NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Glad jede ljude

Besperspektivnost, loš život i bezizglednost dovode do predaje imunoloških snaga čoveka. On prestaje da se bori jer ne vidi perspektivu

      Izvesni Sejdi Limaniu poneo se kao i svaki brižni otac. Trknuo je u Istanbul iz rodnog Bujanovca da nakupuje neophodne potrepštine za sinovljevu svadbu. Nakupovao je poklone pa je komotno mogao kad se vrati da pozove rođake na slavlje. Međutim, usput je od Turaka pokupio koleru koju je sa ostalim poklonima uneo u Jugoslaviju.
       Verovatno se sećate, pre šest godina ovaj događaj bio je dramatično medijski propraćen. Svi su bili u panici zbog mogućnosti suočavanja sa strašnom bolešću, sa mogućnošću izbijanja epidemije. Panika je bila tolika da je profesorka sociologije Mira Marković osetila potrebu da uteši naciju: "Sirotinja svoje rane brže leči, ima vitalnost kojoj društvo duguje svoj istorijski opstanak, savladaće koleru i - ostalo."
       Pokazalo se da je vizija budućnosti prve znanstvenice našeg podneblja potpuno tačna. Izbegli smo koleru, Sejdi Limaniu je ozdravio i verovatno oženio sina. U međuvremenu smo se toliko navikli na smrt da čak i ne osećamo, kao svi normalni samrtnici, potrebu za utehom.
       Vremena su danas takva da skoro nikoga nije potresla vest da su bele vaši koje prenose tifus pegavac zaposele bolnicu u Šapcu. Prošetale su se sa psihijatrijskog na gerontološko odeljenje. Stevan Stanković, načelnik psihijatrijske službe priznao je da već odavno nema čistog veša za bolesnike, da se oni ne presvlače, da nema tople vode na odeljenju, da krov prokišnjava i da zgrada bolnice nije okrečena deset godina.
      
       Hronična neuhranjenost
       Kad čovek nema šta da pojede, obično bolest pojede njega. Uglavnom se to dešava posle dužeg perioda psihofizičke iscrpljenosti. Na Kongresu o ishrani naroda SRJ konstatovano je da je u poslednjih desetak godina značajno opala potrošnja namirnica koje su nezamenjive i važne u ishrani stanovništva. Pre svih to su meso, mleko i mlečni proizvodi, povrće i voće. Obrnuto, došlo je do značajnog porasta potrošnje proizvoda od žita, što je osnovna karakteristika zemalja u siromaštvu. Jede se uglavnom i pre svega hleb.
       Dr Dušan Janković, načelnik službe za unapređenje ishrane, specijalista higijene u Gradskom zavodu za zaštitu zdravlja Beograda, objašnjava: "Telesna težina novorođenčadi opala je za dvesta do trista grama, obim glave im se smanjio za jedan i po centimetar, dužina pri rođenju je opala za jedan centimetar, konstatovan je povećan broj prevremenih porođaja, povećan je broj komplikacija u vreme trudnoće, kao i broj anemija kod školske dece i deformiteti na koštanom zglobnom sistemu koji se dovode u vezu sa lošom ishranom."
       U istraživanjima UNICEF-a tvrdi se da se od 1993. godine u SRJ povećava broj mrtvorođene dece. Prema tom istraživanju, čak 6,8 odsto dece ispod pet godina ima zastoj u rastu, što ukazuje na hroničnu neuhranjenost. Zavod za zdravstvenu zaštitu Srbije navodi podatak da je između 20 i 50 odsto ukupnog stanovništva anemično. Ovaj procenat se penje do 85 odsto kod trudnica. Prema "Pregledu izbegličkih domaćinstava" (Ekonomski institut i UNHCR), 15,2 odsto izbegličkih domaćinstava izjavilo je da ne jede nikakvo voće, a 10,5 odsto da ne jede nikakvo meso. Dugotrajna pothranjenost, pak, ima za posledicu anemiju i avitaminoze, pad imuniteta i povećanu osetljivost na infektivne bolesti.
       S druge strane, loša hrana dovela je kod mnogih do gojaznosti. Oko 50 odsto odraslog pretežno gradskog stanovništva je gojazno ili naklonjeno gojaznosti. Preterana težina povezuje se sa oboljenjima kao što su šećerna bolest i povišeni pritisak (hipertenzija). SRJ se nalazi na drugom mestu u svetu, odmah iza Bugarske, po broju umrlih i obolelih od srčanih bolesti.
      
       Uzroci smrti
       Institut za zaštitu zdravlja Srbije u studiji "Zdravstveno stanje stanovništva Srbije" u periodu od 1986. do 1996. godine zaključuje da se zarazne i parazitarne bolesti (koje se još nazivaju i bolestima siromaštva) nalaze u prvih pet vodećih uzroka smrti stanovništva Republike Srbije. Zarazna bolest kao neposredan uzrok smrti pokazuje trend rasta, kako za posmatran period, tako i u proceni za period do 2010. godine, sa 570 do 600 umrlih lica godišnje. Vodeći uzroci smrti u posmatranom periodu su: tuberkuloza, enterokolitis, sida, meningitis, encefalitis, tetanus i male boginje.
       I laici znaju da je siromaštvo najveći saveznik tuberkuloze. Osim što je zarazna i infektivna, tuberkuloza je socijalna bolest. Što je lošiji standard, bolje za nju, a prosto se raspomami kada je žrtva izgladnela i izložena stresu. Stoga ne čudi što u rajskim uslovima koje joj pruža naša zemlja beleži rast za 17 odsto od 1994. godine i što se smrtnost povećala za četiri do pet odsto (Republički zavod za statistiku). Ova carica infektivnih bolesti i danas je vodeći ubica među infektivnim bolestima.
       Vladimir Stojčić, načelnik Odeljenja za epidemiologiju, statistiku i naučnoistraživački rad u Gradskom zavodu za bolesti pluća i zaštitu od tuberkuloze Beograda, ističe da "besperspektivnost, loš život i bezizglednost dovode do predaje imunoloških snaga čoveka. On prestaje da se bori jer ne vidi perspektivu".
       Do početka devedesetih tuberkuloza je bila u opadanju, stručnjaci su očekivali da će se smanjiti broj obolelih. U to ime su se u nekadašnjoj SFRJ čak zatvarali antituberkulozni dispanzeri. Naš sagovornik ističe da je danas evidentno "lako povećanje podmukle bolesti koje će se nastaviti ukoliko se situacija kod nas drastično ne promeni".
      
       Rezistentna tuberkuloza
       Zdravstvo već godinama nema para za ozbiljne sistematske preglede i fluorografisanje koje je nečijom genijalnom idejom ukinuto kao "neracionalno". I sada neki stručnjaci tvrde da broj obolelih stagnira, ali je stopa od 30 do 35 obolelih na 100 hiljada ljudi dva puta veća od stope u Francuskoj ili u Nemačkoj, a pet puta veća od stope u Danskoj. Ipak, svi se slažu da se broj obolelih povećava zbog dolaska izbeglica naročito onih sa Kosova. Kažu da je među njima oko stotinak odraslih bolesno kao i desetoro dece.
       Dr Stojčić upozorava da su se kod nas stvorili uslovi za širenje multirezistentnog oblika tuberkuloze, odnosno neizlečive tuberkuloze, otporne na sve do sad poznate lekove. Nestašica lekova je uporna a bez nje nema borbe protiv ove bolesti. Samo lekovima ona se može izlečiti za oko šest meseci. Specifičnost lečenja se, međutim, ogleda u tome što je za izlečenje neophodna kombinacija više lekova u tačno određenim dozama i u određeno vreme. Ako se pacijent ne pridržava striktnih pravila, bacil postaje rezistentan. Ali neophodni lekovi su uglavnom nedostupni.
       "Rezistentne tuberkuloze su u principu neizlečive. I u najidealnijim uslovima izleči se samo 50 odsto obolelih a ostali ostaju bacilarni (zarazni) do smrti. U našim apotekama za ovaj oblik bolesti ne može se kupiti nijedan lek. Prethodnih godina u Beogradu smo imali jedan ili dva takva slučaja dok se za poslednje četiri godine taj broj povećao na četiri godišnje", kaže Stojčić. Iako Savezni zakon o zaraznim bolestima precizira da svaki kliconoša opasne zarazne bolesti mora (makar i protiv volje) da bude hospitalizovan do izlečenja - to se u praksi poslednjih godina ne primenjuje. "Mi sve bolesnike i da hoćemo nemamo gde da smestimo a protiv njihove volje ništa ne možemo čak i ako takvu odluku donese savezni inspektor za zarazne bolesti. Lično sam gledao u Nemačkoj da se takvi bolesnici ako neće milom, pod policijskom stražom sprovode na lečenje. Naši pacijenti lutaju kud im je volja a ukoliko su bolesni od rezistentne tuberkuloze i zaraženi će oboleti od nje."
       Bilo sa namerom ili ne, slika u medijima je o bolesti siromaštva (ili zaraznih bolesti) više nego umirujuća. Epidemiolozi ne paniče, u kojoj god instituciji da su zaposleni slažu se da "nema pokazatelja koji bi nas uplašili, ali da ima signala koji se moraju pažljivo motriti".
      
       Prestanak kontrole
       Dr Predrag Kon, epidemiolog iz Gradskog zavoda za zaštitu zdravlja, ističe: "Sa osiromašenjem društva prvo prestaje kontrola, prvenstveno samokontrola, a onda i u celini prestaje preventiva i do tada izgrađeni načini ponašanja. Bolesti nikad ne dolaze odmah. Prvo moraju da popuste preventivni sistemi koji sprečavaju pojavu zaraznih bolesti. Kod nas je preventivni sistem zdravstvene zaštite imao jaku osnovu, utemeljen pristup prema preventivi."
       Stručnjaci Zavoda su svakodnevno na terenu, tvrdi Kon, ne čekaju da im bolest pokuca na vrata ali ponekad trud može da propadne zbog nedostatka neophodnih reagensa. Bolest se, naime, jedino tako sa sigurnošću može potvrditi i utvrditi. "Epidemiološka centrirana istraživanja (ne rutinska) zaraznih bolesti ne rade se već nekoliko godina. Istraživanja radi otkrivanja koji je procenat od ukupnog broja stanovnika prokužen nekom zaraznom bolešću, koliki je procenat onih koje treba zaštititi, akcija je koja mora kontinuirano da se sprovodi. Mnogo šta ne znamo jer nema aktivnih epidemioloških istraživanja za koja je potreban veliki novac", objašnjava dr Kon.
       Recimo: krajem osamdesetih godina u Beogradu zvanično je utvrđeno postojanje papagajske bolesti (psittacosis-ornitosis). Više od 10 odsto građana je registrovano kao bolesno. Bolest je teška sa nalazom atipične pneumonije. Čovek se inficira od bolesnih ptica udisanjem zagađene prašine. Prognoza je ozbiljna. Dijagnoza se potvrđuje serološki. Koliko je bolest opaka dokazuje podatak da ornitoza spada u grupu bioloških oružja. Nema se para pa se godinama unazad nije potvrdio ni jedan jedini slučaj ove opake bolesti. Da li je moguće da je nestala? Stručnjaci su sigurni da nije. Zbog toga ne čudi visoko učešće nedefinisanih bolesnih stanja sa nepouzdanim podacima o uzrocima smrti među stanovništvom. Samo u centralnoj Srbiji iz "nepoznatih razloga" umire devet odsto ljudi a na Kosovu sedam odsto, što je karakteristično za nedovoljno razvijene zemlje.
       Direktor Instituta za infektivne i tropske bolesti dr Dragan Delić ipak tvrdi da ničeg alarmantnog u vezi sa infektivnim bolestima nema, dok UNICEF naglašava da su od 1990. do 1996. godine oboljenja i smrtnost od ovih bolesti bili u porastu: tifus, trovanje salmonelom, enterokolitis ... Sve to zbog "pogoršane lične higijene, životnih uslova, raspoloživosti bezbedne vode za piće, odlaganja otpada i pogoršanja uslova medicinskog lečenja".
       Dr Miodrag Lazović iz Zavoda za kožne i venerične bolesti u Beogradu kaže da bolesti koje se prenose polnim putem, vašljivost, šuga i gljivične infekcije, tipične za nerazvijene zemlje, kod nas zvanično nisu u porastu i pored ratova i porasta prostitucije. Ali: "Mislim da takvi pacijenti odlaze da se leče kod privatnih lekara. Oni ove bolesti ne prijavljuju iako bi to po zakonu morali da rade."
      
       Prljave ruke
       Evidentno je da statistika ne beleži revnosno porast obolelih. Viktorija Cucić, profesorka socijalne medicine na Medicinskom fakultetu, to ovako objašnjava: "U zdravstvenu službu koja nema mogućnosti da pruži sve što se od nje očekuje, korisnik nerado dolazi, to čini uglavnom u stanju hitne potrebe. S druge strane, svi pokazatelji zdravstvenog stanja se sporo menjaju. Iako ubrzo nećemo videti globalne promene zdravstvenog stanja, mi zasigurno imamo argumente da tvrdimo da opada individualni zdravstveni potencijal i kolektivni zdravstveni potencijal (dokaz: velika ovogodišnja smrtnost od gripa)."
       U razvijenim zemljama bolesti bede odavno nisu "u upotrebi". Uspostavljeni su novi kriterijumi vezani za zdravlje, pa se najvažnijim smatra oslobađanje straha od rata, potom jednake mogućnosti za sve, pa standard koji omogućava zdravu ishranu, stan, zaposlenje. Kod nas, podseća dr Cucić, važno je podsećati da se zdravlje čuva i pranjem ruku. Svesna, međutim, visokih cena sredstava za higijenu predlaže: "U jednom periodu u Frankovoj Španiji sapun se delio besplatno. Država bi administrativnim merama morala da zaštiti podupirače zdravlja."
       Država to za sad ne čini. Igra na kartu vitalnosti iako više nije nikakva tajna da se životni vek naših građana samo u jednoj deceniji skratio za šest godina, da nam deca umiru od bolesti koje se u svetu s lakoćom leče. Dolazi li možda vreme koje će demantovati šefove projekta "kako pobediti neuporedivo jačeg agresora i u tome iskazati čvrsto jedinstvo na čelu sa predsednikom Slobodanom Miloševićem", da više nije moguće igrati na kartu nadčovečanskog mazohizma građana koji su se već kandidovali za prvo mesto na listi najbolesnijeg člana evropskog društva. Uostalom, stara latinska izreka kaže: Vae victis (Jao pobeđenima!).
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu