NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Profesor košarke

      1. Trinaest hiljada ljudi ustalo je i dugotrajnim aplauzom pozdravilo pristupnu besedu profesora Aleksandra Nikolića. Dogodilo se to 2. oktobra 1998. u novoj dvorani "Kuće slavnih" u Springfildu (Masačusets, SAD) kad je profesor u gradu koji je postao i ostao kolevka košarke, ostvario san svih onih koji ga poštuju, možda i sopstveni.
       Govorio je na vrlo dobrom engleskom jeziku, kratko, sažeto, atraktivno, u tipično američkom stilu. Prvi put je ovu svečanost prenosila televizijska mreža En-Bi-Si i milionsko gledalište moglo je da čuje i ove reči:
       - Zahvalan sam supruzi Kseniji što se potpuno podredila mom radu i omogućila mi da se posvetim košarci. Danas sam siguran da sa njom treba da podelim sve svoje rezultate.
       2. Profesor drži stisnute usne. Pripaljuje prvu cigaretu.
       - Da li ste cigarete zabranjivali igračima?
       - Pre 25 godina zaradio sam čir. Morao sam da se odreknem tri svoja velika zadovoljstva: kafe, alkohola i luka.
       - Alkohola?
       - Sad popijem najviše dve čašice loze dnevno.
       - Kako je bez kafe?
       - Teško, ali je bez luka najteže.
       - Pušite previše?
       - Srećom, lekari se nisu setili da mi i cigarete zabrane... Kad su me demobilisali 1947, upisao sam se na medicinu. Znate, ja sam najpre hteo da studiram medicinu, a onda su me prekomandovali na DIF. Zamislite njihovo obrazloženje: i tamo imaš anatomiju, fiziologiju, biologiju! Tako su oni tada rezonovali. I Miljanu sam posle predavao.
       Večito namrgođeni čovek se smeška, ali ne tražim u tom osmehu nekakvi posebni značaj. Srećom, takvih osmeha, u toku razgovora, biće više.
       Drugi osmeh sledi već u narednom trenutku.
       - Nikolići su iz Brčkog, i sad se osećam Brčakom, ali majka je otišla u posetu sestri u Sarajevo i tamo sam se rodio 28. oktobra 1924. godine.
       Dakle, Škorpion.
       Treći osmeh... Neću više da ih brojim.
       - Znate, kad su Italijani saznali za datum mog rođenja, "iskopali" su da je istog dana Musolini krenuo u onaj svoj čuveni marš na Rim.
       3. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 13 utakmica i postigao 41 koš. Poslednju - na Božić 1950. godine. Sa 26 godina postao je trener, više od 16 godina je "potpuno amaterski" vodio reprezentaciju Jugoslavije.
       - Za nagradu sam dobio tranzistor "soni", kasnije i jednu umetničku sliku. Zato sam više puta odlazio u Italiju, morao sam da rešavam egzistencijalna pitanja.
       Tamo je dobio nadimak "Gvozdeni narednik".
       - Negde sam pročitao da ste izjavili kako igrače morate da izmasakrirate... Strašan izraz.
       - Citirali ste samo polovinu moje izjave. Rekao sam: moram da ih izmasakriram iako to ne želim. Ne trpim kad mi skraćuju rečenice, pogotovu kad se time bitno menja njihov smisao. Zato i ne volim priče s novinarima... Znate, igrače morate dovesti do bola, moraju se navići da bol podnose i da ga prevazilaze. E, onda su veliki. Tek onda.
       Sad Profesor niže principe kojih se uvek pridržavao.
       - Nikada igrača ne smete lagati, ne smete mu ništa obećavati, morate ga poštovati, neke oslovljavati sa "vi", nikad mu ne smete pretiti, nikad kažnjavati, samo razgovarati, ali ih morate dovesti do ivice bola i naučiti da bol prevazilaze.
       - Tvorac ste sintagme "odbrana obavezna - napad slobodan". Zašto ste protiv improvizacije
       kad ste i sami, ponekad, voleli da improvizujete?
       - Improvizovati može samo veliki igrač. A zašto me niste pitali otkud toliko dobrih trenera kod nas?
       - Jedan od mojih propusta.
       - Zato što ne kopiraju druge. Dakle, iako vam to možda izgleda kao paradoks, protiv sam kopiranja kao i protiv improvizacije.
       4. Na Profesorov 75. rođendan sedimo u kafiću "Bistro". Čestitke, pozdrav, smeje se...
       - Hvali mi se Moka (Slavnić) da je jedini uspeo da vas nasmeje.
       Odmahuje rukom.
       - Zašto samo Moka? Ja volim da se smejem.
       - A ona "odbojka" u Liježu 1977. protiv Rusa? I danas se, valjda, vrti na televiziji?
       - Ta me njihova odbojka izludela. Ne pamtim kad sam se toliko iznervirao. Da sam mogao, pojeo bih obojicu, Kiću i Moku, nije više bilo vremena za tajm-aut, ostalo je do kraja valjda samo tri sekunde, ne znam ni sam zašto - valjda iz nemoći? - okrenuo sam se policajcu koji je stajao iza mene. I policajac se smejao. A ja sam hteo u zemlju da propadnem. Pripaljuje cigaretu.
       - Znate moj osnovni princip: pobediti protivnika, ako se može i sa pedeset koševa razlike, ali ga nikad ne poniziti. A to su Kića i Moka radili, hteli su da ponize protivnika, što je neoprostivo.
       Smejem se, možda neuljudno. Ali Profesor je opet mračan.
       - A spremali su mi i gore - dodaje kroz zube.
       - Košarkaši?
       - Oni misle da ja ništa ne znam, ništa ne čujem što smišljaju. Zamislite, po prvoj njihovoj zamisli, trebalo je da se Ćosa (Ćosić) nađe u sredini, a da oni kruže oko njega, dodaju mu loptu a Ćosa im vraća. Da su u tome uspeli, propao bih kroz parket od sramote.
       Ipak se smejemo, zajedno.
       5. - Kad se govori o vašim najvećim uspesima, čuju se različita mišljenja: po jednima, to je Manila; po drugima, Injis.
       - To uopšte ne može da se poredi.
       - Dakle, Manila je vaš najveći uspeh.
       - U redu, tada smo postali prvaci sveta. Ali, mislim da se bolja košarka igrala godinu dana ranije, u Liježu, kad smo postali prvaci Evrope. - Sa Injisom ste osvojili tri prvenstva Italije, tri kupa Italije, tri kupa evropskih šampiona, dva interkontinentalna kupa... A onda ste podneli ostavku "zbog sitnica koje niste trpeli".
       - Po pravilu, italijanski klubovi prekidaju svaki kontakt sa trenerom u odlasku. Međutim, meni su napravili veliki oproštaj sa 300-400 zvanica. Sutradan je došao kapiten tima i pitao me da li bih hteo i sa njima da izađem na večeru. Odgovorio sam da nemam ništa protiv ukoliko je klub saglasan. To je bilo fantastično veče, pričali su mi o svemu i kako su se šalili na moj račun što ja nisam primećivao. To veče mi se duboko urezalo u sećanje.
       Kad je osvojio titulu prvaka sveta 1978. u Manili, otišao je u Čačak.
       6. - Govori se i piše o vašoj distanci prema igračima. Čuo sam da ste veoma strog čovek, ali i da ste umeli da igrate preferans sa igračima!
       - Ono prvo nije tačno, nisam strog. A igrao sam preferans, i sa igračima. S Mokom, Kićom, ranije s Batom Radovićem i Troskotom. Sve su to dobri igrači. I pobeđivao sam ih, uzimao im novac, iako i sami znate da se preferans igra u male pare. Ali, moram da vas upoznam s našim sistemom. Postojalo je, naime, pravilo: jedna psovka u "domaćem" društvu, dakle samo među košarkašima, stajala je 1 500 dinara. Ali cena psovke, kad je prisutan neko izvan košarke, na primer vi, stajala je dvostruko - 3 000 dinara. I sad zamislite Kiću ili Moku, pobede me, raduju se misleći da su mi uzeli pare... A nisu primetili da uz "bule" i "supu" upisujem i "recke" za svaku njihovu psovku... I kad se, na kraju, sve sabere, ja njima uzmem pare, a oni misle da su me pobedili. Možda bi me i pobedili da nisu psovali, onako bezazleno, po srpski, pa postavite pitanje: da li sam toliko strog, da li sam poštovalac distance? Shvatate, nije u pitanju novac, nego principi. I atmosfera u ekipi.
       7. Aleksandar Nikolić prvi je pobedio SSSR i SAD na Svetskom prvenstvu u Riju 1963. i otputovao u SAD da uči košarku.
       - Vi ste 1963. u Springfild stigli kao pobednik.
       - Tamo je trebalo da odem godinu dana ranije, pre tog svetskog prvenstva, u okviru nekakve kulturne razmene. Ali, nisu mi dali vizu.
       - Pozvali su vas tek kad ste pobedili SAD.
       - Da, ali ja tada uinat nisam hteo da odem.
       - Ipak ste otišli.
       - Naterali me ovi naši iz Košarkaškog saveza.
       - Vaš kum Nebojša Popović?
       - Bio sam ljut što su me godinu dana ranije odbili. Na kraju sam prihvatio. Onda su hteli da doputujem u toku njihovog ligaškog prvenstva. Opet sam odbio. Interesovale su me njihove pripreme, način na koji treniraju, a ne kako igraju. Uostalom, u igri sam ih već pobedio. E, sad sam hteo da pratim njihove treninge. Hajde da malo pojednostavimo stvari: svetska i ostala prvenstva, sva takmičenja u principu, liče na lepu vitrinu. To vide mnogi, a ja sam hteo da vidim kako se ta lepa vitrina pravi.
       Nova cigareta. Osmeh u dimu.
       - Sanjao sam igru protiv zonskog presinga. Teško mi je to da vam objasnim; ja, naime, sanjam košarku. I meditacijom sam došao do nekih zaključaka, rešenja, ali to sam morao da proverim u praksi. I dođe taj Rio 63... I Pit Nul. Taj Nul je bio supervizor japanske reprezentacije. Odmah sam uočio da je naučio Japance da igraju zonski presing. A mi rasturimo Japance, u prvom poluvremenu nabijemo ih sa 30 razlike... Nekoliko godina kasnije saznam od Pita Nula neke detalje. Žale mi se Japanci, priča Pit Nul, da sam ih pogrešno učio kako da igraju protiv Jugoslovena, taj zonski presing i tako dalje. I znate li šta im je Pit Nul odgovorio? Rekao im je: dragi moji Japanci, to vam je moja osveta za Perl Harbur... Iako sam izvan svake politike, nisam mogao da se ne nasmejem, da pucam od smeha!
       8. Profesoru sam postavio - u toku desetine sati prelepog druženja - više od hiljadu pitanja.
       - Moram još jedno.
       - Zar nije previše?
       - Košarku ste počeli da igrate u Domu kralja Aleksandra. A tamo je fudbal bio zabranjen.
       - Tačno.
       - A vi ste igrali i fudbal?
       - Tačno.
       - Da je fudbal bio dozvoljen u Domu kralja Aleksandra, da li bi jugoslovenska i svetska košarka izgubila čoveka koji se uzdigao do "Kuće slavnih" u Springfildu?
       Ovo je jedino od hiljadu pitanja na koje Profesor nije odgovorio. 9.
       Punih 67 dana nastojao sam da upoznam gospođu Kseniju Nikolić, Profesorovu suprugu. Za ovaj rukopis nedostajala mi je jedna jedina njena rečenica. I pored najboljih preporuka kuma Nebojše Popovića i prijatelja Zorana Radovića - nije pristajala, želeći da ostane, kao i dotad sve ove godine, u senci svog supruga.
       Profesor me pozvao 12. januara 2000. godine da dođem po tu jednu jedinu rečenicu. U njegovom prijatnom domu ostao sam 200 minuta. I čuo jednu od najlepših životnih priča.
       A ta jedna jedina rečenica gospođe Ksenije Nikolić, po koju sam došao, glasi:
       - Lepo je čuti kad Aca kaže da za sve što je postigao zahvaljuje meni, ali verujte ne bih ga podržavala da nisam verovala u njega.
      
       SLAVO STOJKOVIĆ
      
       (Odlomci iz knjige "Profesor" koja izlazi u izdanju Više košarkaške škole u Beogradu)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu