"Ja sam dio ljevice, krležijanske, raspršene, osamljene, ogorčene, uvijek varane u svojoj nadi, ali ljevice koja danas u Hrvatskoj postoji. I ona nije pristala na igre s vlašću kao srpska replika o istoj temi"

      Slobodan Šnajder (52) biološki je potomak hrvatskog pesnika i književnog kritičara Đura Šnajdera, a divlji sin Miroslava Krleže. Insistira da je "divlji" tačniji i širi pojam od "vanbračni", kad već nosi to breme. Završio je građansku gimnaziju, a potom filozofiju i anglistiku.
       Roditelji su se rano razveli i Slobodan je odrastao sa majkom Zdenkom, koja je 1942. godine, kao pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta, jedva napunivši 18 godina, okusila zlodela u ustaškom logoru u Novoj Gradiški. Kad je 1998. dobila poziv da svedoči protiv Nade Šakić, bila je već davno u staračkom domu i nije bila sposobna "dati smisleno konzistentan iskaz", zapisaće Šnajder 16. novembra 1998. i dodati:
       "Ja bih, međutim, kad bi to imalo pravnu težinu, mogao svedočiti u stvari te njezine more. Jer, ja pamtim kako mi je pričala o stotinama žena (Srpkinja), sa sitnom djecom na prsima, koje su ustaše tjerale prema Savi, i svi su znali da su ih tamo poklali. U kojim je popisima kojih istraživača unijeto ono što je Sava odnijela, tamo kamo su ustaše to i htjeli? Govoriti, dakle, meni o tome da bi ove nesretnice pjevale Malu Florami nema nekog naročitog smisla. Priče moje majke, kao i njezini krici u snu, jedina su obiteljska srebrnina koju sam ja dobio u nasljedstvo. A ja do tog nasljedstva, kao i svi građanski sinovi, i te kako držim. To je moja obiteljska saga."
       "Obiteljska saga", koju citiramo, naziv je poslednjeg odeljka knjige "Kardinalna greška", sabranih kolumni ("Opasne veze") koje je od 1994. do 1998. Slobodan Šnajder objavio u riječkom "Novom listu". Na kraju knjige, Šnajder je o sebi, u trećem licu, zapisao:
       "Sam se Šnajder priznaje 'nostalgičnim šezdesetosmašem', a nije nepoznato da zna podlegnuti i drugim vrstama nostalgije. No kad bi se moglo birati, on bi radije da njegova etiketa, ako to već ne može biti kompot od marelica, bude nešto kao: vedri melankolik."
       Prošle nedelje ova knjiga je predstavljena u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu i tom prilikom smo razgovarali sa ovim piscem čija je drama "Hrvatski Faust", napisana pre 20 godina, do danas ostala "tamnim predmetom žudnje hrvatskog malograđanstva".
       Na pitanje kada je počela njegova veza sa Beogradom, Šnajder se priseća: "Bio sam u kasnom pubertetu kada sam u Beograd počeo da dolazim kao u frentu. Tako se u hrvatskoj šatri kaže kad pobjegnete od kuće. Meni je Beograd bio ono što je bio Matošu, Krleži, Gaveli... pribježište. Uostalom, Matoš je išao u Beograd ne zbog pljeskavica, dobrog vina i da bi slušao violine u Skadarliji, već da pogleda Zagreb sa razdaljine od 400 kilometara. Ozbiljno druženje sa Beogradom počinje u vrijeme "lipanjskih gibanja" 1968. kada sam kao delegat Zagrebačkog sveučilišta došao u Beograd da pozdravim studente. Održao sam vrlo smušen govor, ali sam zato čuo vrlo dobar govor Steve Žigona kao Robespjera, što sam opisao u časopisu "Prolog" čiji sam bio glavni urednik. To nas je koštalo godinu dana neizlaženja časopisa.
      
       Moglo bi se reći da je tada počeo vaš kontakt sa beogradskom levom scenom. Vi i danas pripadate hrvatskoj levici...
       - Morali bismo najpre razdvojiti neke stvari. To što se danas kod vas šverca pod imenom ljevica, to je veliki problem u Srbiji koji otkrivam kao vaš specifičan udes. Jer, neki tradicionalni nasljednici ljevice su zbog svojih postupaka zapravo nelegitimni i njihovo ponašanje ih diskvalificira na mjestu ljevice. Oni su s nepravom zaposjeli lijevo polje. Tu je Hrvatska u duhovnom smislu u ne maloj prednosti. Autentična ljevica je ostala u njoj mimo vlasti. I to joj je šansa. Ona i danas obavlja svoj kritički posao kao i prije izbora.
      
       Vi ste deo te levice?
       - Dakako, ja sam dio te krležijanske, raspršene, osamljene, ogorčene, uvijek varane u svojoj nadi, ali ljevice koja danas u Hrvatskoj postoji. I ona nije pristala na igre s vlašću kao srpska replika o istoj temi.
       Što se mene osobno tiče, neke stvari sam u životu dospio pročitati, ponešto sam vidio, a na svoju nesreću sam ponešto i napisao (dvadesetak drama, prim, R.S.). Iz toga proizilaze i neke obaveze, od mene se nešto očekuje. Kad me pitaju "što će biti sutra", ne mogu gledati u nebo i uputiti ih na meteorološki ured, već moram reći nešto konzistentno, a što se ne odnosi na oblake i vjetar. Mi u Hrvatskoj imamo nekoliko takvih orijentira od kojih se očekuje. A u Srbiji je spala knjiga na dva, tri slova. Osim Radomira Konstantinovića, kome se dogodilo kao i meni da mu vlastita knjiga dođe pod prozor, skoro da nema više nikog sa autentične intelektualne ljevice tko se ne bi dao poraziti od vlastite melankolije. Iz njegove osame slijede sada mnoge obaveze. Kao što se meni dogodila moja drama "Hrvatski Faust" (igrana u Evropi, Beogradu i ondašnjoj Jugoslaviji, ali nikada u Hrvatskoj, prim, R.S.), tako se Konstantinoviću dogodila njegova "Filozofija palanke". Obe su knjige na neki način sustigle svoje tvorce.
      
       Kakav je vaš odnos sa novom hrvatskom vlašću?
       - Nema tu ljubavi. Kod nas u Hrvatskoj se dogodila pobjeda koja je pobijedila pobjednike. To je Ničeova presuda koja se odnosi na svaku pobjedu. Cijeli izborni rezultat u Hrvatskoj je rezultanta mnogih faktora. Prije svega, postojala je jasno prononsirana volja da se smijeni stara vlast. To znači da je većina birača glasala protiv i da joj nije bilo toliko važno "za". Velika opasnost takvog stava je u tome što podsjeća na retoriku "nije važno kakva država, važno je da je dobijemo". To se, u krajnjoj analizi, uvijek pokazuje opasno, jer ta logika tvrdi da je svako sredstvo dobro ako je cilj plemenit. U Hrvatskoj nisu bila toliko loša sredstva, koliko ih vlast koja je pobijedila krivo čita. Oni, naime, misle da je to njihova pobjeda, da su oni u mučnoj političkoj borbi, uz ogroman rizik i hvatanje za gušu, svrgnuli staru vlast.
      
       A šta je istina?
       - Istina je, međutim, da je stara vlast bila toliko loša da je u posljednje dvije godine odigrala sve što je mogla u korist svoje štete. Istina je da su 90 odsto posla obavili nezavisni mediji i nezavisni intelektualci koji ne pripadaju političkoj klasi. Dobar dio posla u smislu političke kontrole obavila je generacija koja se tek konstituira kao politički subjekt. Dakle, morate znati da su to bili prvi izbori koji su bili apsolutno kontrolirani i ja sam sto posto uvjeren da su bili tako kontrolirani i prije četiri godine, da rezultat ne bi bio tako nepovoljan po HDZ. Nakon ovog masovnog otkazivanja HDZ-u i modelu rigidnog nacionalizma, ova vlast se prepala.
      
       Kako se to manifestuje?
       - Nova vlast se stalno pere od svoje ljevičarske prošlosti, od svojih utoga, anamneza, svojih obiteljskih romana. Kao značajna politička snaga HDZ više ne postoji i vjerujem da će vas osobno razveselit činjenica da je HDZ prije dva dana odredio SOS telefon za progonjene hadezeovce! To više ne funkcionira kao prava oporba, već kao razbijena vojska. Zato sada nova vlast konstruira nove neprijatelje.
      
       Ko su ti novi neprijatelji vladajućih socijaldemokrata u Hrvatskoj?
       - Ljevičari. To je najsmješnije. Tako nova vlast ponavlja onu rigidnost koja je uvijek unutar lijevog pokreta bila fatalna. Uvijek su se lijeve frakcije najnemilosrdnije progonile.
      
       Hoćete reći da su Mesić i Račan prema vama jednako neprijatni kao što je bio Tuđman, u čije vreme ste napustili Hrvatsku i otišli u Berlin?
       - Hoću reći da je meni sa HDZ bilo lako. Igra je bila: ili ću ja njih, ili će oni mene, pa su onda oni mene jer su bili neuporedivo jači. A ovo su sada kao neki moji. Bitno je teže biti sa svojima. Zapravo, i nisu moji jer sam ja samostalan.
      
       Vaš povratak u Hrvatsku mogao bi biti cvet na reveru nove vlasti?
       - Ne, oni drže da bi im to ugrozilo poziciju na sljedećim izborima. Njihova je procjena da sa radikalima, kao što su Šnajder i slični, oni gube. Oni su opsjednuti sredinom, pa je tako u Hrvatskoj velika gužva u sredini. Ako svi hoće tu poziciju u sredini, onda je vrlo lako biti radikalan ljevičar. Dovoljno je da se samo malo manje gurate... Ovdje bih najradije varirao Mopasanovu rečenicu "kako je bila lijepa republika pod carstvom", (Krleža je govorio "kako je bio lijep socijalizam pod kapitalizmom") u "kako je bila lijepa socijaldemokratija pod HDZ".
       Da me ne shvatite krivo, neke su stvari u Hrvatskoj, ipak, promijenjene. Slika države prema vani je mnogo bolja, postoji dobra volja da se rješava problem izbjeglica na jedan jedini način - svi na svoje - i postoji jasna volja da se surađuje sa Haškim sudom. U odnosu na HDZ, to su revolucionarne promjene.
      
       Logično je da kao levičar teško možete osporavati sistem u kome je na vlasti socijaldemokratija...
       - To je točno. Ja mogu biti unutar tog sistema nesrećan, ali neću paliti Simens-Martinovu peć u polemičkom smislu da bih osporio njegove osnove. U vrijeme hadezeovske vladavine ja sam iz tjedna u tjedan osporavao ideološke osnove tuđmanizma. Kod Račana, hvala bogu, ne postoji nešto kao "Račanov sistem" i to je dobro. Tuđman je imao misiju da objasni sve - od kiše do političke ideje. Račan je u tom pogledu tehničar vlasti.
      
       Prošle godine je odigran vaš komad "Kod bijelog labuda" u Hrvatskoj, i to u Varaždinu. Hoće li se igrati vaše drame pod novom vlašću?
       - Sljedeća sezona će biti prva u posljednjih deset godina da nemam nijednu svoju dramu na repertoaru u Hrvatskoj, što nije novost, ali ni bilo gdje drugdje. Paro, Sedlar i ovi dečki koji brane Termopile hrvatske kulture od nas, crvenih Kmera i oslobodilačkih terorističkih grupa, koje žele osloboditi hrvatski teatar, iskopali su rovove, pa tako ne mogu sebe prevariti da pišem drame jer su ih pune ladice. Zato pišem novele. Kad oslobodimo Hrvatsko narodno kazalište, odigraćemo neki od tih mojih strašnih terorističkih napada na hrvatstvo.
      
       Hoće li se u međuvremenu igrati neki vaš komad u Beogradu?
       - Volio bih. Da nije bilo NATO intervencije, već prošlog ljeta bismo odigrali jedan moj, kvantitativno uzev, veliki komad. Onda su kod vas došli na red drugi igrokazi, pa smo sve odgodili. Ali, razgovaramo, i jedva čekam da se to dogodi. Možda bismo, da ne naljutimo Draškovića i ove vaše, za taj momenat mogli postići dogovor da hrvatski i srpski budu jedan jezik. Uostalom, Krleža je uvijek bio bolje izgovaran, ne velim igran, u Beogradu nego u Zagrebu.
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
      

Milošević kojeg nema "U jednoj polemici u zagrebačkom 'Globusu' prije dva tjedna, Zlatko Vitez kaže da je 'Hrvatski Faust' Slobodana Šnajdera 'igran usred Srbije miloševićevske ere i u momentu kada se na sceni pojavljuje patuljak, tisuće Srba skaču na noge i plješću', jer sam, tobože, Hrvate prikazao kao patuljke. Eto kako se sa mnom obračunava u hrvatskoj javnosti povodom jedne predstave u kojoj nema ni najmanjeg resantimana protiv Hrvata..."        Pa, čekajte, ali tu predstavu je Unkovski postavio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1982. godine, kada Miloševića nije bilo na političkoj sceni Srbije...        "Dakle, vi ste na to pitanje odgovorili u moje ime. Ja vam samo pokazujem s koje se razine danas polemizira sa mnom. I to nakon izbora. Tako govori gigantska pojava kao što je Zlatko Vitez protiv patuljka kao što je Slobodan Šnajder."

      
      

Teže je njima bez mene, nego meni sa njima "Ljudi koji sada dolaze na hrvatsku književnu scenu imaju problem jer bi morali obaviti ritualno ubojstvo oca, a to bih bio ja. U odsustvu oca, ako mene nema, oni nešto kopaju sami, ali nema mejnstrima. Ima replika, ali nema glavnog toka u hrvatskoj dramskoj literaturi. Ja bih obavio tu ulogu oca, jer i ja sam ubijao. Koliko sam puta ja smakao Krležu! To je način na koji civilizacija, u koju spada i pisanje za teatar, ide naprijed. No, njima je teško da bilo šta učine. Veći su njihovi problemi bez mene, nego moji sa njima."