NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ljubav Življenja

      Kada je ovde, pokraj novosadskog Novog naselja a čelo Detelinare, petsto metara od naše zgrade, u smiraj dana 24. marta '999. godine pala prva NATO-ova raketa na vojni poligon "Majevica", što je bila jedna od prvih ako ne i prva raketa koja je pala na Srbiju, neko iz susedstva je viknuo: "Počelo je!" Time je, bar u ovim krajevima, počelo usmeno predanje o agresiji NATO-a na Jugoslaviju. A u pisanoj književnosti, i to ne samo onoj dnevničkoj, izgleda da je takođe odmah počelo beleženje đavoljeg proleća pod "Milosrdnim anđelom"pošto se već na prošlojesenjem Sajmu knjiga u Beogradu pojavilo pet-šest romana o agresiji NATO-a, a do kraja minule godine izašlo je bar još toliko beletrističkih knjiga s istom tematikom. Ovim je oporeknuta teorija o neophodnosti vremenskog odmaknuća od događaja da bi se o njemu književno "svedočilo", a nema sumnje da je to samo najava mnogih sadržinski istovrsnih književnih dela koja će se tek pojaviti. Od do sada objavljenih knjiga, nekolike zaslužuju punu, pa i naročitu čitalačku pažnju.
      
       Nabisalska Stradija VojislavaDespotova
       Od svih romana koji govore o nemilosnom "Milosrdnom anđelu", najmaštovitije je mišljen i značenjski najslojevitije građen "Drvodelja iz Nabisala" Vojislava Despotova. Oslikavajući jednu dokraja svoju i svojevrsnu, "nabisalsku", a ovovremenu "Stradiju", Despotov će glavnim junakom Sebehlebskim reći: "Naša zemlja nije ni teološka ni komunistička država (...) Posle tolikih godina represivnog socijalizma, našla se u praznom prostoru, u najcrnjem vakuumu školovanog bezbožništva koje se na kraju odreklo čak i samog komunizma, kao vere zamene. (...) Naša zemlja je otvoren grob na kraju sveta, okamenjena slika iz pakla. Raspad, truljenje, izdisanje. Mrtvarenje prošlosti. Apoteoza zamućene istorije i odavno raspadnutih leševa."
       U zemlji dominira kult mrtvih, a mrtvarenje prošlosti ponajviše se iskazuje pravljenjem kipova predaka i prapredaka, kako onih za društvo znamenitih tako i onih beznačajnih, porodičnih i ličnih. Kipovi se postavljaju na sva javna i manje javna mesta, a s njima se ophodi kao sa živima. Stvarno živima, a prošlošću opterećenima i gušenima, ubivenima, oni doista mrtvi, a umetno inkarnirani, jedva da ostavljaju mesta za život. Upravo je glavni junak, kojemu su "drvena lica smrti" "zanat", jedan od najtraženijih umetničkih majstora, koji, po poruxbini, a na osnovu fotografije ili crteža, na svojoj art-mašini štancuje serije u drvetu izrađenih predaka ili tek minulih srodnika. Ali, baš predsednik Republike Nabisal, Gomorajček, inače vajar čije je umetničko ime Prop i koji je istovremeno i predsednik Saveza umetnika - dakle, onih koji Nabisal preplavljuju svojim umetninama, kreirajući virtuelnu stvarnost mrtvih živih i živih mrtvih - s predsedničkim razmahom ponajviše doprinosi uspostavljanju i vladavini privida.
       Nabisalom je zavladala stihija samoubistava posebne vrste samoubica koji, neposredno pred samosmaknuće - u onom deliću strašne sveslobode u kojoj ih ne može sustići nikakva kazna - ubijaju manje ili više drugih, bližnjih ili sasvim nepoznatih im ljudi, koje za sobom, odnosno pred sobom, povlače u smrt, kao svoju pratnju, odnosno prethodnicu. Zlo vrhuni time što i sam predsednik Gomorajček (Gomora-raj-ček?) pripada tom soju ljudi: "Prop je samoubica takve vrste. Pre nego što presudi sebi, on šalje u smrt čitav narod. Njemu treba veličanstvena pratnja"- zapaziće žena glavnog junaka, na šta će je ovaj ispraviti, govoreći: "Prethodnica", a ona zaključiti: "Da, prethodnica kao pratnja".Tu i takvu, smrtoliku i bezbožničku zemlju mrtvih živih i živih ubivenih - zarad toga da bi, kako je u pretnjama najavljivao, "zaštitio vernike" od boljševičkog satanizma gospodina Propa - u kaznenoj ratnoj ekspediciji napašće "Vatikan", koji je "samo sinonim za čitav svet hrišćanskog Zapada".
       Posle bombardovanja Nabisal ostaje u ruševinama. Na pitanje svoje "štićenice" "Zašto su nas bombali?", glavni junak će rezonovati filozofično: "Bombardovanje je bilo veoma važno, da me ne shvatiš pogrešno - čak dobro došlo. Imali smo potrebu za promenom, ali ne onom kojoj su se necivilizovani bombaši nadali već promenom koju će seni žrtava razumeti i stoga nam oprostiti, potreba se videla odmah, čim su avioni poslednji put bacili svoju vatru i otišli da se više nikada ne vrate; zbog te naše zadovoljene potrebe mi smo pobedili; oni su otišli poraženi nenadanom revolucijom preživelih. Kada su se razišli dimovi, kada su zgasnule poslednje žeravice, kada se slegla prašina, ili kako ti kažeš pranšina, pustoš je postala inspiracija za novi život. Ponekad pomislim - to nisam smeo nikome da kažem - da smo Bombardovanje organizovali i naručili sami, upravo u dubokoj Propovoj veri u preokret."
       Ali, o svom "samozadovoljstvu" Sebehlebski iskrenije govori delom nego rečima: sa grupicom prijatelja i poznanika pokušava da napusti zemlju. Na granici se, međutim, ispostavlja da kroz nevidljivu graničnu membranu ne može da prođe niko od odraslih, već jedino jedno dete, koje roditelji umole da se vrati. Dvojbe nema: kad odraste, to bivše dete više neće moći proći kroz graničnu opnu baš zbog toga što je odrastao čovek, a možda i roditelj, kojemu će, ako mu dete bude prekoračilo granicu, jedino preostajati da ga moli da se vrati. Bezizlazom se, dakle, zatvara nabisalski krug pakla.
       Tavna i žestoka alegorijska romaneskna parabola Vojislava Despotova, u metaforičnosti i simboličnosti iskaza svog grotesknog sveta, najčešće je transparentno, ponekad do napadne ogoljenosti prozirljiva u svojim alegorijskim "naputima", ali biva u neki mah i nedovoljno uverljiva u motivisanosti gradnje pojedine crte lika ili dela radnje, kao i nedovoljno čitka u ponekim značenjskim ishodištima svog mimikričnog imenovanja. Orvelovska po svom romanesknom liku i značenjskom zvuku, u usredsređenoj suženosti i dubini svojih crnih "uvida", prozrenja i osvedočenja, očajem svoje vizije - Despotovljev "Drvodelja iz Nabisala", i namah i u naknadnom čitačkom zbiranju, seća nas Domanovićeve Stradije, ali, ne u jednom magnovenju, i Gogoljevih Mrtvih duša. Fascinantnije Stradije i verodostojnijih, da ne kažem sablasnijih Mrtvih duša ovovremeni srpski roman - nema.
      
       Ćirićevo "Prisluškivanje" rata
       Svoj roman Zoran Ćirić, iliti Magični Ćira iz Nišvila (a to će reći: Nišbrea!), zapisuje "prisluškujući" detonacije i komentare u niškom grotlu rata. Narator Ćirić, naime, romaneskno beleži svog "dvojnika" Magičnog Ćiru u njegovom beleženju rata i komentara rata svoga društvanceta u onom niškom "mlečnom restoranu gde najizdašnije sipaju nerazblaženi vinjak". Pri tome narator "partije" "sa trake života skinutih" dijaloga rečenog društvanceta - koje verovatno i pretežavaju, a svakako svojom zgusnutom dinamičnošću i ironijski humornom i crno-humornom, pa i ciničnom intonacijom dominiraju čitavim romanom - preseca "partijama" svojih komentara, odnosno deskripcija i naracija, kao persiflažnih "javnih izlaganja", "tajnih izveštaja", "izvoda iz zapisnika" i "odlomaka iz članaka", u kojima se smenjuje "red satire" sa "redom tragedije" - baš onako kako "dragog Magičnoga" u svojim pismima, koja su treća pripovedačka linija čitava romana, svetuje njegov, iz "beloga sveta" prijatelj Paja, zadužen da Magičnoga izbavi iz "gara" urana.
       Roman kazuje u "sindikalnu, neuglednu prčvarnicu" od "mlečnog" restorana ukotvljenu "odiseju" društvenih marginalaca, maltene autsajdera, koji su se, iznebuha, bez ikakve zasluge ili krivice, našli na jednom od glavnih udara Istorije, i to one - ratne. Nad njima se vodi rat koji oni nikako ne bi da vode. Nigde koliko u ovom romanu reč bembanje - koja, inače, znači tuču, tučnjavu - nema toliko trpno značenje: junaci ovog romana (i, dabome, ne samo oni) ne bembaju, nego su samo - bembani. Ili, samim romanom govoreći, između onog koji bombarduje i onog koji je bombardovan, "razlika je u vertikali Hijerarhija". I doista, ne samo u ratu, skrajnutost ove generacije, a i ne samo nje jedne, proističe iz njenog hijerarhijskog mesta na socijalnoj lestvici društva. Neki vršnjaci ove generacije, kojoj je mnogostruko osujećen život, i kojoj je pokradena svaka nada, a pružena samo jedna "šansa" - šansa rata, po desetak godina se mrcvare po bojištima raznih vojišta. Otuda je razumljivije da njih, donedavne nevažne mirnodopske "volontere života", koje "ni jedan od ovih novijih ratova nije preskočio", ali oni njih jesu, ovaj, najnoviji, natovski rat, u svojoj obuhvatnosti koja nikom ne dozvoljava izmicanje, ne preskače, jer su mu potrebni kao - žrtve.
       Namah svesni sveg cinizma "vršenja Istorije" nad njima, oni toj Istoriji uzvraćaju visprenim cinizmom i sarkazmom svojih opaski, dosetki i komentara i žilavim pragmatizmom ratnih marginalaca, to jest diskretnih "krivinaša" i finih, tihih rebela, kojima se ne žuri da se odazovu na "odmah i hitno" "sirensko-hijenski zov" otaxbine na "žurku" i "redaljku". Ne "primaju" se lako, ne "primaju" se nikako na sudbinu - "topovskog mesa". Znaju nekolebljivo: "Ko preživi ovu 'tarapanu-kampanju' valjda će se, konačno, očovečiti. A za ostale će se pobrinuti Holivud i gusle." S obzirom na to da više neg' dobro znaju da je u "filmu" rata bolje biti "i statista nego kaskader", potom i da im je Holivud daleko, a oni njemu još dalje, a i da im ni najmanje nije do toga da ih "gusle pevaju", oni se grčevito drže svojih ukopano antinatovsko-antiratovskih mlečnorestoranskih voajerskih "položaja", na kojima, "brifingujući", jurišnički cuclikaju vinjake, pućkaju xointe i "prosipaju" čitave šarade dosetki. Kao što se ono pričalo da su "Cigani" na ulazu u Stočni trg poboli tablu s upozorenjem: "Mi smo Cigani - Aerodrom je desno", tako su i ovi "krivinaši", kojima rat nije njihova "priča", mogli da istaknu tablu s onom rečenicom iz jednog pisma Franca Kafke iz 1914. koja, nimalo slučajno, stoji na početku ovog romana kao njegov moto: "Danas je počeo rat, popodne idem na kupanje".
       S nepogrešivom intuicijom rasnog pisca koji ni na tren ne smeće s uma naput onog "saborca" Magičnog Ćire koji ubeđeno kaže da "dobra literatura ne živi od teorije nego od života", Zoran Ćirić neoposredovano, bez literarisanja beleži ono što je video i čuo. A video je i čuo - mnogo. Oporo i krvavo bogatstvo Ćirićevog romana ne čudi, jer, kada se događa Istorija, naročito ona ratna, vreme se "ubrzava", a događaji zgušnjavaju. Slika rata koju Ćirić daje istovremeno je i panoramski široka i otkrivalački duboka, žestoko kritička, jer ne toliko švejkovski humorna koliko jeržilecovski satirična, a celim tokom romana - veristički istinoverna, sa snažnom sugestijom autentičnosti i nepatvorenosti.
       Ćirićev roman-prvenac je roman novog senzibiliteta: rasterećen balasta u fabuli i pročišćen u postupku, svež i u ukupnoj viziji i u pojedinačnoj "sekvenci", opor u sentimentu, antipatetičan, vispren i, svakako, najbritkiji roman đavoljeg proleća '99... Žustar, duhovit i ubojit. Ima se utisak da je njime u zavidnoj meri dato stanje duha čitavih mlađih emancipovanih generacija.
      
       Kapor: uprepodobljeno i upodobljeno, lažljivo i potkupljujuće
       Kataklizma bombardovanja za Moma Kapora kao da je bogomdana, jer: "Orgija smrti (moram to i preko volje da priznam) izaziva u meni neku čudnu vrstu euforije - potrebu da je proslavim kao retku svečanost." To će Kapor reći u jednom već poodmaklom trenutku svog "Lepog dana za umiranje", koji, prvenstveno mada ne i pretežno, pripoveda bombardovanje Beograda minulog proleća. Kao što je ono, 1993, na hercegovačkom ratištu, u neposrednoj blizini smrti, "odjedanput" bilo povratilo "izgubljene ukuse i smisao" - pre toga utrnule jer blazirano prezasićene kalvadosom i "tucetom ostriga kod 'Šarla' na Klišiju", "starim ljubavima koje sam pamtio kao vragolaste devojčice u Beogradu, a zatekao kao zrele otmene dame", hašišem i šampanjcem "kristal" u Njujorku, lambadom sa kubanskim emigrantima u Karakasu i "crep sizet"-palačinkama na Monparnasu - kanda je tako "orgija smrti"u Beogradu s proleća '99. probudila utrnula čula u Kapora koji izoštreno percipira i zapisuje čitav njen "panoptikum".
       Njegova zapažanja su mnoga i bogata, slike jarkojasne i živolike, a međ likovima i događajima pretežavaju oni iznimni i izuzetni, ali neretko i bizarni. On sve ovo, kako ističe, piše rukom i olovkom, koja je "suština", "uz svetlost voštanice, kao kakav srednjovekovni monah", a - "čekajući smrt". On, dakle, piše testamentarno; skoro da bi se moglo reći: amanetno i zavetno. Ali, i pokajnički i iskupljujuće, jer piše, maltene, o svima onima o kojima je trebalo da piše, a nije.
       Podižući mu velelepan krst u tekstu nadahnutim glorifikacijama, sa svim podrazumevajućim i nepodrazumevajućim preterivanjima, više neuverljivim nego uverljivim, ponajviše piše o "Poslednjem Mohikancu iz plemena Sveznalica", Milanu J. Kaporu, upokojenom '88, koji mu je bio "dalji rođak, a najbliži prijatelj i gotovo stariji brat", "najveći amerikanofil koga sam ikada znao", i koji - "Bogu hvala što to nije doživeo!" - "sigurno ne bi preživeo bombardovanje u maju ove godine kad su bombe pale čak i na njegov porodični vinograd na Horgošu kraj Palićkog jezera". A i da "ne bi podneo tu vrstu izdaje svog američkog sna"...
       A šta biva s Kaporovim "američkim snom"? Plašeći se "više za svoj i Milanov san nego za sebe", on, kako sam veli, poput Davida Koperfilda koji se moli Bogu da ne zamrzi svoga očuha dok ga ovaj tuče, "pronalazi(m) i u sebi sličnu molitvu". Ali, Bog, ili zauzet prečim poslovima ili, što je verovatnije, ne čuvši ga od grmljave detonacija, očigledno nije uslišio skrušenu i usrdnu molitvu ovu: "Raketa koja je upravo pala na Čuburu, stavila je konačnu tačku na ovo poglavlje i učinila da zauvek izgubim i drugu stvar koju sam voleo - Njujork, koji više nikada neću videti." To je, očito, bila ona prevršujuća kap, pa Kapor, konačno, pri samom kraju romana, uzvikuje: "Good by America!"
       Kaporova ispovest je s iskusnom i sračunatom doziranošću emotivno odmeravana i "balansirana", ali je češće prekomerno neg' odmereno - patetična, i svojom "građom" i svojim izrazom. A u svojim široko, do krajnjih suprotica bogatim, a pretežno "podignutim" emocionalnim amplitudama, najčešće je ganutljivo nostalgična, žalna i samosažalna. Ali biva i da je i - bizarna, ne samo u jednom trenutku, a svakako u onom u kojem će se autoru, dok posmatra beogradske starce-božjake, oteti uzdah: "Kako im samo zavidim! Oni nemaju šta da izgube, niti da propadnu više nego što su propali. Ne poseduju ništa za čim bi se moglo žaliti. Ako ih Gospod Bog pomiluje i obraduje smrću, za njih će to biti najveća nagrada - oslobođenje i spasenje od predugog lutanja bez cilja".
       Ali nije glavna čitaočeva nelagodnost i muka s Kaporom u "Lepom danu..." autorova sklonost ka bizarnom i naklonost ka sarkastičnom, što je, uostalom, stvar k a r a k t e r a senzibiliteta. A, zatim, i muka je zanemarljiva, pa može i da se više nego "pola prašta" onome koji je priznaje: "Davio sam se u bezbroj sitnih laži i malih, lukavih strategija". Glavna čitaočeva muka s Kaporom u "Lepom danu za umiranje" je u tome što autor - pišući svoju ispovest u naglašeno realističko-dokumentarističkom poetičkom "ključu" - "bezbroj sitnih laži i malih, lukavih strategija" svoga krivotvorenja stvarnosti ne razastire kao umetničku fikciju nego protura kao istinu fakta. Iskusni književni šarmer, ali i šminker, pa i folirant Momo Kapor i ovaj svoj roman gradi na proverenoj kaporovskoj "formuli" sentiš-nostalgičnog pripovedanja, u kojem ima oveštalog lirizma i potrošenih duhovitosti, slatkastih začudnosti i sarkastičnih bizarnosti, a i, ne malo, mitomanskih "prozrenja" i mitologemskih "obogotvorenja". Još više ima olakih, potpuno lažnih, a apodiktično datih "znanja", "tvrdnji" i "osvedočenja". I ima tolikog počestog i premnogog, zapravo neprestanog podilaženja ružičastoj predstavi sebe i s v o g a sveta u svem ostalom, a crnom svetu nekog pretpostavljenog komformističkog čitaoca - da se postavlja pitanje da li je reč samo o piscu negda blazirano utrnulih čula ili i o piscu, i onda i sada, duboko utrnulog moralnog nerva.
       Da, jeste "Lep dan za umiranje" - opasna knjiga, ali ne po književnost i ne stoga što bi bila "moderna", jer ona to nije u otrcanosti stereotipa svog frajersko-folirantskog fazona jedne naročite, guslarske "xins-proze". U ignorantskoj imoralnosti pripovedanja laži, dabome svoje, i nemoralnosti propovedanja smrti, dabome tuđe - ona je opasna po duh ovdašnjeg sveta a, bogme, i po njegov život, kako se to da videti iz njenih i "beogradskih" i "hercegovačkih deonica"... Ali i ne samo iz njih: i jedne i druge "bombice" i "bombe" tih opasnosti su, s dijabolično samozadovoljnom i uznositom nezazornošću, minski a raskriveno rasejane duž čitava romana.
      
       "Poslednja šansa" V. Kecmanovića
       Za dvoje iz društva mladića i devojaka, za Popa i Mariju, u romanu "Poslednja šansa" pričana sedeljka u tašmajdanskoj "Poslednjoj šansi" biće doista - poslednja: sledeće noći razneće ih natovska bomba... A posle te smrti, nastavljaju se ne samo životi preživelih iz toga društva nego i ona, tada započeta, a nedovršena, jer nedovršiva, jer razuđena i mnogoznačna mladićka priča. I deo te priče, onaj o prisustvu Đavola u svakom čoveku, ne samo da se nastavlja nego se i ovaploćuje u jednom od volšebno iskrslih likova, u Leu Rutiju, iliti Leopoldu Rutendolfu, kako je on bio imenovan u mornim snovima i halucinantnim vizijama poginulog Popa. A čini se da je upravo ta priča roman ovog romana: onaj matični njegov fabularni tok i glavni značenjski stožer. Sve ostalo se ukazuje prvenstveno kao veoma dobar "ram za tu sliku".
      
       Anđelković, Marković, Nenadić, Vukoslavović
       Dva kompjuterski epistolarna romana koja govore o "Milosrdnom anđelu" sabrala su svoju građu sa Interneta: "Savršen zločin" Milivoja Anđelkovića i "Target" Mirka S. Markovića. Oba su interesantnija po novini "tehnologije" stvaranja romana nego po sadržini stvorenoga. I jedan i drugi su mozaički zbir autorskih i drugih beleški i pisama, reagovanja na NATO-bombardovanje Beograda, pri čemu i jednome i drugome, u njihovoj kaleidoskopskoj razasutosti, nedostaje više romaneskne kohezivnosti.
       Tavna senka krila "Milosrdnog anđela" nadnosi se nad tri poslednje glave "Uragana" Dobrila Nenadića, još više ubrzavajući i zgušnjavajući radnju ovog i inače dinamičnog, na način razvijenog filmskog scenarija pisanog romana.
       Lirski romaneskni memoar Radonje Vukoslavovića "Sjene i prisjene", koji - na način tananih snohvatica i mornih fantazmagorija pretežno pričajući životnu građu jednog drugog rata, onog partizansko-oslobodilačkog i komunistički prevratničkog - u svojoj priči dolazi do naših dana, pri koncu te priče zapljusnut je invektivama protiv NATO-bombardovanja.
       Zašto se niko ne pita - zašto? Indikativno je da, osim pomalo infantilne junakinje Vojislava Despotova, niko od drugih autora ili junaka ovde promišljanih romana ni u jednom momentu, u vezi s NATO agresijom, ne postavlja pitanje koje se čini nezaobilaznim: ZAŠTO? Kao da se udari s neba shvataju, ako ne i prihvataju, kao nekakva višnja pošast, o čijem se razlogu, kao da je bogovski, ni ne pita, još manje raspravlja, a ponajmanje se on - osporava. Kao: tako je - kako je! I, maltene, od - Boga je, kako će, recimo, i rezonovati Despotovljev glavni junak, govoreći: "kazna je Bog". Biće da se ovo krucijalno zašto ne postavlja naprosto zbog toga što ono za sobom povlači niz istovrsnih pitanja o prethodećim događanjima, na koja odgovori nikako nisu laki, a još manje - lagodni.
       Povrh prećutkivanja pitanja zašto, jednako tako, i jednako indikativno, izostaje drugo neminovno pitanje: ono o - posledicama. Dabome, ne samo o onim neposrednim, materijalnim, spoljnim i transparentno vidljivim, koje su uveliko opisivane, nego o onim unutarnjim, naoko nevidljivim, a suštinskim, kako onim neposrednim, još više onim dugotrajnijim i dalekosežnijim?
       Nepostavljanje pitanja uzroka bombardovanja, na koje se ne može istinski odgovoriti bez odgovora na potpitanja o prauzrocima, čini se da proističe iz nedostatka hrabrosti za suočenje s onim delom uzroka u kojem je deo i - naše krivice. A to znači da nemamo hrabrosti da se samosuočimo, bez čega nam, opet, nema ni samospoznanja, bez kojega nam, na kraju krajeva, ne može biti možda potrebnog, možda neophodnog pokajanja, iskupljenja i preporođenja. A mi sebe druge nemamo. I, dok nepostavljanje pitanja o uzrocima pokazuje odsustvo snage i hrabrosti da se suočimo sa svojom neposrednom prošlošću, odsustvo pitanja o posledicama pokazuje istovrstan nedostatak snage i hrabrosti za suočenje sa neposrednom budućnošću. Osim one budućnosti koju sami osmislimo i, sami il' uz pomoć sveta, izgradimo, za nas druge budućnosti - nema. Odnosno, ima je, ali je to ona u kojoj će nam jedino preostajati da glavinjamo kroz prostor i vreme, tužno i ružno ličeći na kreature iz "Dange" i "Stradije"...
       Bilo kako bilo, čini se izvesnim da aktuelni srpski roman, kao i druga estetski i etički relevantna proza, već sada pokazuje da je epoha junačećeg "guslanja" i "u prsa busanja", bar u onom razmišljenom romanu, zauvek - prošla.
      
       "Ljubavlju sveta" protiv totalitarizma "na zemlji" i "u vazduhu"
       "Sa iznenađenjem primećujem kako Predsednik na trenutak gubi misao. Ali sve su to utisci. Jedino je izvesno da je Predsednik po ko zna koji put mimo moje volje uzeo moj život u svoje ruke" - dan ili dva pred bombardovanje zapisaće u trećoj od trideset tri svoje dnevničke "blic"-priče Dušan Veličković u knjizi "Amor mundi". "Egzistencijalnu strepnju i rezignaciju zbog života u Beogradu ovog proleća", svaka na svoj način, beleže sve priče ovoga autora. S čestom pomišlju na knjigu Hane Arent "The Human Condition", u kojoj se "kaže kako ljudsku sudbinu određuje ljubav sveta i ljubav prema svetu", i sa uverenjem da "Amor mundi, to bi mogao da bude i moj stav", Veličković je ispisao svoju kratku, a uverljivu knjigu "istinitih priča", koja nije niti može da bude išta drugo do probrani odlomci dnevnika, kakve su u đavolje proleće '99. pisali mnogi, kako svedoči i sam ovaj autor: "Kao i moj prijatelj, kao i svi, i ja pišem. Piše i moja žena. (...) Njen spis je 'žensko pismo', a moje onda, valjda, 'muško pismo'. Slutim da to znači da ona osećanjima prikriva činjenice, a ja činjenicama osećanja."
       Neka ove reči o "muškom" i "ženskom" dnevniku budu uvod u Dnevnik Jasmine Tešanović: "moralna opera jednog političkog idiota". Da li "muško" ili "žensko pismo", to ovaj čitalac ne bi da prebira, ali je nedvojben u utisku da je dnevnik Jasmine Tešanović "O normalnosti: moralna opera jednog političkog idiota" jedan više neg' potresan i, sve bih da kažem - munkovski krik, ako kriku uopšte može biti imena u jeziku. To je krik s dna bića čiji su temelji potreseni temeljnim potresima društva u kojem živi. Onoga bića koje kaže: "Kad bih samo mogla da postanem vetar i da me nema".Jasmina Tešanović je - ubeđena da "moj moralni zadatak je da preživim i da ispričam istinu o svojoj smrti" - ovaj svoj dnevnik "vodila", skoro s neizostavnom svakodnevnošću, od 17. marta '98. do 20. jula '99. godine, iliti od vremena čuvenog "NE-referenduma" do prvih dana leta '99, u kojima iznenađeno otkriva da "naš sused nije glasao za vlast koja vlada, kao što smo mislili. Mi nismo, oni nisu, pa čija je onda to vlast? Ničija, niko je nije postavio, tako da niko ne može ni da je smeni".
       A između početka toga i takvoga Prologa i kraja ovakvog, njegovim delićem rečenog epiloga Čekajući mir, teče "iskrena i elementarna", a dramatična ispovest "straha i strepnje". Iako se ovde ne prećutkuje ni ona najintimnija intima bića, prvenstveno i pretežno se ispoveda ona politička intimno-neintimna "moralna opera", odnosno egzistencijalna jeza "jednog političkog idiota", kako sebe naziva autorka, imajući na umu prvotno grčko značenje ove reči kojom su označavani muškarci "kojima su bile uskraćene informacije", kao i, "formacijski" - sve žene.
       Dubok i čemeran pečat isključenosti, osujećenosti i potpune političke nemoći nosi na sebi čitav ovaj spis, što je dodatna drama, iliti "opera" koja i prethodi i sledi rukopisu u - životu. Osećanje beznadežne, a istovremeno žestoko pobunjene nemoći jeste i čvorište lomova ovog političkog, ali i ne samo političkog bića. Pobuna i nemoć uzajamno se glođu i potiru, ali nikada do potpunog, jednostranog ili obostranog sloma, nego neprestano se iznova pridižući i hvatajući u koštac. To rvanje i jeste drama ove "opere". A zaoštrenost rečenih antagonizama je maltene neprestano - granično radikalna. Stoga ne čudi što se pod tom dramom savija, satire, pa i razara sam temelj bića, kao prekletstvom osuđenog na to da ukoliko više vidi i zna utoliko manje - može: "U katatoničnom sam stanju, borim se protiv vremena sa leđima okrenutim ka budućnosti".
       Tešanovićeva, dabome, najčešće beleži stanja, i lična i opšta, društvena, pri čemu se, ne jednom, u "dijagnozi" onih društvenih podudara s "nalazima" Despotovljeva romana. Ona, recimo, beleži: "Oni su se borili u svim tim balkanskim ratovima, starim i novim. Njihova moć i ideje terali su ljude u smrt, i stvorili su ove smešne vođe koje zagovaraju staru smrt. Smrt je svuda oko nas. Ima je više u životu nego u smrti, više u ljudima koji još uvek dišu nego kod onih koji su prestali."
       I, piše: "Mi danas ovde živimo u kulturi smrti zasnovanoj na instinktima umiranja ili preživljavanja (...) živimo u spoljnjem svetu našeg unutarnjeg života, u jednoj imaginarnoj, virtuelnoj stvarnosti (...) Ovo je zemlja egzila (...) Opet smo svedoci koji ne vide. Znamo da se dešava ali smo slepi (...) Nije čak ni nasilje koje me svaki dan ubija na sitno, već ova ravnodušnost u odnosu na ubijanje, koja obesmišljava sve u našim životima"...
       A njen "Prop", takođe ne u jednom trenutku, seća na Despotovljevog: "Da li je on prostodušna pokvarena maćeha, a mi anđeli ili smo mi deo njegove suštine, odgovorni za njegovu moć? Uvučeni smo u rat koji ne razumemo i ne želimo, zahvaljujući kukavicama koje se plaše da pregovaraju zato što ne umeju da govore ili racionalno razmišljaju (...) Ali on je upravo ono od čega bežim u mojoj porodici, njegov popujući, patrijarhalni, ozbiljan i patetično agresivan ton (...) Njegovu autodestruktivnost osećam kao svoju. (...) Da bi se osećao normalnim i dobrim potrebno mu je da svi mi patimo. (...) Imamo jednu nezrelu, razmaženu, divlju osobu koja nas drži u kavezu, paleći vatru svuda oko nas(...) za koga znam da je korumpirani lažov i nemilosrdni neprijatelj, pretvarao se da je moj otac, otac zabrinut za moju budućnost, zato nas i šalje u rat, zato se i bori protiv čitavog sveta (...) Lice Oca/Države koji pravi incest pred svojom decom/podanicima. Lice patrijarhalne države, farsičan pater/otac u farsičnoj državi"...
       Za vreme bombardovanja će zapaziti: "Ko je za to odgovoran, nismo se usudili da pitamo (...) Raspuštene su ludnice, a bolnice se koriste za ranjenike. Pacijenti šetaju ulicama, ne primećuje se (...) Razmenjujemo potrebe, dobra, strahove, informacije; ko, kad, gde je pogođen. Nikad zašto". A kad je "izbio mir", ona beleži: "Svaki novi dan mira dovodi nas bliže do posledica rata (...) Ono što postaje specifično za Beograd '99. je to da postajemo ljuti na same sebe zato što smo politički idioti (...) Država upire prst ka svojim izdajicama i herojima: najbezbednije mesto je ne samo da si heroj, već poginuli heroj"...
       I, za razliku od romana koji izbegavaju da postave neka suštinska pitanja, Tešanovićeva ih, pod diktatom Diktature Svakodnevlja, postavlja: "Da li je to zato što Srbi imaju kolektivno osećanje krivice jer se ratovi koji su usledili raspadu bivše Jugoslavije nisu nikad odigrali na srpskom tlu, ili je to samo dekadentna želja ratnika da ginu? (...) Ali šta može da zvuči istinito pošto je ubombardovana demokratija u zemlji u kojoj fašizam pobeđuje?"
       Najzad, Tešanovićeva daje i neke od "konstatacija" kojih se aktuelni srpski roman ustručavao: "Ne ponosim se svojim narodom, ubijali su i ponižavali druge narode (...) Ostali mogu da nas osuđuju ili sažaljevaju, ali je slika jasna, mi nosimo kolektivno o sećanje krivice. Sada sam sigurna da ono ne postoji u nama, kao što i ne treba, ali sugurno postoji izvan nas, kao zid. Danas se plašim bombi više nego ikad jer shvatam da niko niti zna niti mu je stalo da zna da nas svakoga dana bombarduju (...) Sada smo potpuno odsečeni od kategorije o kojoj valja brinuti: najgori svet na svetu (...) Oslobodite nas zločina i zločinaca ali nemojte i kožu da nam skinete"...
       Ako bi trebalo sažeto reći stvarnost dnevnika Jasmine Tešanović, a pri tom i onu stvarnost stvarnosti iz koje taj dnevnik proističe, onda bi opet trebalo govoriti samom njome, odnosno onom njenom, sa samog kraja knjige anegdotom s grčkog mora, u kojem se, mesec i po dana posle NATO-rata, kupa sa svojima dok u njihovoj blizini kruži neka velika riba, koja bi mogla biti i - ajkula: "Kažu nema ajkula u Mediteranu, ali više ne ulaze u vodu. Mi ulazimo i igramo se oko drugog talasa: već na trećem, na oko pet metara vidi se velika riba kako se bacaka. Nemci nas pitaju odakle smo, ja kažem: iz Beograda. Potpuno su zbunjeni. Žena stoji uz mene duže nego što priliči, a kad smo otišli, oni su i dalje ostali gledajući u mesto gde se velika riba, možda ajkula, kretala, a mi se ipak tu okupali"...
      
       Zaključak
       Kad se ovaj čitač, pri kraju ovog teksta, zbere nakon "kupke" u dosadašnjoj srpskoj prozi koja govori o đavoljem proleću pod "Milosrdnim anđelom", prvi magnoveni tren ga seti onoga trena u njoj u kojoj se, kod Veličkovića, govori o nasušnoj potrebi ljubavi sveta i/ili ljubavi prema svetu. Pri tome, međutim, taj čitač, ovaj ja, skeptično pomišlja da samo to, ma koliko bilo veliko i nasušno, nama, ovakvima kakvi jesmo, nije dovoljno. Jer, nama pre, i više od toga čini se da treba ono što nam i pre i nakon


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu