Želimir Orešković, reditelj iz Zagreba, beogradski đak, ponovo u Novom Sadu posle deset godina. Šta se u međuvremenu dešavalo u hrvatskom teatru

      Što u Beogradu, što u Novom Sadu, proveo je u ovoj sredini dvadesetak godina. Na 45. Sterijinom pozorju, ovog proleća, bio je prvi pozorišni gost iz Hrvatske posle 1990. "Jedno desetljeće je prošlo, a ni sam ne znam da li je prošlo ili se zaustavilo. Ili su to, što rekao Pekić, godine koje su pojeli skakavci." Želimir Orešković, reditelj iz Zagreba, beogradski đak (u klasi Huga Klajna), priznaje da je put Novoga Sada polazio sa osećanjem nostalgije ali i sa velikom emocionalnom napetošću.
       Jedno vreme, kad su bili pokidani svi kontakti, Vojvodina mu je, kaže, bila udaljenija od Finske. Ali, ni kasnije, kad su uspostavljene telefonske veze a povremeno se sa starim prijateljima viđao u trećim zemljama, nije bilo normalne komunikacije. U Hrvatskoj se još ne mogu kupiti novine iz Jugoslavije, ne mogu se kupiti časopisi, knjige. ("Moje dijete se jednog dana iznenadilo da je Crnjanski veliki pisac.") Filmovi se razmenjuju na video-kasetama. Nema nikakvih informacija o teatru. "Prvih nekoliko dana ovdje samo smo pobrojavali koga među nama, od poznanika, više nema."
      
       Bez ratnih tema
       Gledao je predstave, malo zbunjen time što na Pozorju nema nekih teatara bez kojih se ovaj festival nekada nije mogao zamisliti i, ne manje, iznenađen onim što je video. Čini mu se da je jugoslovensko pozorište, sudi li po sterijanskom uzorku, ostalo u tradicionalnim vodama, van modernih tokova. Ali, odmah primećuje da ni u Hrvatskoj stanje nije drugačije. "Opći je pad značenja kazališta", kaže Orešković. "Prije svega, malo šta se promijenilo u organizaciji teatra." Primeri kojima potkrepljuje tu ocenu upućuju na sličnost sa našom situacijom: "Postoje teatri koji sa sobom nose ogroman balast. Čovjek se začudi da toliki broj ljudi ima u njima, a malo ih se penje na scenu. Materijalna situacija je više nego zabrinjavajuća. Teatar skoro da je prestao biti spektakl, ne zato što je to nekakvo estetsko opredjeljenje, nego se teško skupe novci. Igraju se uglavnom predstave kamernog tipa." Sledi ilustrativna priča: "Prije pet godina došao je u Zagreb moj kolega iz Dubrovnika. Pitao je šta može vidjeti. Kupili smo novine. Bilo je šest predstava te večeri. Slučajno sam ih sve gledao. A u tih šest predstava na scenu se penje trinaestoro ljudi ukupno." Još jedno zanimljivo zapažanje iznosi naš sagovornik: ako je svojevremeno u Hrvatskoj reditelj imao prevlast u teatru, danas su uloge promenjene. Sve je više glumaca koji sami režiraju. A da bi se oni bavili režijom, prag režije je morao biti dosta snižen. Toj profesionalnoj opservaciji Orešković dodaje podatak da, u poslednjih deset godina, koliko je njemu poznato, nijedan reditelj nije dobio angažman ni u jednom teatru.
       Pitamo: da li je tematika rata ušla u hrvatsko pozorište? Orešković odgovara: "Ne, pisci je gotovo izbjegavaju. Rat još nije prošao kroz neke umjetničke živce, vene. Pisci pišu o drugome. Da, bilo je nekih, u prvo vrijeme, dosta direktnih reakcija na događaje, ali mi se čini da se rat kao tema izbjegava." Malo je, veli, dramskih pisaca koji kontinuirano pišu. Ne isplati se, pošto je zarada od otkupa teksta i od tantijema gotovo beznačajna. Piše se uglavnom za male podele. Sve što se napiše, to se i izvede. Izgubljena je vera u to da će pozorište nekoga proslaviti.
       Pitanje o odnosu teatra prema nacionalnoj mitologiji Orešković bi najradije izbegao. "Moralo bi se ući u domen politike, za šta, bojim se, nisam kompetentan. Ali, mogu reći da se pokušalo da se teatar pretvori u nekakvu muzealnu vrijednost, u kome će se gledati veliki dogadaji nacionalne prošlosti. Naravno, nastale su vrlo kabaste, nepregledne, dosadne predstave. Čak su, neću reći finansijeri, nego duhovni pokretači, izlazili sa takvih predstava. Čuvena je anegdota da je predsjednik Tuđman u Dubrovniku prekinuo predstavu ,Osmana', pa je pozvao cijeli ansambl u kafanu. Vjerojatno mu je bilo dosadno. A predstava se samo njemu prikazivala. To je isto besmislica... Cijela ta nacionalna euforija je nekakvo vraćanje u srenjovjekovlje. Izgubili smo jedno desetljeće da se priključimo modernijim tokovima u umjetnosti. Recimo, veliku promociju je dobilo naivno slikarstvo, zapostavljeno je ovo drugo. Politika je doprinijela da se ideja o kulturi dosta provincijalizira, ali tome je sad, nadam se, došao kraj. Vi imate sankcije, Hrvatska nije imala sankcije, ali defakto ih je imala. I kultura ih je imala."
      
       Kočnice u glavi
       U Novi Sad je, želi da naglasi, došao u svoje ime. "Ne predstavljam nikoga iz Hrvatske, osim sebe samoga. Ali, činjenica da sam ovdje, da sam gost Sterijinog pozorja, već nešto znači. Prije tri godine to bi bilo apsolutno nemoguće. Ljudi kazališta nisu proizveli ovu situaciju, a zovu nas da gradimo mostove koje mi nismo ni porušili. Drugi su ih porušili. Sad bih ja trebao pružati ruku koju nikada nisam ni prekinuo da pružam. Rigidne su situacije. Recimo, naš ministar vanjskih poslova nekoliko puta posjećuje Beograd, pa se slika kako sa svojim kolegom večera u Skadarliji, šeta ulicama, i to se slavi, ali se osuđuje ako je netko došao da nešto odglumi ili nešto otpjeva. Ako postoje komunikacije između dvije zemlje, i glumac ima pravo na komunikaciju."
       Misli li Orešković da je daleko dan kada će nekog srpskog pisca igrati u Hrvatskoj, a hrvatskog u Srbiji? "Ne znam da li je daleko. Ali, ima kočnica da se to desi. Kočnice su više u glavi. Naprasno su pokidani konci. Evo, sa Slovenijom nismo bili u ratu, a za deset godina nijedan slovenski komad nije odigran u Hrvatskoj, niti hrvatski u Sloveniji. Prvi ću ja režirati jednog hrvatskog pisca, Matu Matišića, u Mariboru."
      
       FELIKS PAŠIĆ