protiv toga upravo je izlazak i pokazivanje onoga lepog što imamo.
       Dosta nas je već otišlo iz zemlje, mnogo nas je čak i u Londonu, a reakcije su tačno takve kakve iznosim: odakle ste vi, ko ste vi, pa da li je mogućno da toga t a m o ima? To jeste mali primer, sitnica, ali meni su takve reakcije, recimo, puno značile. Mislila sam u sebi: a šta ste vi mislili, čega to ima t a m o? Kad, ipak, zastanete, razumete. Razumete ih u njihovom čuđenju. Šta oni o nama znaju da se ne bi čudili? Na takav način razmišljam sada i o našim ljudima u Jugi. Najteže im je u glavama, ne vide ništa dobro ispred sebe, nikakvu perspektivu, nikakvu svetlost. Volela bih da izbore sebi tačku - šta god da je to - koja će ih vući napred a ne da samo čekaju i čekaju, i čekaju, da se nešto samo od sebe promeni. Ja sam našla tu tačku i uradila ono u šta sam verovala da je za nas troje u tom trenutku najispravnije. Takvo je bilo moje osećanje ispravnosti i krenuli smo, upustili se u taj ogromni rizik. Moglo je ništa da se ne dogodi i da se vratimo za mesec, dva. Prvo, nikakva nas udobnost nije čekala, već samo strašna borba da im pokažemo ono što smo naučili u Jugoslaviji, sve iskustvo koje smo stekli da im ponudimo. I zasad je, da kucnem u drvo, to urodilo plodom. Na mala vrata, ali je urodilo. To je meni znak da je, kao prvo, tako nešto mogućno, a, kao drugo, da je odluka o odlasku očigledno bila prava. I to u smislu, pre svega, što se i moja porodica i ja lično sada veoma dobro osećamo u Londonu.
       ODSKOČNA DASKA: Posrećilo nam se prilično brzo što se posla tiče i to nas je malo smirilo. Oboje smo u profesiji, i ja i Dragan. Ja sam do sada snimila nekoliko epizoda za dve televizijske serije koje su u Engleskoj gledane, zatim jednu radio-dramu, a snimila sam i CD sa četiri pesme za koji je zainteresovana jedna muzička kuća iz Monaka. Moj suprug postigao je čak više, dobio ulogu Fortinbrasa u "Hamletu", i to u čuvenom "Glob" teatru. Fortinbras nije velika uloga, mada jedna od najznačajnijih u komadu, ali ono što je najvažnije od svega jeste da su ulaznice za tu predstavu, čija će premijera biti u maju, već rasprodate. Osim toga, mnogo bitnih, izuzetno značajnih ljudi doći će da vidi "Hamleta" u "Globu", i to iz celog sveta; čitava predstava već ima ogroman publicitet, uostalom kao i sve premijere u tom pozorištu. "Glob" je, zar treba reći, jedno od najprestižnijih pozorišta u zapadnom svetu i mislim da bi mom suprugu uloga Fortinbrasa mogla da bude ozbiljna šansa za budućnost. Iskreno se nadam - i odskočna daska. Pazite, svi su, da kažem, zinuli kada su ga videli na audiciji. Nije što je moj, nego je zaista tako bilo.
       JEZIK: Moje znanje engleskog jeste perfektno, ali mi akcenat nije idealan s obzirom da tamo nisam živela. I kada me pošalju na audiciju za ulogu Engleskinje, uvek im zasmeta bojica u mom načinu govora, koja se, nažalost, još čuje. Moraću da poradim na tome. Mislim, nije problem u znanju jezika, već upravo u akcentu za koji mi neće biti potrebno dugo da ga usavršim.
       SVAKODNEVICA: Pa, živimo u iznajmljenom stanu u Severnom Londonu zato što samo toliko možemo sebi da priuštimo. Kako nam je, tako nam je. Ja se ne bunim. Sigurno da nam je udobnije nego mnogima našima u Londonu. Sigurno da može i mnogo bolje od toga, ali tek smo stigli, tek je prošlo desetak meseci. Moj suprug i ja naizmenično čuvamo našu ćerkicu, odlično smo se oko nje organizovali. Ona sada ima godinu i po. Dok smo se okrenuli, već je prohodala, a sada pomalo i priča. Divno je dete, nikada ne pravi probleme, kao da je shvatila kroz šta smo sve morali da prođemo. Zaista zaslužuje da je pohvalim, baš je fina devojčica.
       ŠERBEDžIJA: U Engleskoj je sve više ljudi iz naše branše, ovde su već uveliko recimo Branka Katić i Hajdana Baletić. Samo njih dve da pomenem. Krenulo im je odlično, pogotovo Branki koja je takođe u međuvremenu snimila neke televizijske serije. Hoćemo zajedno da ostvarimo jednu pozorišnu predstavu i da im i na taj način pokažemo koliko smo talentovani. Zaista se u Londonu već pravi naša mala kolonija. Volela bih da se ona i etablira, pa kada, u budućnosti, neko odluči da promeni geografiju, taj će imati gde da dođe. To mi je velika želja, ne samo moja. Verujem da će se i ostvariti pošto smo svi baš veomo zagriženi i uporni. Od ogromne su nam pomoći, to moram da naglasim, Rade i njegova Lenka koji su već dugo u Londonu. Šerbedžija je prošao mnogo duži put i njegova porodica se mnogo više namučila u početku. Rade je zaista spoznao muku dok mu nije svanulo. Oni su, međutim, fantastični ljudi, potpuno nesebični, uvek spremni da saslušaju, da pomognu, da posavetuju, da vas ugoste, da vas upoznaju s važnim ljudima, da vam tačno predoče ko je ko, oni su svima nama koji smo došli u skorije vreme naprosto dragoceni.
       "NEBESKA UDICA": Da, došla sam zbog tog filma u Berlin, ali znate kako je: ponekad se pojavite na nekom festivalčiću, u najmanjem gradu, a vidi vas bitna osoba i to vam znači u karijeri; ali možete biti i na ovako velikom festivalu a da vam se ništa značajno ne desi. Sve je to potpuno nepredvidivo. Na taj način čak i ne razmišljam, naučila sam da je bolje ništa ne očekivati. Osim toga, meni je film Ljubiše Samardžića "Nebeska udica" najbitniji u emotivnom smislu. Urađen je iz perspektive ljudi koji su strašno patili. U njemu nema političkih insinuacija, niti se u tom filmu traga za krivcima. Zbog toga verujem da će ljudima koji su daleko od Jugoslavije on preneti tačnu sliku, preneti naš doživljaj, omogućiti da bolje shvate šta se kod nas dešavalo i to na čisto ljudskom nivou, ako je već na političkom bio haos. Preneli smo tim filmom situaciju koja nas je sve pogodila, zapravo promenila nam život. Ne mislim, pri tom, na ono: E, sad gledajte šta ste nam uradili! Ne, nemam taj osvetnički odnos. Svaka generalizacija je glupa; ljude vidim individualno a ne kao masu. Mnogi su nam u Londonu govorili koliko su bili ogorčeni zbog bombardovanja Jugoslavije i zaista se prijateljski, krajnje prijateljski, ophodili, što nam je, u psihičkom pogledu, puno pomoglo da opstanemo. Niko se od nas nije sklanjao, niti nam je, ne daj bože, oduzimao posao zato što smo iz Juge. Mogu vam čak reći da mi je to vratilo veru u ljude. Pomišljala sam zbog toga da ovaj svet i nije baš toliko crno mesto kao što mi se tokom bombardovanja učinilo.
       Film "Nebeska udica" može, pored toga, svakog gledaoca u svetu sasvim lako, ali zaista sasvim lako da podseti kako život ume očas da se izmeni i istrgne ispod nogu i da nikome ništa na ovoj planeti nije garantovano. Gotovo svako, može nešto slično da doživi. To je, smatram, najjača poruka filma. Ono najjezivije. U jednom trenutku prasne varnica i sve ode dođavola. To se nama desilo. U tri meseca neko je uzeo i prevrnuo nas. I sve je palo i polomilo se. Sad to treba iznova popravljati, vraćati u kakvu-takvu normalu. Moj suprug i ja smo svake noći za kompjuterom, četujemo s roditeljima, sa prijateljima, stalno nam je Beograd na liniji. Ne žalim se ja ništa, dobro nam je, zaista nam je dobro, ali kada me uhvati čežnja, to je onda strašno. Osetim čak fizički bol što nisam u svom gradu, u svojoj zemlji, u svojoj ulici, i to onda toliko boli da ne umem da opišem. Evo i sad, dok vam samo o tome pričam...
      
       JASMINA LEKIĆ
      
      

       U Engleskoj je pravednija glumačka muka


       Što se mene tiče, stalno idem na razne audicije, Dragan to više ne mora pošto će do septembra biti vezan za pozorište. I šta da vam kažem? Javi mi se agent i samo kaže - idi tamo, idi onamo. Odem, pročitam nekoliko scena i posle toga popričam s ljudima. Sve zajedno ne traje nikada duže od petnaestak minuta. Potom čekam da li će me pozvati, tako da nije lako. Ali to tamo rade i mnogo poznatiji, ja bih rekla i mnogo veći glumci od nas. Svi prolaze put za naše glumce nezamisliv. Jer, mi nemamo takav sistem diskvalifikacije, a na njega se morate navići u velikom svetu. Srela sam tolike glumce koji odlaze na stotine audicija, bivaju odbijeni, i idu dalje, prema tome potrebni su veoma jaki nervi da se to izdrži. U Jugi je, kao što znate, drugačije, da ne kažem lakše. Čim se neko dobar pojavi na Akademiji, svi ljudi iz branše su tu da ga odmah primete, jer naprosto rade kao profesori. U Londonu, međutim, već ste pola posla završili samom činjenicom da vas je neko uopšte video i za vas saznao. Ogromno je tržište, prepunjeno izuzetno dobrim glumcima i rediteljima, hoću reći da je biti nekom pred očima već uspeh sam po sebi.
       Ne, nema u ovome nikakvog poniženja. Na Zapadu je sasvim normalno da glumac traži od reditelja ulogu i učini sve što može i zna ne bi li je dobio. Čudno bi bilo da to ne radi, štaviše, odmah bi se reklo: pa, dobro, njega i ne zanima da grize, da bude u poslu. Mogućno da nama to liči na poniženje, pošto nismo navikli na takav način rada; s te strane smo čak veoma pošteđeni. Ceo svet, međutim, tako funkcioniše. Kod nas nema audicija, što ima dobru stranu, rasterećeni smo u tom smislu, ali ima i loših strana. Često su, recimo, slični kastinzi za razne predstave, uvek je u igri jedna ista ekipa glumaca sa izvesnim rediteljem, sve u svemu - novim ljudima teško je da se probiju. U tom pogledu je u Engleskoj, neću reći pravednije, ali sigurno drugačije, a verujem i bolje. I mnogo teže, naravno, pošto je veliki psihički napor izdržati sve te pritiske. Niko ne voli da bude odbijen, ali se i na to naviknete. Shvatite to jednostavno kao deo posla, što u stvari i jeste. Ničega ličnog tu nema. Ili odgovarate ulozi, ili ne, kraj. Umetnička strana i umetnički motivi uopšte su, jasno, svuda isti, i tamo i kod nas.


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu