NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

NATO

U španskoj tranziciji je međunarodna pomoć bila velika a čak i oni koji su mogli da joj nanesu štetu, ostali su uzdržani. Zašto nije bilo takvog strpljenja u slučaju Jugoslavije?

      Profesor dr Antonio Remiro Brotons već više od dvadeset godina predaje Međunarodno javno pravo i Međunarodne odnose na Autonomnom univerzitetu u Madridu na kome je između '82. i '85.godine bio i dekan. Kao jedan od najeminentnijih španskih stručnjaka za međunarodne odnose dao je svoj doprinos u rešavanju spora o ribarenju u međunarodnim vodama između Španije i Kanade. U svojim javnim nastupima kao novinar TV5 i lista "Sol", nezavistan od svake političke angažovanosti, kritički se osvrtao na svaki prekršaj internacionalnih pravnih normi bez obzira na to da li se radi o Nikaragvi, Pinočeu ili Kosovu. Autor je više knjiga od kojih po vrednosti treba izdvojiti "Civilizovani, varvari i divlji u novom svetskom poretku". O svom viđenju agresije NATO-a na našu zemlju govori ekskluzivno za NIN.
      
       U nekoliko proteklih godina vi ste jedan od najoštrijih kritičara evropske i američke politike prema Jugoslaviji i to posebno sa pravnog stanovišta?
       - Moja obaveza kao pravnika je da se javno ne složim sa svakom politikom koja zaobilazi ili čak ruši pravno uspostavljene norme u međunarodnim odnosima. I u tome odgovaram na svaki poziv ali ne uzimam inicijativu. Jer, osim toga što nas, koji imamo takav stav, kritikuju kao ritualne antiamerikance, nepopravljive pacifiste i komunistoide, mi smo vrlo upotrebljivi kao dokaz javnom mnjenju da je u razvijenim demokratijama eto, dozvoljeno i ovakvo mišljenje. A onda krene višednevni napad svih onih tek pristiglih u analizu međunarodnog prava koji pozivaju na moral kao osnovu internacionalnih odnosa. Kao da pravo ne obuhvata obavezno i moral. I tako od samog početka krize u Jugoslaviji.
      
       I kako vi vidite taj početak ?
       - Kao opasan presedan koji iz osnova menja međunarodno pravo za čije je stvaranje bilo neophodno mnogo žrtava i 350 godina teške borbe. U španskoj tranziciji je međunarodna pomoć bila velika a čak i oni koji su mogli da joj nanesu štetu, ostali su uzdržani. Zašto nije bilo takvog strpljenja u slučaju Jugoslavije? Mislim da su odlučili politički i religiozni interesi nekih evropskih zemalja, pre svega Nemačke, koje su svojim delovanjem i izazvale krizu i raspad Jugoslavije. Vidite, unutrašnje administrativne granice su priznate za spoljne i državne i to uz pomoć onih izmišljotina - arbitražnih komisija. Nacionalizam zasnovan na etnosu je izjednačen sa demokratijom što je slučaj bez presedana. A nacionalseparatizam nema ništa zajedničko sa borbom za fundamentalna prava i slobode pojedinaca, ni sa demokratskom organizacijom država. Civilni separatistički konflikti zasnovani na etničkom identitetu idu ka pretvaranju samog konflikta u genocid. Zato ovakve sukobe nikako ne treba podržavati i još manje izazivati spolja, kao što je to slučaj na Kosovu i Metohiji.
      
       Šta treba da čini međunarodna zejednica i dokle može da ide u rešavanju unutrašnjih pitanja nezavisnih zemalja?
       - Sve što je diplomatski uticaj na rešavanje političkih kriza i u okviru međunarodnog prava, smatram dozvoljenim. Ono čemu se nikako ne sme pribeći, jeste vojna intervencija. A baš to se i dogodilo na Kosovu i Metohiji i zato smatram da je to vrlo opasan nagoveštaj za dalje međunarodne odnose na početku novog veka. Ako mi je dozvoljeno, reći mislim da su i Evropa i čitav zapadni svet bili žrtva u neku ruku događaja na Kosovu i Metohiji. Zašto? Zato što je jedan od ciljeva bombardovanja bio i pokušaj da se uz postojeći sistem kolektivne bezbednosti koji je važio za vreme "hladnog rata", stvori alternativni sistem koji deluje po svom nahođenju i to u okviru NATO-a za koji znamo da je pod hegemonijom SAD. Događaji na Kosovu i Metohiji su jasno pokazali da je NATO neophodna osnova svakog sistema bezbednosti u Evropi i da su SAD " summo pontifice".
      
       Oni koji su podržavali bombardovanje Jugoslavije zastupaju tezu da je Savet bezbednosti UN bio blokiran i da se nije imalo kud?
       - To nije tačno.U toku 1998. Savet je usvojio četiri rezolucije o Kosovu i Metohiji. Prva od 31. marta broj 1160, između ostalog, donosi embargo na oružje prema SRJ, osuđuje "preteranu upotrebu snaga" policije "prema civilima i mirnim demonstrantima" kao i "sve terorističke akte OVK" i svu spoljnu pomoć takvim aktivnostima "uključujući finansiranje, dostavu oružja i vojnu obuku". Druga, od 23.septembra broj 1199, govori o teškoj humanitarnoj situaciji a treća (broj 1203) i četvrta (broj 1207) takođe govore o prethodno navedenim problemima. Ovome treba dodati i desetine izveštaja OSCE, Kontakt grupe, ACNUR i ostalih poslatih Savetu bezbednosti. Sve to govori da je situacija na Kosovu i Metohiji bila u stalnoj agendi Saveta i čak se postiglo i to da SRJ smanji broj vojnih i policijskih trupa i teškog naoružanja. Savet bezbednosti ni u jednom trenutku nije bio blokiran.
       Uprkos tome, 23. marta 1999. NATO izvodi "udar" na međunarodnu zajednicu birajući sebe za njenog najvišeg predstavnika na Kosovu i Metohiji i to van međunarodnih pravnih normi. Vojna akcija, po objašnjenju prvog čoveka NATO-a, Havijera Solane, imala je za cilj zaustavljanje humanitarne katastrofe i širenja nestabilnosti u regionu. I o tome izveštava generalnog sekretara UN tek 27. marta, četiri dana posle početka bombardovanja. Ono što izaziva pažnju jeste to da je jedina osnova vojnih operacija NATO-a pronađena u "moralnoj obavezi", kako to tvrdi g. Solana. Drugo i nije mogao jer je vojna akcija NATO u frontalnoj koliziji sa konstitutivnim obavezama njegovih članova prema Povelji UN i uz to uzurpira ekskluzivne kompetencije Saveta bezbednosti.
      
       Novi strateški koncept NATO-a govori sasvim drugačije?
       - Novi strateški koncept NATO-a u Evropi je prošao potpuno nezapaženo. Sve je bilo upakovano u izlizane istorijske fraze a ono što se zaista dogodilo na Kosovu i Metohiji, uopšte nije podrobno analizovano. Taj novi koncept je verovatno bio predmet studija visokih predstavnika vlasti u Evropi ali nije bio kritički studiran i ocenjen ni od strane vojnih stručnjaka i još manje od strane informativnih medija. A u stvari, novi strateški koncept NATO-a je frontalni izazov Povelji UN i samom aktu o stvaranju NATO-a.
       Kako je nova strategija politički dokument a ne pravni akt on sam po sebi eliminiše pravne sadržaje i teži da se uklopi u dokumente koji imaju neformalni oblik. Jer, znamo da danas živimo pod onim što se naziva novim svetskim poretkom. Ja nisam verovao u dobre namere najrazvijenijih zemalja kada su govorile o novom poretku jer kada neko govori o principima sa visokim etičkim sadržajem a ne podržava ih istim takvim institucijama koje garantuju odbranu, bezbednost i razvoj pa i samu primenu tih principa, onda on, u stvari, stvara neku vrstu medijskog pokrića za odbranu svojih političkih inicijativa. Čak i takvih koje su sankcionisane važećim zakonima.
      
       Kako međunarodno pravo kvalifikuje ovakve prekršaje kao što je bombardovanje Jugoslavije?
       - Upotreba oružanih snaga u suprotnosti sa Poveljom UN predstavlja dokaz "prima facie" agresije. Povelja, između ostalog, agresijom smatra bombardovanje teritorije nezavisne države, blokadu njenih obala i luka "nezavisno od toga da li postoji objava rata" što, kako je logično, "uzrokuje međunarodnu odgovornost". Vojna akcija na Kosovu i Metohiji, onako kako je izvedena, pokazuje da se vlade demokratskih zemalja mogu optužiti za kršenje međunarodnog humanitarnog prava i, verovatno, za ratne zločine (kršenje Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. posebno Protokol I, deo IV od 8. juna 1977). Način na koji su NATO-a i njegovi članovi izveli vojnu kampanju protiv Jugoslavije, predstavlja u stvari, psihološku torturu civilnog stanovništva, razaranje gradova, sela, dobara u širokoj skali i na način neopravdan sa stanovišta vojnih potreba, bombardovanje nebranjenih kuća i zgrada, napadi za koje se unapred moglo znati da će izazvati smrt ili ranjavanje civilnog stanovništva i to bez zadobijanja nekakve vojne prednosti. Sve ovo je izričito naglašeno u Statutu Međunarodnog suda za kažnjavanje internacionalnih zločina u bivšoj Jugoslaviji i teoretski može voditi ka optužbi civilnih i vojnih autoriteta NATO-a i njegovih članova. Ali ko sa zdravim razumom može očekivati da će slavni pobednici iz ovoga mizernog rata biti progonjeni? U pravu su bile SAD kada su glasale protiv Statuta Međunarodnog suda usvojenog jula 1998. u Rimu koji takođe potvrđuje navedene radnje kao kriminalne, jer su se verovatno videle na klupi za optužene kao prodavac ratnih zločina na veliko.
      
       Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost Kosova i Metohije.?
       - Savet bezbednosti u svojim rezolucijama naglašava da su nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije van svake diskusije. Ali, stvaranje autonomnog, multietničkog Kosova i Metohije unutar jedinstvene Jugoslavije, čini se sve daljim od realnosti. Iz ove provincije su otišle progonjene manjine (Srbi, Romi...) a stvara se baza za nezavisno Kosovo de facto, nastanjeno samo Albancima. Do juče terorističke grupe, kao OVK, uzdignute su, priznate i legitimisane kao strana u pregovorima i kao embrion budućih lokalnih institucija. Dakle, integritet Jugoslavije je retorički, afirmacija samo da bi se očuvala forma dok se ruše principi. Čak i kada bi Jugoslavija odgovorila najvišim demokratskim standardima, iskustvo nam pokazuje da nacionalseparatisti koriste slobode kako bi od ustavnih temelja države načinili prolazne klauzule kao i to da nisu lojalni nekom zajedničkom političkom projektu. Ako je na Kosovu i Metohiji albanska većina trpela u prošlosti preteranu upotrebu sile policijskog aparata, srpska i druge manjine su decenijama bile izložene svakodnevno neprijateljstvu njihovih suseda. Ova većina se nije borila za slobode u Jugoslaviji već za mit o velikoj Albaniji.
       NATO-a kao humanitarni agresor ne samo da nije poboljšao situaciju na Kosovu i Metohiji već ju je u gotovo svim slojevima učinio težom. Kao što to ratne operacije u Jugoslaviji pokazuju, organizacija ovakvog vojno-političkog tipa može da učini samo ono što zna iako to što zna nije najpogodnije za rešavanje kompleksnog političkog pitanja. Čoveku je teško da bude pesimista i da predviđa loše razvoje događaja pogotovu onda kada su mu se slična predviđanja već ostvarivala. Kriza međunarodnog prava je evidentna i vrlo ozbiljna i možda ćemo kroz deset godina govoriti samo o američkom privatnom međunarodnom pravu. Zato smatramo da je hitno potrebno vratiti se Povelji UN, koja ima svojih slabosti ali koja je ipak neuporedivo bolja i pravičnija od mnogih moralističkih tumačenja internacionalnih odnosa za koje vidimo da uglavnom nanose štetu a često izazivaju i prave tragedije.
      
       BRANISLAV ĐORĐEVIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu