NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prijateljsko mučenje

Traženje prijatelja u Kini, Rusiji i Belorusiji mnogo košta, a malo se isplati

      Kina ima sve šanse da u naredne tri decenije postane druga ekonomska supersila, proizilazi iz najnovije januarske ankete koju je među vodećim svetskim političkim i ekonomskim analitičarima sprovela agencija Rojters. Nije li onda opravdano što svi jugoslovenski političari i privrednici svoj voz čekaju u Pekingu, kad za vašingtonski već nemaju kartu?
       Jugoslovenska vlada saopštila je u četvrtak da je "Kina potvrdila spremnost da se nadležni kineski organi i preduzeća angažuju u realizaciji konkretne pomoći u obnovi SRJ, a posebno na obnavljanju i rekonstrukciji telekomunikacionih sistema".
       Uprkos tome što su srpske vlasti promovisale Kinu kao jednog od ključnih spoljnotrgovinskih partnera zemlje, zvanična statistika pokazuje da je ta razmena bila veoma skromna, pre svega zbog slabih mogućnosti srpske privrede da obezbedi robu za izvoz.
       Jugoslavija i Kina su kao mali mrav i Golijat: na Svekineskom narodnom kongresu održanom ove nedelje saopšteno je da ova zemlja raspolaže deviznim rezervama od 155 milijardi dolara, prema naših (ne zna se pouzdano) oko 120 miliona dolara.
       "Imamo toliko neprijatelja da podatke o privrednoj saradnji danas treba posmatrati ne samo kao poslovnu već i državnu tajnu", rečeno je novinaru NIN-a. Iz istih razloga nisu dostupni ni podaci o razmeni sa (prijateljskom) Libijom i Irakom koji, kako je objašnjeno, "nisu interesantni jer su u pitanju mali poslovi koji su tek u začetku".Naplata potraživanja iz te dve zemlje i dalje je "u toku". Dugovi iz Alžira naplaćeni su kad je zemlji bilo najteže, što povratno objašnjava najnovije finansijske sankcije EU prema SRJ.
       "Kineski bum" (Beograd via Peking) prilično je nemoguć, jer je spor i skup, prema mišljenju jugoslovenskih ekonomista. Brod od Bara do Kine putuje dva meseca, što jugoslovenski izvoz čini sasvim neisplativim.
      
       Patike i kikiriki
       Prema podacima Privredne komore Jugoslavije, od 1996. do 1999.godine spoljnotrgovinska razmena sa Kinom je, ako se izuzme period u kome je SRJ uvozila naftu iz te zemlje, bio ispod sto miliona dolara. Mogućnosti srpske privrede da izveze robu u Kinu u tom periodu bile su na istom, niskom nivou. Za četiri godine, uprkos političkoj saglasnosti dve zemlje, Srbija nije uspela da od Kine stvori ozbiljnog privrednog partnera. Od 1996. Do 1999. godine izvoz iz Srbije u Kinu bio je ispod 10 miliona dolara, dok je uvoz iz Kine bio deset puta veći. Prošle godine su i uvoz i izvoz povećani, ali je na srpskoj strani zadržan veliki deficit.
       U razmeni na obe strane dominiraju robe niskog stepena tehnološke obrade. Na spisku proizvoda koji se izvoze iz Srbije jesu drvo, jestive pečurke, gumene trake i gume. Iz Kine kupujemo koks i polukoks, limunsku kiselinu, kikiriki, pirinač, duvan, bešavne cevi i antibiotike. Najmodernija kineska telekomunikaciona oprema i oprema za elektrosistem su nešto sasvim novo. U materijalu PKJ uvršćene su u rubriku "perspektive saradnje".
       Mlađan Dinkić i Miroljub Labus, članovi Grupe nezavisnih ekonomista G 17, izneli su sumnju da je "kinesko čudo" pre svega rezultat činjenice da je neki jugoslovenski državni novac sklonjen u Kinu i da su sadašnji pokloni u stvari repatrijacija dela tog novca. Zanimljivo je, međutim, da kineske kompanije koje ovde nameravaju da sklope poslove i dalje traže da im jugoslovenski partneri pribave prvoklasne garancije banaka u Rusiji i na Kipru, što navodi na pomisao da su glavne državne pare i dalje na tim adresama.
       Iako SRJ i Kina imaju dobre političke odnose, u poslovnim odnosima te simpatije nisu imale uticaja na ekonomske relacije dve zemlje. To važi i za ostale srpske prijatelje.
       Kineska strana je prethodni ugovor o kreditu za isporuku nafte obustavila bez premišljanja kada se pokazalo da SRJ nema mogućnosti da otplaćuje dug. Petogodišnji ugovor o uvozu nafte potpisan je u martu 1997.godine i zvanično važi do 2002. godine. Ugovorom je bilo predviđeno da Srbija uvozi godišnje oko 2 000 000 tona nafte i da te isporuke nafte plaća delimično u kešu, a delimično u robi. Za godinu i po dana Jugoslavija je uvezla 3.2 miliona tona nafte ukupne vrednosti 510 miliona dolara.Prema zvaničnim podacima osnovni dug za preuzetu naftu je 141 milion dolara, a sa kamatama i zaostalim dugom od kupovine nafte po osnovu prethodnog ugovora iznosi 195 miliona dolara.
      
       Ljubav i gas
       Ništa bolje Jugoslavija nije prošla ni sa druga dva "prijateljska kredita". Tokom 1997.godine SRJ i Rusija potpisale su ugovor o ruskom državnom kreditu u visini od 150 miliona dolara. "Novi ruski ugovor" je tokom bombardovanja snažno reklamiran u državnim medijima, ali reč je samo o produžavanju važnosti starog ugovora čiji je rok za iskorišćenje pomeren sa 1999. godine na 2001. godinu. Prvobitno je bilo predviđeno da jugoslovenska strana iz Rusije nabavlja opremu i vraća kredite (delom) u robi, ali se pokazalo da ni za to tržište nemamo odgovarajuće proizvode. Kredit je iskorišćen u visini od jedva 30 miliona dolara.
       "Više ne izvozimo ni lekove kao nekad, jer Rusi sad nabavljaju sve jeftinije iz Kine i Indije", kažu u PKS. Još jedan dokaz u prilog tome da su prijateljstvo i ekonomski interesi dve različite stvari dao je prošle nedelje i stručnjak G 17 Srboljub Antić. "Priče da smo obezbedili dovoljno gasa jednostavno nisu tačne", rekao je Antić. Iako se u štampi pisalo da će isporuke ruskog gasa biti na nivou iz ranijih godina, do sada je uvezeno samo milijardu tona kubnih metara gasa, što je za 50 odsto manje nego ranije.
       Ugovor o grčkom državnom kreditu u vrednosti od 100 miliona dolara potpisao je pre dve godine srpski predsednik Milan Milutinović. O kreditu se kao (grčkom) delu paket aranžmana sa Telekomom Srbije pregovaralo još u prvoj polovini 1997. godine. Kredit je prvobitno, prema zamisli srpske strane, trebalo da se iskoristi u okviru koncesije za put Niš- makedonska granica, ali prema dostupnim podacima nikada nije usaglašen ni iskorišćen.
       U jednu od zemalja s kojom je Jugoslavija tokom rata želela da napravi (i u saveznoj skupštini ratifikovala tu nameru) novu državnu zajednicu, u Belorusiju, izvezli smo u januaru ove godine robe u vrednosti od 500 000 dolara. Tokom posete beloruskog predsednika Aleksandra Lukašenka prošle godine, "napravljen je značajan prodor" u saradnji, tvrde u PKS, ali uprkos tome barter aranžman ostao je i dalje samo protokol o dobrim namerama.
       Kalijum-hlorid koji je SRJ htela da uveze iz Belorusije i koji se koristi u proizvodnji veštačkih đubriva, tretira se u toj zemlji kao berzanski proizvod i, na insistiranje vlade (u prijateljskim i svim drugim slučajevima), plaća isključivo u dolarima.
       Srbija je prošle godine u ovo vreme obećala da će tu isporuku platiti uljem. I da je beloruska strana prihvatila pogodbu, danas to verovatno ne bi bilo moguće. Iako su srpske državne vlasti to nekoliko puta demantovale, danas je za sve isporuke hrane potrebno obezbediti dve dozvole, prvo srpske vlade, a zatim i jugoslovenske, jer su bilansi hrane takvi da se izvozi samo ako se mora.
      
       Prazna kuća
       Pre deset godina jugoslovenski ekonomisti upozoravali su da je robe koju jugoslovenska privreda može da plasira na inostrana tržišta sve manje. U međuvremenu su došle sankcije i ratovi, a jugoslovenski privrednici "pešačili"su sve dalje (danas do ujgurske autonomne oblasti Sinđieng) ne bi li pronašli kupce za svoju robu. Kako su napredovali u vremenu i prostoru (kako bi to rekao jedan od bivših srpskih premijera Dragutin Zelenović), cipele su im bile sve teže, a ponuda sve tanja.
       U januaru ove godine jugoslovenski izvoz je bio prepolovljen u odnosu na januar 1999.godine, i gotovo jednak kao u vreme bombardovanja. Na listi vrste robe koju možemo da ponudimo ostale su još samo izvesne količine bojenih metala, bukovo drvo i seme voća, a na uvoznoj strani nafta i nešto robe široke potrošnje. Obe strane spoljnotrgovinskog bilansa pokazuju da, izuzev Rusije, Makedonije i Republike Srpske (poslednje dve je politika proizvela u izvozna tržišta), i dalje najviše trgujemo sa "neprijateljima"- Nemačkom i Italijom.
       Kad pocepaš troje gvozdenih cipela i polomiš tri štapa, ukazaće ti se odgovor, kaže jedna bajka. Voz uopšte ne polazi iz Pekinga.
      
       TANjA JAKOBI
      
      

       Kineske kreditne linije


       Izgradnja pogona karbamida II (urea) u Pančevu. Azotara Pančevo i Kineska nacionalna korporacija za hemijsku industriju potpisale su ugovor o izgradnji ovog projekta koji kineska Exim banka kreditira u visini od 19 miliona dolara. Radovi bi, prema podacima PKJ, trebalo da budu završeni do kraja godine.
       Izgradnja fabrike hemijskih punila (čađi) u Elemiru kod Zrenjanina. U tom projektu učestvuju Kineska nacionalna kompanija za hemijsku industriju i Petrohemija Pančevo. Kineska Exim banka odobrila je kredit u vrednosti od 21.8 miliona dolara u okviru kineskog državnog kredita (ugovor je potpisan u decembru 1999. godine u vrednosti od 300 miliona dolara). Radovi bi trebalo da budu završeni do kraja iduće godine.
       Sanacija pogona Amonijak 3 u Pančevu koji je oštećen u NATO bombardovanju. Radovi se finansiraju iz kineskog državnog kredita, a njihova vrednost se procenjuje na 15 miliona dolara.
       Nabavka železničkih šina za potrebe srpske državne železnice ŽTP Beograd, takođe po osnovu kineskog državnog kredita. Ugovor o isporuci šina potpisan je krajem decembra 1999. godine i treba da se realizuje do kraja 2000. godine. Vrednost isporuke šina iznosi 15 miliona dolara.
       Prema zvaničnim podacima BK grupa i dalje pregovara o kupovini telekomunikacione opreme za mobilnu telefoniju od kineske kompanije Zhingxong. Ukupna vrednost ugovora je 225 miliona dolara, a deo bi trebalo da bude kreditiran kroz državni kinesko-jugoslovenski kredit.
       U paketu sa državnim kreditom potpisan je u decembru 1999. i ugovor o isporuci kineske humanitarne pomoći u vrednosti od 10 miliona dolara.


      
      

       Ruski put


       Od 1997.godine do danas izvoz srpske privrede u Rusiju smanjen je gotovo za tri puta, sa 183 na 73 miliona dolara, dok je uvoz prepolovljen (sa 439 miliona dolara u 1997. i 515 miliona dolara u 1998. godini na 211 miliona dolara u 1999.godini).
       U Privrednoj komori Srbije tvrde da ti podaci ne odražavaju stvarnu situaciju i da je razmena veća, jer se u statističkim pregledima ne registruje vrednost građevinskih radova, niti deo poslova koji se realizuje i naplaćuje preko trećih zemalja.


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu