NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Duh vremena<br>Milivoje Glišić
Pudlice rata

Gde su i šta posle godinu dana rade pobednici sa one i sa ove strane

      Američka civilizacija, za sedamdeset osam dana rata, slala nas je sedamdeset osam puta u podzemlje. Kad kažem civilizacija, mislim na moral koji iz nje izvire. Bežali smo u skloništa od onih vrednosti o kojima smo nekad sanjarili. Evropa je tu samo sekundirala, deset tona osiromašenog uranijuma stiglo je iz Amerike.
       Među šljivama u Srbiji pogođene su mnoge škole, bolnice, fabrike, mostovi, pešačke kolone i putnički vozovi, ali naročito sladostrašće, po običaju, sručilo se na Beograd. Tu se elektronika iskazala u svoj svojoj preciznosti - pogodak ovde, pogodak onde. Beograd je, inače, najčešće rušeni grad na svetu. Svetlana Velmar Janković ustanovila je da je Beograd u svom istorijskom trajanju razoren čak 138 puta, i to temeljno! Samo to, istorija i Bog, daju mu nadu da će živeti i preživeti.
       Posle svega - ako nisam Sonja Biserko, a nisam - nemam nijedan razlog da žarko ljubim Ameriku. Kad kažem Amerika, mislim i uvažavam sledeće: Kalifornija (pejsaž, pretežno), džez, Čikago tridesetih, dva-tri pesnika, par poštenih emigranata, Tesla, duvan, Hemfri Bogart, farmerice i ništa više. Moj stric, profesor na Prinstonu, kad se penzionisao, pobegao je u Evropu...
       Urođena učtivost ne dozvoljava mi da pomenem istrebljenje crvenokožaca, atomsku bombu, sidu, Vijetnam i druge kraste ovoga sveta s one strane okeana...
       Amerika je sada dinosaurus imperija, ako slutite šta hoću da kažem. Veliko telo, mala glava. Računa se da moćne imperije žive oko hiljadu i dvesta godina; ne daj Bože da i ova poživi toliko. Ali nekad je istorija bila spora, bile su to imperije sporog proticanja, danas je istorija dnevna stvar, takoreći trenutna. Mnogi Amerikanci su najbezočniji nacionalisti od kad je sveta i veka, s jakim primesama šovinizma i rasizma, što i ne kriju, s dajdžestiranom nacionalnom istorijom; njihovo razumevanje prave istorije zato je plitko i ignorantsko. Oni su antagonisti najstarijim civilizacijama (kineskoj, na primer), dok evropsku iz koje su potekli, i mahom pobegli, otvoreno ponižavaju. Zato se Amerikanci - kaže Zinovjev - već decenijama upinju da srozaju kulturni i duhovni nivo čovečanstva: hoće da ga svedu na sopstvenu razinu da bi mogli oni da diktiraju.
       Prognoza je mračna: nikli su socijalni giganti višeg nivoa socijalne organizacije nego što su civilizacije i oni su počeli da igraju dominantnu ulogu u evoluciji čovečanstva. Oni su dovoljno jaki da razruše postojeće civilizacije i da ne dopuste pojavu novih.
       U igru američkih vrednosti i ljudskih prava Amerika je uvukla i Evropu. Zato su nas bombardovali, sedamdeset osam dana. Mogli su, objektivno, da nas unište za nekoliko sati, ali to bi za svet u ovoj fazi farse bilo premnogo.
       Eto dovoljnog razloga da se naša strana, sama od sebe i nekritički, proglasi pobedničkom. Iako su snage NATO pakta, preko svoje ekspoziture Ujedinjenih nacija, okupirale Kosovo, Kosovo i Metohija su - prema našim državnim uvidima - sačuvani, kao što je sačuvan integritet i suverenitet Jugoslavije u celini (s Crnom Gorom?).
       U svakom slučaju, pobednici su na obe strane, s tim što se, shodno pobedi, na našoj strani odmah javio onaj naročiti soj emancipatora čiji je kosmopolitski nalog obesrbljivanje Srba. Radi ulaska u Evropu. Kažu: demokratija da, nacija ne. Srbi smetaju u globalu, i istorija smeta (ako je srpska), i pravoslavlje, ćirilica, Dečani... Srbi, kao remetilački faktor Balkana, Evrope i sveta, Srbi koji su ogrezli u srpstvu i u svemu, moraju, prema tome, da se denacifikuju. Napretka radi. S druge strane, Srba je sve manje, na sve užem prostoru, ali to nije njihova tema.
       Gde su, dakle, i šta rade posle godinu dana pudlice rata, tzv. pobednici?
       Bil Klinton još putuje po svetu, da sve postigne, ističe mu mandat; Hilari se odvojila od postelje, ako je ikad u njoj i bila (posle medenog meseca), i preselila se u Njujork, da bi postala senator. I posle Bila - Hilari! Monika se ugojila...
       I Medlin Olbrajt putuje da preti neposlušnom svetu, i menja toaletu kad je gađaju jajima; jedan češki rektor slomio je prst spasavajući je od mućka. Mućak nije bio upućen njoj, nego politici koju oličava.
       Češka priča - kad smo već tu - nije završena s Hašekom, došao je Havel. Pisci u politici obično smišljaju farse. Havel ne vidi češkog Čeha na svom predsedničkom mestu, kad mu istekne mandat. Posle njega, veli, neka dođe Olbrajtova; bila bi dobar predsednik otadžbine koju je pre pedeset godina napustila i u međuvremenu je uglavnom prezirala.
       Olbrajtova se zasad skromno nećka.
       Prvi ratni profiter na Balkanu je Bernar Kušner, lekar bez granica, gaulajter Kosova. Priroda ga nije obdarila visinom, ali je sam sebe častio veličinom: radi šta hoće u ime tzv. Ujedinjenih nacija, teroristima deli činove, obraća se kamerama a ne ljudima, igra se krvlju, ravnomerno raspoređuje krivicu, Srbima garantuje bezbednost tek u Srbiji. Kad mu ne ide najbolje, optužuje Miloševićev režim da mu se meša u posao.
       Pedigrirani sadista Vesli Klark, kome ističe mandat glavnokomandujućeg NATO-a za Evropu, ne gubi vreme, često se viđa u Prištini, ohrabruje Hašima Tačija. Nije, kaže, hteo da gađa voz u Grdeličkoj klisuri, nego most, ali ga je prevario kompjuter. Pilot humanista odmereno je ispalio raketu na most, kompjuter je ubrzao sliku, pa je raketa pogodila civile, kolateralno!
       Kolateralnu štetu samovoljom kompjutera objašnjava i uvek nasmejani portparol NATO-a, univerzitetski profesor Džejmi Šej; šta se može, kaže, tehnika ponekad ubrza i najhumanije rešenje.
       Kad je proglašen za najomraženiju ličnost Zapadne alijanse, Šej se po običaju zadovoljno nasmešio; upravo je to i hteo, takav efekat, jer takva mu je mentalna struktura; sobom je zadovoljan i neće da se menja. U vreme rata Šej se saglasio sa Veslijem Klarkom; "Pošto radimo za stvar mira, kolateralnih grešaka biće sve više i više!" Jedan traktor ličio im je na tenk!
       Žaku Širaku koji je, priča se, svojim autoritetom zaštitio savske mostove od bombardovanja, ne ide u Francuskoj kako treba, jedva tavori u Jelisejskoj palati.
       Slobodan sam da citiram ono što sam u vreme agresije zapisao: "De Gol se naglo prevrnuo u grobu kada je shvatio da je njegov naslednik Žak Širak pretvorio Francusku u američku prekomorsku teritoriju sa ograničenim suverenitetom. Žak se nešto koprca, ali ne ide. Njegovom ministru spoljnih poslova Iberu Vedrinu Medlin Olbrajt ponekad kaže: "Ćuti, bre!" Onda Vedrin, hteo ne hteo, mora da izjavi kako je Amerika danas najdominantija ekonomski, materijalno, vojno, tehnološki, pa ako hoćete, i kulturno, u širokom smislu reči. I mora da zaključi: "U smislu moći i uticaja Amerika se ne može porediti ni sa čim poznatim u modernoj istoriji".
       Na to Amerikanci vele, s poznatom američkom ohološću: Mi pozdravljamo aktivniju ulogu Evropljana, ali oni nisu sposobni da preuzmu vođstvo čak ni kad im ga ponudimo!
       Španac Havijer Solana, doktor fizičkih nauka koji je potpisao nalog za bombardovanje Jugoslavije, više nije generalni sekretar NATO-a, ali još je u Briselu, čeka penziju. Kaže: "Velike žrtve bi se teško podnosile da nema zadovoljstva u radu". Potpis mu je bio veliko zadovoljstvo: "U politici vidim instrument pomoću koga može da se menja realnost". I realnost je zaista promenjena: srpski režim smatra da je pobednik u ratu sa NATO alijansom. Kosovo je, veli režim, sačuvano. Samo se Šešelj pokolebao kad su stigle strane trupe, ali se i on posle predomislio.
       U svakom slučaju, sačuvan je Bujanovac. Još neko vreme...
       Slobodan Milošević, kome se, prema državnim medijima, ceo svet, pa i onaj poraženi, divi na pobedi, postaće narodni heroj (potekla je inicijativa) i vladar pretkumanovske Srbije bez ograničenja mandata. Naš predsednik Milošević lično je otkrio da su se posle pobede nad Zapadnom alijansom pojavili janičari - domaći izdajnici u tursko vreme - a to su svi oni koji drukčije misle, jer time što drukčije misle služe neprijateljima našeg naroda i hoće promenu vlasti. Šta je drugo promena vlasti, nego narodna izdaja. Tu je, u toj nečasnoj raboti, uhvaćena cela opozicija i veliki deo naroda koji joj je naklonjen. Vlast je od Boga, primetio je Ivica Dačić, i ne sme se menjati. Pogotovo kad ostvaruje najvišu stopu rasta u Evropi.
       Da nije bilo rata, ne bi bilo ni Milutina Mrkonjića. Njega nam je naša borba dala. On je prvi poslovođa Srbije, redar radničke klase, naš najveći nadzorni organ, projektant obnove i izgradnje, pratilac Mirka Marjanovića u farmerkama. "Šta možemo kad si popularan", kaže Mirku Marjanoviću kome mase kliču na otvaranju obnovljenih objekata. Kad Mirko pita domaćina ko mu je izgradio novi stan posle NATO agresije, Mrkonjić priskače domaćinu u pomoć s pripremljenim tekstom: "Kaži vlada!"
       Pobednici su napredovali, jedino je general major Aleksandar Bakočević vraćen u rezervu. Bakočević sada sanja novo vreme epoleta (novi orden i novu zvezdicu) da iziđe iz rezerve i sačuva Kosovo koje je već sačuvano!
       Novi načelnik generalštaba Nebojša Pavković u poslednje vreme isticao se i kao politički komesar. Zna šta u narodu valja, a šta ne valja, zna ko je izdajnik, i to kaže. I zna da treba da čuva legalno izabranu vlast, kao što će čuvati i onu drugu kad bude legalno izabrana.
       Pavković tvrdi da će se naša vojska, uprkos svetskim moćnicima, vratiti na Kosovo, samo ne kaže kada. Tvrdi, ponavljam, da je ova vojska najbolja u srpskoj istoriji, što znači da bi od njega imali šta da nauče i Putnik, i Mišić, i Stepa Stepanović. Nedostaje mu samo Cerska bitka! Našoj nesrećnoj pobedi pridružili su se ljudi koji od nje žive i koji su spremni da nas za nju sve žrtvuju, s tim da i bez nas ostanu pobednici. Da ne govorim o njihovim mentalnim strukturama, moralnoj ignoranciji, nepoznavanju skrupula, bahatoj agresivnosti i primitivnom doživljaju sveta; problem je što se smatraju zaduženim za večnost, verujući da je ono što im je dato - dato za svagda. Plivaju na talasu profesionalnog patriotizma, unižavaju pravnu državu, pobeđuju svuda i na svakom mestu, pobeđuju i sopstvene zakone, ako treba!
       Pobednici se grčevito pripremaju za izbore, tako što zemlju guraju u mrak. Tada se, u mraku, neće videti stotine hiljada napuštenih izbeglica (rezultat njihove pobede!), beda, nazadovanje svake vrste, nasilje, kriminal, nerazjašnjena ubistva, korupcija, bogaćenje u prisustvu vlasti, ponižavanje zdravstva, prosvete i kulture, temeljan civilizacijski pad...
       U mraku su spremni na sve! Ovde ističem duet ambiciozne avangarde novog patriotizma, Ivana Markovića iz JUL-a, i Gorana Matića, takođe iz JUL-a. JUL je, uostalom, nosilac svetlosti u mraku, i obrnuto. Ministar telekomunikacija Marković gasi po Srbiji sve što drukčije misli (i kaže) od onoga kako je u JUL-u zacrtano, naplaćuje takse i oduzima frekvencije tzv. izdajničkim medijima improvizovanom interpretacijom zakona; pri tom je obično osoran, gadan na jeziku. Goran Matić organizuje istražne radnje oko izdajničke opozicije, nalazi joj strane mentore, trudi se da joj stane na put, sve po zakonu...
       Ima ih još među pobednicima, ne mogu se izbrojati.
       Ali šta ako se ovo ipak promeni? - pitam ih za njihovo dobro.
       Pobednici ne misle na promene; promena je poraz na koji oni nisu navikli. Pristaće na poraz tek ako im on znači pobedu.
       Rus Kravuljin, pisac - dozvolite da prepišem - kaže ovako: "Nas ne ubijaju, nas zapišavaju. Nas ne pljačkaju i ne muče - nas jednostavno pregaze ili nas uhvate. Mi nismo građani, već klijenti od kojih se ubira reket. Mi smo publika koja šeta pse pored zgrade parlamenta u plamenu. Mi nemamo državu već kancelariju, nemamo vladu već vrhušku".
       Oh, kako smo slični, Rusija i Srbija, tradicionalne sestrice, od kojih je Rusija veća.
       Rusija je u blagoj prednosti zato što još nije pobedila.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu