NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Kraj korejskog hladnog rata

Niko ne poriče da je glad u Severnoj Koreji uočljiva i da je posledica ne samo velikih elementarnih nesreća nego i decenijama neuspešne utopijske megalomanije. Inicijativa za međukorejski samit potekla je od predsednika Kim Dae-Đunga i došla je u vreme kad je Pjongjang počeo da daje znake spremnosti za postupno otvaranje prema svetu

      Najavljeni susret predsednika dve korejske države nije samo prilika za pomirenje duž 38. paralele i stvaranje povoljnije političke klime na Dalekom istoku. To je i dokaz da danas nijedan režim, makar koliko bio zatvoren, ne može opstati u izolaciji Korejci kasne, ali čak i kad su iznad 38. paralele, nisu mogli mimo sveta. Dok su ljudi drugde možda već i zaboravili da je hladni rat između nekadašnjeg Istoka i Zapada okončan pre više od jedne decenije, korejski hladni rat tek treba da bude priveden kraju. Istorija ne može bez ironije: vatra se najteže gasi tamo gde je najpre planula.
       Predsednici dve korejske države, Kim Dae-Đung sa juga i Kim Đong-Il sa severa, najavili su da će se u junu sastati u Pjongjangu radi pregovora o okončanju ratnog stanja i normalizaciji odnosa. Ako dotle sve prođe bez zapreka, biće to prvi međukorejski samit od podele Korejskog poluostrva 1945. Poluostrvo je podeljeno posle kapitulacije Japana na dve interesne zone, sovjetsku i američku. I pre nego što je moglo doći do ujedinjenja, zone su zbog sukoba interesa i sudara ideologija velikih sila postale države, slično podeli Nemačke. Severna komunistička država napala je južnu, pa su se u korejski bratoubilački rat, koji je trajao od 1950. do 1953. umešali na jednoj strani Amerikanci, uz simboličnu podršku Zapada, a na drugoj Kinezi i Rusi, odmeravajući snagu svoga oružja u razgraničavanju sfera uticaja u Aziji. Amerikanci su verovali da se bore protiv komunističke ekspanzije, a Mao Cedung je u Koreju poslao čitave armije "dobrovoljaca" radi suprotstavljanja američkom zaokruženju Kine. Staljin je Kim Il-Sunga obilno pomagao oružjem. U ratu je poginuo svaki deseti od 30 miliona Korejaca. Pet miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Većina njih je prebegla sa severa na jug. Posle obustavljanja vatre, granica je ostala tamo gde je i bila, na 38. paraleli. Tokom decenija to će postati formalno demarkaciona linija, a faktički najutvrđenija granica na svetu. Američka vojska će ostati u Južnoj Koreji (i sada je tamo stacionirano oko 37 000 ljudi), a Severna Koreja će držati pod oružjem i u stanju stalne borbene gotovosti više od milion vojnika.
       Jug je, posle dužeg perioda diktature, ekonomski napredovao uz američku pomoć i uvrstio se među "male tigrove" azijske tržišne privrede. Sever je ostao u izolaciji i stvorio jedan od najrigidnijih i najzatvorenijih režima pod vladavinom kulta ličnosti, najpre Kima oca, a potom Kima sina. Prema jednom izveštaju u američkom Kongresu, blizu dva miliona ljudi je u Severnoj Koreji umrlo od gladi i posledičnih bolesti od 1995. do danas. Cifru mnogi, zbog američke pristrasnosti u procenjivanju režima koji se smatraju neprijateljskim, uzimaju sa velikim rezervama. Ali niko ne poriče da je glad u Severnoj Koreji uočljiva i da je posledica ne samo velikih elementarnih nesreća nego i decenijama neuspešne utopijske megalomanije.
       Inicijativa za međukorejski samit potekla je od predsednika Kim Dae-Đunga i došla je u vreme kad je Pjongjang počeo da daje znake spremnosti za postupno otvaranje prema svetu. (Primeri Kine i Vijetnama morali su biti poučni bar koliko i ekonomska nužda.) Otvoren je najpre dijalog o ekonomskoj saradnji sa Japanom. Nije imao izgleda na uspeh, jer je Pjongjang tražio pet milijardi dolara na ime ratnih reparacija (u vreme kad je stanje u zemlji postalo beznadežno), ali kontakti nisu pogašeni. Uspostavljeni su diplomatski odnosi sa Italijom, Australijom, Filipinima, a ministar spoljnih poslova je posetio Vijetnam, Rusiju i Nemačku. Seul je imao svoje motive, mimo samih, nešto povoljnijih, okolnosti. Procenio je da Severna Koreja više ne uslovljava pregovore o pomirenju i saradnji obustavom vojnih manevara južnokorejskih i američkih snaga (kao prvi dokaz o mogućem postupnom povlačenju Amerikanaca sa Poluostrva).
       Predsednik Kim Dae-Đung proklamovao je politiku "korejske sunčane svetlosti" u okviru koje je ponudio Severnoj Koreji investicije u njenu infrastrukturu i poljoprivredu, kao i uspostavljanje boljih komunikacija i međuljudskih kontakata. Napadan od strane opozicije da nudi samo šargarepu, a da ne poteže i štap, on je ostao kod svojih predloga, uz opreznu taktiku da neka najosetljivija pitanja, kao što je ujedinjenje, ne pokreće na početku. Amerikanci su podržali inicijativu Seula, ali su sami zadržali podignut štap. Po njima, ako Severna Koreja želi da se spase gladi, mora da odustane od svog raketnog i, osobito, nuklearnog programa, makar koliko ovaj drugi bio rudimentaran. Sjedinjene Američke Države su ostale i pri tvrdnji da Severna Koreja spada u "terorističke države". U ovakvim okolnostima samit neće biti spektakularan, iako je nesumnjivo istorijski. Veliki prodor se ne očekuje, ali je već i samo zatvaranje hladnoratovskog poglavlja u istoriji odnosa između dve zavađene države neizbežan put ka normalizaciji.
       Ali susret predsednika dve korejske države nije samo prilika za pomirenje duž 38. paralele i stvaranje povoljnije političke klime na Dalekom istoku. To je i dokaz da danas nijedan režim, makar koliko bio zatvoren i prinudno usmeren na samodovoljnost, ne može opstati u izolaciji. Možda je od samog kraja hladnog rata, koji je i inače stigao sa zakašnjenjem, u sadašnjim okolnostima značajnije to što je najizolovanija zemlja najzad posredno sama sebi priznala da više bez sveta ne može.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu