Muzika će sigurno živjeti bez novih granica, tu nema sumnje. Mali je to prostor za narode koji govore istim jezikom. I SFRJ je nama bila mala, kamoli sad. To će se vrlo brzo izmješati. Znate, muzičari nemaju partije, imaju samo svoju, muzičarsku

      Bio je to praznik za sve vrste nostalgičara. "Indeksi" u Sava centru i autentični zvuk sedamdesetih nisu ostavili ravnodušnim Beograđane godine 2000. Bilo je teško doći do Davorina Popovića, muzičkog simbola Sarajeva, i pričati sa njim u kontinuitetu. Mnogi ljudi sa javne scene, njegovi prijatelji i poznanici, prilazili su mu i pozdravljali ga. A on je suverenim glasom i te kako uzvratio na ljubav i pažnju, i mnogo puta svojim starim hitovima dizao na noge oduševljenu publiku. Zapravo, koncert je bio promocija novog albuma "Kameni cvetovi", nastalog kao plod saradnje beogradske "Komune", RTV BiH i RTV Slovenije.
       - Ovom pločom željeli smo da vratimo zvuk "onih" godina, i mislim da smo to postigli. Stubovi "Indeksa": Ranko Rihtman (živi u Izraelu), Sinan Alimanović i Bodo Kovačević, dali su taj prepoznatljivi saund i ovom albumu.
       RUKE PRUŽAM: Potičem iz muzički nastrojene porodice: moj otac pjevao je u operi i horovima, majka takođe, kao i moja sestra. Afinitet prema muzici postoji kod mene od malih nogu i mada sam bio dobar plejmeker u košarci, lako sam se odlučio za bavljenje muzikom. Iz naše grupe "Eho 61" u Drugoj muškoj gimnaziji nastali su "Indeksi". Onog trenutka kad su se članovi grupe upisali na fakultete.
       To je vrijeme kad se rokenrol skidao sa Radio Luksemburga, ali mi smo se opredijelili da radimo naše stvari, što se pokazalo pametnim. Normalno, uzori su nam bili "Bitlsi" i "Šedouzi". Do tada su bili snimani samo instrumentalni albumi domaćih pop grupa, mi smo prvi snimili autorski album s pjevanjem, "Ruke pružam", 1964. Prodali smo više ploča nego što je tad bilo gramofona u Jugoslaviji. Nije bilo džuboksa, a da nije imao tu ploču.
       Postali smo slavni preko noći, i kao i svaki pioniri u nekom poslu, nađeš se u čudu. Istina, ja sam već bio poznat po košarci, ali muzika je jedna sasvim druga situacija. Svirali smo u "Slozi" i "Fisu", gdje se okupljao mladi svijet. Sad, možeš da zamisliš kako to izgleda, kad kompletna tvoja generacija dođe na igranku. Znaš kako to ide, jure te djevojke... Suština svega bila je da smo mi generacijski bend, '46. godište. Praktično, mislili smo isto, imali ista opredjeljenja prema muzici. Nije bilo onog: "Ja hoću ovu muziku, ti hoćeš onu!", pa ispadne - "'Aj, idi ti sviraj tamo, a ja ću tamo!" Nikad nikakvih stresova nije bilo u grupi; zbog toga smo, mislim, i opstali.
       NAJ PESMA:U početku, svirati po Jugoslaviji značilo je svirati po domovima kulture sa olajisanim podovima. Ali, bila je to dobra atmosfera, davala nam je podstrek da još više zagrizemo muziku. Ako jednom to dobro uradiš, to je kraj svega ostalog. Svirali smo u gotovo svakom većem mjestu u Jugoslaviji. Najmanje smo radili u Sloveniji. Sem u Ljubljani i Mariboru, drugdje nismo imali prolaz. Valjda nisu razumjeli tu emociju sa kojom i o kojoj smo pjevali.
       Razlikovali smo se od drugih, pre svega bojom zvuka. I što su za nas pisali poznati pjesnici. Recimo, Duško Trifunović ili Hrvoje Hegedušić. Druga stvar, suradnja s kompozitorima iz čitave Jugoslavije morala je uroditi plodom. Recimo, Kantardžijev je napisao "Jutro će promijeniti sve", Hegedušić "Sanjam", Aca Korać "Predaj se, srce", a to su sve hit pjesme. Pa, Kornelije Kovač, Novković, Bojan Adamič, Mojmir Sepe... Pratili smo i trendove u svijetu; recimo, "Plima", to je prilično andergraund stvar. A, onda, nakon nje radiš baladu "Sve će to prekriti travke...", neminovno pokažeš s kog si podneblja. "Jedan čovjek, jedna žena" nastala je '70. i mislim da nam je ona dala čvrstinu, da ne kažem: učvrstila identitet. "Bacila je sve niz rijeku" je pjesma za koju mislim da će ostati dugo poslije nas. Kemal Monteno je napisao njen tekst, onako, kosmički. Baš za mene.
       DžUMBUS U OPATIJI: Imali smo jednu veliku prednost, bili smo i festivalska grupa. Praktično, ne postoji festival na kome nismo bili, i na kom nismo dobili nagradu. Nije to baš mala stvar dobiti prvu nagradu u Sloveniji ili u Makedoniji. Da ne govorim o Beogradu, Zagrebu, Splitu. Morao si pjesmu prilagoditi festivalskoj atmosferi, a dati sebe. Kasnije, bilo je grupa koje su takođe uspjele "Ambasadori", "Crveni koralji", "Delfini". "Korni grupa" nije našla pravu formulu, ostali su klasična pop grupa. Prvu festivalsku nagradu dobio sam za "Jutro će promijeniti sve", koju je aranžirao Bata Kovač. I to je bio najveći hit '67. Ili, pjesma "Ako jednom budeš sam" - to su bile revolucije na festivalima. Izaći s gitarom poslije Krste Petrovića ili Ive Robića... Nije im baš bilo lako. Ali, nikad nisu rekli: "Čupavci!" Ravnopravno su nas prihvatali.
       Na jednom Zagrebačkom festivalu glavni konkurent nam je bila "Korni grupa". Glasalo se kuponima sa karata. Saznamo da je Bata uzeo nešto više karata, a pošto je Fadil bio dobar matematičar, kažemo mu: "Izračunaj koliko karata treba da uzmemo, da bismo bili prvi!" Mi smo pobijedili.
       U Opatiji smo dobili zabranu boravka u hotelu "Ambasador". Naime, mi smo te '75. odlično prošli na festivalu, a naš drug Peca Popović je pravio feštu zbog odlaska u vojsku. Festivalski bal bio je u jednoj sali, u drugoj je Peca pravio ispraćaj. Kad je u neko doba nestalo piće, otišli smo u sobu na 8. sprat, a ujutro, kad smo se probudili, u sobi nije bilo ničeg. Ni kupatila. Sve smo pobacali kroz prozor. Htjeli smo da bacimo u bazen, pa smo ispromašivali. Bacili smo čak i klozetsku šolju, kadu, lavabo, plakar, tapison i tapete. Kad više ničeg nije bilo za bacanje, zaspali smo. Ujutro, budi me Peca i kaže: "Odoh u vojsku!" "Kakva vojska, 'ajdemo u Švajcarsku da popravljamo zube!?" Mada smo platili svu štetu, zabrana boravka je ostala.
       KRUNA: Gotovo svi značajni jugoslavenski muzičari prošli su kroz "Indekse". Jedino je gitarska linija ostala ista, i moj vokal. Sve drugo je često mijenjano. Dosta pažnje poklanjali smo našim mlađim kolegama. Kemal Monteno bio je neizbježan, Zdravko Čolić, takođe. Došao je iz "Korni grupe", i išao sa nama na turneju po SSSR-u. Mnogo puta bili smo tamo, sa Žarkom Dančuom, Anicom Zubović, Lidijom Kodrič, Bobom Stefanovićem... SSSR je bio ludilo. Kad dođeš s gitarama, kao da su došli "Bitlsi" iz Engleske. Možeš misliti, kad se radilo po 70 koncerata za dva mjeseca. Jedino nismo bili u Vladivostoku, tamo je stigao samo Đorđe Marjanović.
       Osamdesetih napravili smo "Modru rijeku", po tekstovima Marka Dizdara. "Diskoton" je uradio fenomenalan omot, ali to je naša najneprodavanija ploča. Po meni, najbolja. S njom smo imali turneju po Jugoslaviji, bila je jako dobro odsvirana i mislim da je to bila neka kruna u našoj karijeri.
       LUDILO: Ma, kako se može doživjeti rat!? Nikom na svijetu ne bih poželio da mu se to dogodi. Mogli smo proći i bez toga. Telefoni nisu radili od maja '92, dovoljno je samo reći da dvije godine nisi imao vodu, a tri struju. Da ne pominjem drugo. A to drugo jeste dvadeset hiljada poginulih u Sarajevu. Šta da kažem? Dovoljno je vidjeti mrtvu djecu, kako leže na ulici. O tome se ne može pričati. Ne postoji dovoljno riječi da bih to umio opisati. Kad padne pet miliona granata na grad, jasno je o čemu se tu radi. Užas i strava. U jednom trenutku prestaješ da reaguješ, postane ti normalno. Zato znam kako vam je bilo, kad je udarilo iz vazduha. Druga je stvar kad vojska ide na vojsku, pa idu tamo negdje i pucaju jedni na druge. Ovo je bio rat protiv civila.
       Ne znam ni kako ću se ljutiti, na šta da se ljutim?! To što sam ja bio "šef bande za mučenje Srba...?!" Trebalo je uništiti sve ono što je bilo simbol Jugoslavije. Zato sam ja imao svoj zatvor gdje mučim Srbe, Safet Isović, pošto stanuje blizu Pionirske doline, baca srpsku djecu lavovima u Zoo vrtu, a Josip Pejaković, sa svojim cukama, takođe drži zatvore. Ma, smiješno! Glupa propaganda.
       Nije mene to puno dojmilo, jer moja sestra živi 35 godina u Beogradu. Ima svoje unuke, kažu: "Šta to, bolan, pišu?" Naravno, svi oni koji me znaju, samo su mogli da se smiju. Čuo sam da je moj dragi Peca Petar, u "Utisku nedelje", preuzeo na sebe odgovornost za moja "nedjela". Ma, šta da kažem? Da li osjećam gnev? - osjećam da je vrijeme stravično izgubljeno. Kao da ti je neko otrgao dio života.
       URBANI DUH: Nisam mislio prestati baviti se muzikom. Praktično, jedino to me je i održalo. I taj urbani sarajevski duh. Bodo Kovačević otišao je u Prag, Fadil je otišao u Ameriku, Đorđe Kisić, moj bubnjar, ostao je u Sarajevu i pred sam put u London, koncem '94, ranjen je u nogu. Umjesto njega na put je išao Peco Petej, a na Fadilovo mjesto došao je Davor Črnigoj, Sarajlija koji živi u Zagrebu. Odličan bas gitarista.
       Uradili smo turneju po Hrvatskoj i vidjeli da nas dobro prihvataju, da raja želi naše pjesme. Bilo nam je jasno da treba da dođemo u Beograd. U prethodnoj Jugoslaviji znalo se: ako te Beograd ne primi, nisi prošao. Tih sedam koncerata koje smo ovdje odsvirali prije dvije godine bili su užasno nabijeni emocijama. Publika nas se uželila, i mi smo nje. I, sad, kad vidim djecu koja se nisu ni rodila kad su te pjesme pisane, kako ih pjevaju, obuzme me osjećanje potpunosti. Muzika će sigurno živjeti bez novih granica, tu nema sumnje. Mali je to prostor za narode koji govore istim jezikom. I SFRJ je nama bila mala, kamoli sad. To će se vrlo brzo izmješati. Znate, muzičari nemaju partije, imaju samo svoju, muzičarsku.
       Ja sam zadovoljan sarajevskom muzičkom scenom. Izrodilo se dosta mladih grupa. Svirali su po podrumima, a i šta su mogli drugo da rade u vrijeme rata. Dobili smo i dosta solista, naročito ženskih. Njih je ranijih godina bilo malo. Kao i ovdje, žanrovi su izmiješani i mislim da je to dobro, jer daje raznovrsnost.
       O LjUBAVI: Prezadovoljan sam kako smo dočekani, fenomenalno se osjećam. Dovoljno je da kažem da je mnogo beogradskih kolega došlo da me pozdravi prije koncerta, a to pokazuje koliko je jaka i očuvana veza između nas. Ta iskazana ljubav i poštovanje, ne samo što mi daju podstrek, već dokazuju i da Beograd nije izgubio sebe, da je ostao metropola.
       Tvrdim da je sretan svaki onaj koji voli da radi svoj posao. Zamisli čovjeka koji 35 godina odlazi u neku firmu, a nezadovoljan je onim što radi! Pa, kakav je to život? Prvi put kad osjetim da više ne uživam u svom poslu, prekinuću ga.
       Ti si me, zapravo, pitao šta sam radio sve ove godine. O čemu sam pjevao toliko ljeta? Reći ću ti: prvih deset o ljubavi, drugih deset i još deset o ljubavi, i još deset... ljubav slavio.
      
       LjUBIŠA STAVRIĆ