NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dan posle

Da li se to namešta scena za dugu pozicionu borbu, rovovski rat onih koji ne mogu preživeti, i onih koji nemaju snage da pobede?

      U poznatoj preteranoj proizvodnji istorije po stanovniku "na ovim prostorima" nedostajalo nam je pameti, tolerancije, sreće i još dosta toga, ali smo mitinga imali napretek. Spontani i organizovani, svečarski i rušilački, u znak podrške ili osude ovog ili onog, jednodnevni ili višemesečni, stojeći ili hodajući, sa helikopterima ili cvećem na tenkovima, u prestonici i unutrašnjosti, sa jogurtima ili svećama, pištaljkama ili pendrecima...
       Entuzijazam nas, međutim, ne napušta, i poput kakve ushićene udavače svaki put se nadamo da je možda ovaj "onaj pravi". Na velika zvona 10. januara objavljeno udruživanje 16 opozicionih stranaka u Srbiji, za sada je rezultiralo jedino novim računanjem vremena. Dugo najavljivani veliki miting ujedinjene demokratske opozicije održaće se 45. dana marta, dva dana posle odlaska ovog broja NIN-a u štampu. Pod naslovom: "Stop nasilju, za demokratske izbore" opozicioni lideri (ne zna se još tačno koji) izlaziće jedan po jedan za govornicu (zna se tačno šta će govoriti) a građani su pozvani da bez isprike dođu i podrže zahtev za demokratske i fer izbore na svim nivoima (ne zna se tačno kad) posle čega će svi naši problemi biti rešeni (ne zna se tačno kako).
       Kada se građani okupe u velikom broju i tako uliju dodatno samopouzdanje opozicionim liderima, oni će se sa novom dozom infuzije za svoje poslovične sujete vratiti u tople stanove zadovoljni što su glasačima pružili to uživanje da ih slušaju i da se isprazne nosajući stranačke zastave i vičući njihova imena.
       Ako se ne desi nešto nepredviđeno, neko od lidera će reći nešto pametno, građana će biti u pristojnom broju, i miting će biti uspešan. Šta će se desiti ako građani dođu u ogromnom broju kad opozicija nema nekakav ozbiljan zajednički program, a i samo njeno jedinstvo je sumnjivo. I naročito šta će se desiti dan posle, kada se smeće očisti a emocije slegnu?
       Puna tri meseca "Udružena demokratska opozicija Srbije" utrošila je na prevazilaženje međusobnih animoziteta i sastanke na kojima su uspešno dogovarani sledeći sastanci. Opreznost kojom je već iznureno gledalište, dobrim delom utonulo u apatiju, dočekalo novoproklamovano jedinstvo, pokazala se opravdanom već povodom pripreme mitinga. Termin, lista i redosled govornika, zastave i obezbeđenje, pretili su da postanu kamenčine spoticanja.
       Opozicioni lideri su se u javnosti pravili nevešti: jedni su izbegavali intervjue, drugi uporno tvrdili da je sve u redu, treći promovisali kao drugačiji, koji umeju da se stide, a bilo je i upozorenja nezavisnim medijima da se previše bave nečim čime ne bi trebalo da se bave.
       Uljuljkani rezultatima naručenih istraživanja javnog mnjenja, opozicioni lideri se tako kunu u jedinstvo koje je očigledno samo manifestno a ne radno i programsko, i čekaju da se režim uruši sam od sebe. A on, režim, nikako da padne, ni jesenas, ni do Nove godine, ni do proleća, ni do petka.
       Napaćeno stanovništvo je tokom ovih tužnih godina uvidelo bar nešto: promene mogu biti i na gore. Građani nisu za bilo kakve promene, već samo za one koje će sigurno doneti neku izvesnost. Jeste se režim zgadio narodu, ali kakav program i kakvu izvesnost nudi opozicija stotinama hiljada nezaposlenih, majkama koje dobijaju dečije dodatke sa dve godine zakašnjenja, prosvetnim radnicima, sudijama ili novinarima? Kakvo zdravstvo, kakve profesionalne kriterijume za državne službe, kakav obračun sa kriminalom ili kakve kontrolne mehanizme za eliminisanje korupcije u sopstvenim redovima? U redu je to sa igrama, ali hoće li neko ponuditi i hleba, kako do njega doći i kada?
       Važno je da dođe do izbora, da rasplet bude demokratski a ne krvav, ali gde su akcije na terenu, napor da se privuku neopredeljeni glasači koji ophrvani borbom za golu egzistenciju i razočarani u sve i svakog, neće ni izaći na izbore ako i kada budu raspisani, a kamoli se boriti za njih? Za to vreme agilni socijalistički kadrovi obilaze pijace, treniraju školske košarkaške timove, dele ulaznice za fudbalske derbije: nalaze zaposlenje za one koje im pristupe. Bave se prljavim trikovima, zastrašivanjima, bljuju uvrede i pronalaze izdajnike u mantiji ili kolevci, svejedno. U Beogradu praktikuju strategiju haosa, što gore njima bolje, a narodu kako bilo. Ali i da se opozicija rasturi, izdajnici presele na neku drugu planetu, šta dalje?
       Kakva je ponuda vlasti za rešenje tolikih problema, kakav je program osim da ostane na vlasti? Da li se to namešta scena za dugu pozicionu borbu, rovovski rat onih koji ne mogu preživeti, i onih koji nemaju snage da pobede? Nema vizija, nema strategija na dug rok, čeka se deus eh machina.
       U čemu je onda značaj i smisao mitinga? Ukoliko se na njemu ne promoviše jasna strategija udružene opozicije za dan posle, miting može biti samo tačka posle koje će doći do ozbiljnog razilaženja onih koji počinju kampanju bez obzira na male izglede i prošlogodišnji neuspeh, i onih koji očekuju spoljni pritisak za raspisivanje izbora i dogovore sa ostatkom opozicije tek po njihovom zakazivanju.
       Da li će, dakle, dan posle mitinga biti zaista novi dan ili još jedan u nizu istih deset godina mira u ratu i rata u miru? Čini se da odgovor nije prijatan za opoziciju. Ako bi građani odlučivali samo na osnovu ovog pitanja, slobodno bi mogli ostati kod kuće i da nema maratona najnovijih filmskih hitova na Televiziji Politika i ko zna kakvih ozbiljnijih iskušenja, smicalica i zastrašivanja koji će biti servirani toga dana. Svako od onih koji žele promene dogovoriće se sam sa sobom, odlučujući najverovatnije da ode na miting ne zato što misli da je to "kruna dosadašnjeg zajedničkog rada udružene opozicije" i da treba podržati opozicione lidere, nego zato što želi da nešto zaista novo počne dan posle.      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu