NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U logoru logor?

KFOR i Crveni krst negiraju postojanje logora za Srbe. Da li će i novi podaci biti dovoljni da se dokaže šta se dešava sa nestalim pripadnicima naroda koji je i dalje obeležen žigom kolektivne krivice?

      Iako Kfor i NATO pokušavaju da lansiranjem raznih senzacionalnih vesti poput one o navodno planiranom antentatu Vojske Jugoslavije na generalnog sekretara NATO-a i komadanta za Evropu Džordža Robertsona i Veslija Klarka, skrenu pažnju sa neuspeha međunarodne misije na Kosovu, svakodnevno se uvećavaju razlozi za njihovu brigu upravo na drugoj strani - među ekstremnim Albancima.
       Posle analiza raznih međunarodnih agencija u kojima se priznaje da OVK nije ni raspušten ni razoružan, "Vašington post", pozivajući se na američke zvaničnike i predstavnike međunarodne misije na Kosovu, upozorava da se Albanci ne drže obećanja ni u "tampon zoni", rešeni da nastave izazivanje srpskih snaga, konstatuje ugledni američki list.
       Istovremeno sve glasnije se potvrđuje priča da ekstremni Albanci u privatnim zatvorima drže na desetine kidnapovanih Srba.
      
       Sabiranje
       Čak i iskusni ratni izveštač sa terena gotovo besno će ustvrditi "da logori odnosno zatvori za Srbe postoje na Kosovu i u Albaniji jasno je kao što je dva i dva četiri, a to zna i Kfor", ali to ostaje u domenu pretpostavke jer niko od brojnih novinara na Kosovu nema opipljive dokaze: "nemoguće je naći Albanca koji bi tako nešto potvrdio", razočaran je dopisnik jednog američkog lista.
       Ono što nije uspelo novinarima, uspelo je aktivistima Helsinškog komiteta Sandžaka, koji je ove nedelje uzburkao javnost tvrdnjom da u području između Kline, Peći i Đakovice postoji šest, odnosno sada pet mesta na kojima se drže zatvoreni kidnapovani Srbi. Poznati borac za ljudska prava ovenčan američkim i priznanjima Evropske unije Šefko Alomerović kaže da komitet kome je na čelu ima 150 aktivista na Kosovu koji "nemaju razloga da lažu s obzirom da su rizikovali svoje živote kako bi uspeli da uđu u te zatvore i uvere se u njihovo postojanje".
       U svom izveštaju Alomerović je detaljno opisao okolnosti, imena kidnapera i lokacije za niz nestalih osoba. U razgovoru za NIN predsednik Helsinškog komiteta Sandžaka pojašnjava da je celokupan materijal predat međunarodnim organizacijama, pre svega Međunarodnom komitetu Crvenog krsta još u januaru, ali da nikakve reakcije nije bilo. Revoltiran time, rešio je da sa velikim delom priče izađe u javnost, izostavljajući precizne lokacije zatvora.
       Opisujući logore formirane odmah nakon dolaska Kfora i povratka OVK na Kosovo, po kotlarnicama i podrumima javnih zgrada u gradovima, Alomerović navodi primer zgrade socijalnog u Kosovskoj Mitrovici. Kasnije su razmešteni uglavnom po privatnim kućama i zapuštenim objektima poljoprivrednih dobara po Metohiji. To nisu klasični logori, već mesta na kojima se drži 10 do 50 građana nealbanske nacionalnosti, a često se premeštaju. Komandant svih logora je Aljoš Malja, šef tajne policije OVK, na pomen čijeg imena su se u kancelariji Kfora u Kosovu Polju prisutni uznemirili, napustili kancelariju, a zatim više interesovali odakle nam je to poznato, nego da li je tačno objašnjava Alomerović.
       Na istupanje Alomerovića u sredu se nadovezalo novoformirano Udruženje rodbine nestalih lica sa Kosova i Metohije. Broj nestalih nealbanaca sa Kosova, po njima, iznosi oko 1 200, a sami su za osam dana postojanja potpuno obradili čak 472 slučaja. Za te nestale osobe poseduju detaljnu dokumentaciju, sa datumom i mestom nestanka, u velikom broju slučajeva s imenima kidnapera, brojevima registarskih tablica kola kojima su odvedeni, kao i mestima u kojima su privremeno držani.
      
       Rodbina
       Uplakani roditelji ili supruge otetih ponavljaju da ne znaju razloge zbog kojih su se baš njihovi najmiliji našli na meti jer su "uvek dobro živeli sa komšijama Albancima", i izražavaju spremnost na saradnju sa svima, uključujući i udruženje rodbine Albanaca u srpskim zatvorima. Upitan o logorima, predsednik udruženja Ranko Đinović tvrdi da oni "postoje po regionima, ali i da ih kontrolišu raznolike strukture, s obzirom da se zarobljenici drže iz političkih, finansijskih ili privatnih razloga".
       Iako pominju profit kao jedan od motiva, u ovom udruženju negiraju kontakte sa privatnim agencijama koje posreduju u razmeni, tvrdeći da im takva saradnja nije nuđena.
       Živorad Jovanović, poznat i kao Žika Beli, vlasnik privatne detektivske agencije "Ozna", izjavio je prošlog meseca da se njegova agencija uspešno bavi pronalaženjem i razmenom kidnapovanih Srba za zatvorene ili nestale Albance, ali samo za slučajeve otmice pre 1. septembra 1999. "kako se ne bi podsticala ovakva nedela". Navedeno je ime Albanca Driza Meritija koji je ponudio
       20 000 nemačkih maraka za pronalaženje njegovog sina, kao i pomoć u traženju nestalih Srba. OZNA je pomenula postojanje privatnog zatvora kod Kosovske Kamenice, da je oko 160 Srba bilo zatočeno u Mušutištu a kasnije premešteno, i da postoji nezvanično "tržište zarobljenika" kod Podujeva.
      
       Detektivi
       U izjavi za NIN gospodin Jovanović nije želeo da komentariše najnovije tvrdnje o logorima, ističući samo da je do sada uspešno rešio više od 20 slučajeva, da i dalje odlazi na Kosovo, ali da sve priče na tu temu duboko potresaju porodice nestalih te ih treba pažljivo plasirati.
       Da se pre svega mora voditi računa o porodicama kako se ne bi uznemiravale i ulivale prevelike nade, rekao nam je i visoki funkcioner vlasti u Beogradu, tvrdeći da su zarobljeni Albanci u zatvorima u Srbiji u nadležnosti pravosudnog sistema, te da nema govora o razmeni.
       Stručnjaci za ovu oblast tvrde da je teško verovati da se uspeh agencije "Ozna" ne zasniva na saradnji sa civilnim i vojnim vlastima u Beogradu, kojima je privatna agencija potrebna kao pokriće za saradnju sa Albancima. Privatnom inicijativom prevazilazi se nepostojanje legalnog okvira, na šta se žale i pripadnici međunarodnih organizacija. Zbog prirode sukoba na Kosovu, kao i onoga između SRJ i NATO, nije do kraja definisano da li se u slučaju zatvorenih Albanca radi o unutrašnjem sukobu ili ratu, kada se primenjuje Ženevska konvecija. Pitanje zatvorenih i zarobljenih nalazilo se u prvom nacrtu Kumanovskog sporazuma, ali je usled tvrdnji oficira Vojske Jugoslavije da ne mogu pregovarati o stvarima van njihovog domena, izbačeno.
       Međunarodna dimenzija priče sastoji se i u tvrdnjama da logori za Srbe postoje u Albaniji. OZNA tvrdi da se kidnapovani Srbi drže u Kukešu, Tropoji i mestu Ruhase u severnoj Albaniji, a Šefko Alomerović, pozivajući se i na svedočenje dato jednom aktivisti Amnestdž International-a, takođe pominje Kukeš i Tropoju. "Amnestdž International" je zabrinut zbog izveštaja o zatvorenima i pokušava da ih potvrdi", glasi izjava koju je NIN dobio od funkcionerove organizacije u Londonu, bez mogućosti da razgovara sa njenim aktivistima u Albaniji.
       U Tirani je dr Maći Lakrori, visoki funkcioner vladajuće Socijalističke partije Albanije i šef parlamentarne delegacije u Zapadnoevropskoj uniji (NjEU), za NIN rekao: "Nikada ranije nisam čuo tako nešto. Kategorično poričem mogućost postojanja takvih zatvora." Fatos Nano je takođe upravo ovih dana našao za shodno da potvrdi privrženost Albanije poštovanju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti.
       Ideja da su u Tropoji i Kukešu, gde su postojali veliki izbeglički logori za kosovske Albance u vreme NATO bombardovanja, sada zatvori za Srbe, može zvučati logično. Ti logori su se, međutim, uglavnom nalazili na otvorenom, odnosno pod šatorima, i nije zaostala nikakva pogodna infrastruktura. Izvor iz međunarodne misije u Albaniji za NIN objašnjava da je u vreme ezgodusa Albanaca sa Kosova tamošnja štampa pisala o "Srbima infiltriranim među izbeglice", kao i da u Albaniji nema klasičnih zatvora, samo pritvora u policijskim stanicama. Ovaj zapadnjak takođe nije čuo za srpske zatvorenike, mada dopušta mogućost da u državi gde sve sporo funkcioniše, a naročito pravosuđe, postoje i zatvoreni Srbi.
       Treba podsetiti da je, prema podacima Međunarodnog crvenog krsta, 150 civila srpske nacionalnosti bilo kidnapovano pre početka NATO akcije. U beogradskoj delegaciji ove humanitarne organizacije NIN-u je rečeno da "do sada nismo bili u mogućnosti da potvrdimo navode o logorima, ali činimo sve da pomognemo porodicama i kolegama na Kosovu, prosleđujemo prikupljeni materijal, prati se svaka dovoljno specifikovana informacija".
       Predstavnik za informisanje MCK, međutim, nije bila u stanju da kaže za koliko je, od 346 slučajeva prezentiranih krajem februara, u beogradsku centralu stiglo povratnih informacija, a upravo u tome je, po mnogima, ključ čitave priče.
      
       Pritisci
       Još u početkom godine objavljenom izveštaju beogradskog Fonda za humantarno pravo tvrdi se da je samo u prvih mesec dana po ulasku KFOR-a na Kosovo iz Orahovca nestalo 40 Srba i da je tada "ceo Orahovac, uključujući Kfor i OEBS, znao da OVK ima zatvor u bivšoj policijskoj stanici i zgradi bivšeg Vatrogasnog doma". Prema navodima Nataše Kandić, ona je 8. novembra upoznala predstavnike OEBS-a i UNMIK-a u Prištini sa podacima u vezi sa otmicom pet Orahovačkih Srba 29. oktobra - da se nalaze u vlasti Hekurana Hode, jednog od komandanata OVK u Đakovici. Istim podacima je raspolagalo i odeljenje za ljudska prava OEBS, a do njih je došao i štab Kfora u Peći. Kada je na pismo brata pomenutog Hode koji se nalazio u zatvoru u Srbiji Hekuran Hoda odgovorio da sa pomenutom otmicom nema veze, kancelarija OEBS-a u Đakovici je to tretirala kao nepobitnu činjenicu tražeći da Fond za humanitarno pravo povuče informaciju da Hekuran Hoda ima veze sa pomenutom otmicom, što je Fond "ocenio kao pritisak na nevladinu organizaciju zbog njenih aktivnosti na istraživanju kršenja ljudskih prava".
       Još konkretnije optužbe na Kfor i UNMIK izneli su prošlog meseca čelnici Srpskog nacionalnog veća Momčilo Trajković, vladika Artemije i otac Sava. Prema njihovim tvrdnjama na konferenciji za novinare, podaci koje su dostavljali Kforu i UNMIK-u o zatvorima za Srbe nikada nisu potvrđeni iz prostog razloga što za najavljene racije znaju albanski prevodioci zaposleni u ovim misijama i dojave svojim sunarodnicima koji tako uvek imaju vremena da zatvorene premeste.
       Zbog toga i ne čudi izjava portparola UNMIK-a Suzan Manuel da "glasine i tvrdnje o postojanju zatvoreničkih logora za Srbe postoje od kako su Kfor i UNMIK došli. Ne kažem da je stoprocentno da takvih logora nema, već da Kfor i policija UNMIK-a, koje inače ima veoma malo u regionu Peći, te tvrdnje do sada nisu uspeli da dokažu."
       Da li će i novi podaci biti dovoljni da se dokaže šta se dešava sa nestalim pripadnicima naroda koji je i dalje obeležen žigom kolektivne krivice?
      
       SVETLANA ĐURĐEVIĆ-LUKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu