NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Prvo, otpor

      Ima li kritične mase da bi se promenio sistem? Kako to izvesti? Ne vredi ni truditi se oko odgovora, zna se da je teško. Znači, pre svega moramo izvršiti makar i odokovitu procenu broja onih koji su nezadovoljni, a samim tim dobićemo i one koji su baš ovim i ovakvim sistemom prezadovoljni. Pa da vidimo:
       - Izuzetno dobro ovde žive:
       - političari/kriminalci
       - kriminalci/šverceri
       i...?
       'izuzetno' ne živi više niko.
       - Ko ovde - još - živi "pristojno"? Da nabrojimo, kako nam dolazi na um:
       - akademici/intelektualci
       - vojnici (aktivni/visoki rang; penzioneri/najviši rang)
       - umetnici (rekli smo 'pristojno')
       - sportisti, raznorazni
       - trgovci, trgovci i još: trgovci
       - privatnici, privatnici; neki više/neki manje (majstori, zubari, veterinari, neke bioskobdžije i ostali medicinari za snalaženje u svim uslužnim delatnostima), tu su i pekari, i vozači, tu su i svi oni "ostali" koje ne bismo uvrstili u grupu pod 'umetnici'... ima umetnika svog zanata, majstora kocke ili terevenka turbo pesme.
       Sve u svemu, NEZADOVOLjNI su, opet:
       - radnici i seljaci
       E sad, pošto je važno da bi se poverovalo da kritična masa nije već odavno dostigla nivo ključanja, treba imati na umu da radnička klasa više ne postoji. Ni ovde, niti igde. Radnici, oni postoje. Ali, i njih da bi bilo treba nešto da se radi. U ovoj zemlji se više ne radi. Niko više ništa ne radi. Niko ne pravi cipele u velikom broju, niko ne gradi stambena naselja, stadione, i brane u Urugvaju i Iraku, ovde nema više mase ljudi koji idu u i izlaze iz železara, rudnika, zadimljenih fabrika, zahuktalih pogona, socrealizam ne postoji ni u feudalnom smislu; znači, mi na radnike, kao činioce one mase, kritične, slabo možemo računati - svi su oni otišli u švercere i preživljavaju. Njima je važno još vodu da im ne ukinete. Njima su uzeli bližnje, daljnje, uzeli im žive, uzeli mrtve, preselili i žive i mrtve, a neke, mnoge, nisu ni to, njima je oduzeto blago i imanje. Još im treba struja, ali bez nje se može. Bez vode, teško.
       Drugo, ovde nema ni seljaka. Ovde nema ratara da masovno hrle po pšeničnim talasima plodne nam Vojvodine. To štrpka, črpka nešto, tutlja, mulja, proda jaja kupi lepak, turi gusku, ćušne kuvertu, plavu. Ali, kad je seljak donosio promenu? To treba da zagusti hrambeno i stambeno, ne interesuju njega ljudska prava i bakrači.
       Drugačije rečeno, nema radnika, nema seljaka. Šverceri muvaju. Kurve i političari dobro žive, mnogi sjajno, neki bajno.
       Ostaje nam da čekamo da se najnovija đilasovska Nova klasa popišmani pa uvrne i vodu, ili uvede taksu na pišanje, pa da se orvelovski proli probude, emancipuju, prosvetle, i kažu: Ja ovo sranje više neću da trpim!
       Mada je dovoljno - ali valjda treba neko da se okuraži - da se nađe jedan mudonja od onolikih i kaže: Nema se više kud! Na Radio i TV Beograd!, Pravo na Narodnu banku!, Pravac Pošta, Telefon i telegraf!, Junaci, Beli dvor!"
       E, vidim, zaneli me pusti snovi. Nego sistem, prvo. Otpor!
      
       Bane Mišković,
       Beograd


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu