NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nedovršena sukcesija

Hrvati bi, uz krsni list, hteli bar rane Andrićeve radove, Bošnjaci se kolebaju da li da se i oni uključe u borbu oko nasledstva, dok Srbi računaju da im nobelovac pripada stopostotno

      Posle rata u Hrvatskoj i raspada jugoslovenske federacije, s velikom učestalošću, posebno na hrvatskoj strani, počelo je da se javlja pitanje "čiji je Andrić danas" i da se licitira u kojoj je meri srpski, hrvatski, čak i "bosanskohercegovački" pisac. Jedni to pitanje, uključujući i ovu našu sredinu, pokreću smrtno ozbiljno, s gotovo bolesnim projekcijama potpunog posedovanja, delimičnog prisvajanja i potpunog otuđivanja, drugi bez nacionalističkih isključivosti i s književnoistorijskom i teorijskom argumentacijom, treći pak s ležernošću i ironijom koja hoće da se naruga svakom preterivanju u "deobnim" raspravama o Andrićevom opusu.
      
       Teme i tema
       Pošto su nam kulturne komunikacije sa susedima uglavnom presečene, obostranom zaslugom ksenofobičnih političkih oligarhija, što o ovim stvarima dobijamo ipak blagovremene informacije i autentične, polemički neopterećene uvide imamo da zahvalimo pre svega Sveskama Zadužbine Ive Andrića, koje znalački i s ovde retkom tolerantnošću uređuje akademik Predrag Palavestra. Nije, međutim, u tome mali doprinos ni onih koji danas rukovode ovom zadužbinom i, za razliku od ranijih uprava, ne smatraju sebe odborom za zaštitu Andrićevog imena i dela, koji bi pretendovao da u svim sporovima ima ulogu arbitra. Zahvaljujući, dakle, svemu tome, Sveske su svojevremeno bez ikakvog redakcijskog komentara, kao "dokument" vremena, preštampale tekst hrvatskog pisca iz BiH Ivana Lovrenovića "Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti" (iz knjige Ex tenebris, AGM, Zagreb), a nedavno i prilog hrvatskog akademika Dubravka Jelčića "Andrićeve hrvatske teme i Andrić kao hrvatska tema" iz prošlogodišnjeg broja zagrebačkog časopisa Forum.
       To, naravno, nisu bila ni prva ni poslednja problematizovanja Andrićeve pozicije u kontekstu hrvatske književnosti i kulture, ali su svakako karakteristična i najambicioznija u nastojanju da pruže konačan odgovor na ono pitanje "čiji je Andrić danas". O "reintegraciji" Ive Andrića u hrvatsku književnost pisao je i Strahimir Primorac u zagrebačkom časopisu Erazmus (1995), a još pre njega (1992) Krešimir Nemec u Republici. Učinjeni su takođe i prvi koraci za taj povratak, a oba je preduzeo Veselko Koroman uvršćujući Andrića najpre u antologiju Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine a potom i u antologiju Hrvatska proza od Matije Divkovića do danas. Znatna pažnja posvećena je Andriću i na znanstvenom skupu "Hrvatski nobelovci" u Družbi "Braća hrvatskog zmaja" u Zagrebu 1994. godine, odakle potiče i ovaj tekst Dubravka Jelčića koji Sveske prenose iz Foruma.
       Za inicijatore ovih rasprava i hrvatsku kulturnu javnost najvažnije je izgleda to da je prevladano traumatično osećanje po kojem je samo do pre nepunu deceniju Andrić "smatran praktički izgubljenim za hrvatsku književnost", pošto se iz nje "išuljao prije sedamdesetak godina". To granično opredeljenje ili, kako imaju običaj da kažu i u Hrvatskoj, Andrićevo "konvertitstvo" odredio je Strahimir Primorac. Moguće je da se pri tom oslanjao, pored ostalog, i na mišljenje Miroslava Krleže koji je 1927. godine (u Književnoj republici) Andrića još video kao hrvatskog pisca; jednom opskurnom sastavljaču Hrvatske čitanke za više razrede srednjih škola Krleža prebacuje čak da "ne zna za Ivu Andrića, danas izvan sumnje najtalentiranijeg hrvatskog književnika".
       Jedan utuk sa srpske strane na hrvatska "svojatanja" Ive Andrića, utuk potekao iz pera jednog od najuglednijih andrićologa, a čija je poenta u zahtevu da se ne ustupa ni procenat Andrićevog dela jer je "Andrić napisao i potpisao da sebe smatra srpskim piscem i tu je stavljena tačka", danas Hrvate, u svakom slučaju, više ne obeshrabruje u borbi za njegovo književno nasledstvo. Štaviše, Ivan Lovrenović će reći - kad odbaci sve "kvaziargumente" - da "nevidi(m) nikakvu potrebu, niti je takve ikada stvarno bilo, da se posebnim argumentima obrazlaže, brani i pravda Andrićevo pripadanje toj književnosti". Jer, po njemu, ono je "bazično, prirodno, početno, a svako drugo izvedeno, drugoredno, ili, ako hoćete, izabrano.
      
       Svi baštinici
       Na Andrićevom slučaju i Dubravko Jelčić je pobornik principa dvostruke pripadnosti. Ali, teško da bi se moglo reći da se u taj kalup baš na isti način može staviti i Vladan Desnica, što on dalje sugeriše kada kaže: "On (Andrić-prim.red.) je Hrvat koji je stjecajem (nesretnih, mogli bismo reći) okolnosti djelovao većim dijelom u srpskoj književnosti, kao što je Vladan Desnica, obratno, Srbin koji je djelovao u hrvatskoj književnosti. I kao što su Srbi već učinili pa su u jednu svoju kolekciju srpskih romana uvrstili i jedan roman Desničin, istim tim pravom mi ćemo u našu ediciju 'Stoljeća hrvatske književnosti' uvrstiti Ivu Andrića. Ponovit ću: ne kažem da je Andrić hrvatski pisac, kao što je nekom prilikom napisala 'Vjesnikova' novinarica da sam ja rekao na Književnom petku, nego kažem da je on i hrvatski pisac, i taj i se ne smije prečuti ili izostaviti. Taj sastavni veznik ovdje zaista spaja dvije zasebnosti. Andrić je stvarno i hrvatski i srpski pisac."
       Ovu otimačinu oko Andrićevog dela najbolje je u svom persiflažnom stilu prokomentarisao zagrebački dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja Zarez. "Andrićevo pitanje" (u Pojmovniku hrvatske kulture 90-ih) stavio je, naime, u kontekst razdruživanja, tj. u proces u kojem naslednice SFRJ dele baštinu, pa i onu kulturnu i primetio da "što se tiče Ive Andrića, još nije donijeta odluka o njegovoj sukcesiji. Budući da je domicilan u Beogradu te da se uklopio u srpski književni izraz, nasljedstvo se smiješi srpskoj književnosti. Hrvatskoj bi u tom slučaju pripao tzv. nužni dio u vidu krsnog lista i ranih radova. Bošnjačka se književnost još nije odlučila hoće li i ona polagati pravo na Andrića ili će se, zbog autorovog velikosrpstva, odreći nasljedstva."
      
       SAVA DAUTOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu