To što se dogodilo Srbima iz Hrvatske 1941. i 1991. kao da nije moglo da se izbegne. Bar što se Srba tiče

      Kad se jednom bude pisao Novi hazarski rečnik, nezaobilazan izvor biće upravo objavljena "anotirana bibliografija" jednostavnog naslova "Srbi u Hrvatskoj 1918-1941", autora Čedomira Višnjića (izdanje SKD "Prosvjeta", Zagreb 2000).
       "Osnovno u ovom zborniku je uočavanje nepopravljivosti onoga što se dogodilo 1941. To je snimak stanja u poslednjem regularnom periodu onoga što ćemo, nakon 1945. godine nazivati Srbima iz Hrvatske", kaže autor posle svega. "Ključno pitanje koje ova građa nameće jeste kako se stiglo do te fatalne godine?"
       Istoričari će lako ocrtati dalji (posle '41) sled događanja: te će se kao novi graničnik pojaviti 1991, početak nove agonije i najava konačnog tragičnog raspleta. Srbi iz Hrvatske otad su nacionalna manjina - endemski ostaci nekad velike, važne i moćne zajednice. (Poslednja faza je hazarska: bio jednom jedan narod... Strašan narod!)
       "Slika te zajednice danas", ocenjuje Višnjić, "tek je prilog nacionalnoj kulturnoj baštini. Prilog koji daje da se nasluti koliko je ona zapravo, velika i zapuštena. U tome je njen eventualni značaj u našem vremenu." A intelektualci okupljeni oko Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" u Zagrebu dođu mu kao poslednji tragači na poljima smrti i zaborava, "monasi" posvećeni starim zapisima i sećanjima. Nekadašnji život pohranjen je po bibliotekama i arhivima - pre svega u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.
       Tako je i ova knjiga nastala "kroz tri godine svakodnevnog sjedenja u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci". Autor je baš završio jedno istraživanje, a spisi koje je pogledao vukli su ga da lista još. I mic po mic, bez velikog naučnog plana, a sa raspoloženjem koje imaju ljudi koji znaju da zbog nečega nikako ne smeju stati pojavile su se na 600 strana 5324 odrednice (razvrstane po oblastima: politika, kultura, crkva i ekonomija) iz 99 časopisa i godišnjaka, 109 novina, 26 kalendara i almanaha i 10 referentnih knjiga.
       Netipična je ovo bibliografija, jer, čitajući notice i citate u odrednicama, čitalac se, u stvari, susreće sa malom/dajdžestiranom istorijom; čini mi se da ona sasvim sadrži (ako ne detalje) onda svakako dramatiku onog vremena.
      
       Cigareta svećenika Mihelčića
       I plus - kao što se kod Andrića u "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika" nalazi dramatika vremena u kome su ta dela pisana (II svetski rat i okupacija), tako je, čini se, Čedomir Višnjić u pravu kada kaže: "Neki budući studiozni analitičar, vjerovatno će, u ovoj višegodišnjoj prilježnosti i strasti evidentiranja prepoznati svu silinu društvenog pritiska na Srbe u današnjem Zagrebu i njihov strah od brisanja svih preostalih tragova."
       Čitajući ovaj istorijski pregled, čovek se zaista iznenadi koliko je tadašnji pristup Srba u Hrvatskoj bio realističan i blizak onoj čuvenoj i već ofucanoj definiciji politike kao umetnosti mogućeg. (To se za 1991. svakako ne bi moglo reći, što je i posledica prethodnog iskustva.) Tada je i vodeća politička ličnost među "prečanima" bio Svetozar Pribićević, uz Nikolu Pašića, valjda najdarovitiji srpski političar. Držalo se, sažeto rečeno, da: "Čupaju li se srpske i hrvatske budale među se, gledajmo da ih razvadimo. To je uvek bila zadaća dobrih Srba u krajevima gde smo izmešani s Hrvatima. Naša je istorijska uloga, naše je veliko poslanstvo da budemo most, kopča, veza između Hrvata i ostalih Srba." (Adam Pribićević, "Seljačko kolo", 1936)
       Rezultat tog evidentnog i razumnog napora, ipak, je porazan. "Nikada autohtoni dio političkog vođstva Srba iz Hrvatske nije bio iskreno bliže dominantnoj struji hrvatske politike nego krajem 20-ih i svih 30-ih godina ovog vijeka. Pa, ipak, nije vrijedilo", zaključuje danas Čedomir Višnjić. "Tektonski poremećaji u centralnoj Evropi proizvodili su i 1941. i 1991. uništavajuće efekte na ovaj naš prostor."
       A stvari su, posle oduševljenja zbog ujedinjenja (1918) krenule otprilike onako kako izveštava "Straža" (jul, 1921, Osijek). Uoči kraljevog rođendana priređena je u Dalju bakljada. Pred katoličkom crkvom govorio je svećenik Mihelčić, i bio je to "vrlo lep govor". Međutim, isti je svećenik "kada se je počela pevati srpska himna, zapalio, sigurno u rastrešenosti, cigaretu, koju je bacio onda kad se počela pevati hrvatska. Ovo je, doduše, sitnica, no seljaci Srbi su je zapazili".
       "Sitnica" je rasla, pa je avgusta 1928. posle fudbalske utakmice "Hajduk" - "Jugoslavija" (igrali nerešeno) ostalo zapisano: "za sve vreme boravka u Splitu igrači Jugoslavije su bili maltretirani od svih sa kojima su dolazili u dodir. Na igralištu oni su napadani pogrdnim izrazima, a po završetku utakmice sva publika je uletela na njih i na objektivnog sudiju g. Segedinskog i pokušala je da se fizički razračuna. Srećom, sem manjih ogrebotina i udara, igrači Jugoslavije nisu teže povređeni."
       Ili, kako je pisala zagrebačka "Riječ": "Neugodan incident na Jelačićevom trgu - 13. avgusta 1928. na dan sahrane Stjepana Radića grupa omladinaca je napala kolportera, starog ruskog emigranta, koji je držao beogradske dnevnike. Novinar se pita: 'nije li jedan dio omladine u svojoj ogorčenosti na Beograd pošao predaleko'."
      
       Germanov amanet
       Dobre i uzvišene namere, nauka i logika, čega nije nedostajalo u tom vremenu, nisu tu mogli mnogo. "Perspektiva je dakle jasna i linija budućnosti određena: samo potpuna nacionalna sinteza dovešće nas do onog maksimuma i onog vrhunca kulturnog kapaciteta, koji nam je rasom, istorijom i geografskim položajem dodeljen", pisaće Vladimir Dvorniković, autor čuvene knjige "Karakterologija Jugoslovena". "U tri ili više odaljenih kulturnih parcela ne da se više raditi" ("Riječ", Zagreb, oktobar 1929).
       Nečega je bilo u tim izlivima gneva i netrpeljivosti, što se, dakle, nije dalo popraviti i što, kao da je neumitno, vodilo do - Jasenovca!
       Ima tome već više od deceniju i po kako je patrijarh srpski German na tom strašnom mestu izrekao nezaboravnu poruku: "Braćo, da opraštamo - moramo, jer je to evanđelska zapovest, ali da zaboravimo - ne možemo. Neka praunuci praunuka naših znaju da je ovaj ogromni betonski cvet na Polju jasenovačkom svedok jednog bezumlja, koje nikada više ne sme da se ponovi."
       Događaji koji će uslediti pokazaće da za bezumlje ne postoji "nikad više", a od jednog na vreme upozoravanog naroda ostaće tek "prilog nacionalnoj kulturnoj baštini". Kao spomenici nerazumu ostaju knjige. "Prosvjeta" je pored ove Višnjićeve izdala i ono deprimirajuće svedočanstvo čuvenog naučnika dr Jovana Mirića sa paradoksalnim naslovom "Demokracija i ekskomunikacija" ("Prosvjeta", 1999. Zagreb).
       Na kraju, beleška: ovaj spomenik (Č. Višnjić "Srbi u Hrvatskoj 1918-1941.") podiže Ministarstvo znanosti i tehnologije Vlade Republike Hrvatske. Oni koji su još nenavikli na "vreme ljudskih prava" i savremenih koncepcija "multietničkih zajednica" naći će cinizam u dobronamernosti Vlade koja je do pre neku godinu sve činila da do ovog stanja dođe, a realisti će zaključiti da je u svem zlu dobro da se, eto, "sufinancira" nešto što se zove "znanstvenoistraživački projekat Bibliografije o Srbima u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću". Život i istorija mogu potvrditi da su i jedni i drugi u pravu. Učinjeno je učinjeno, i ostaje da - bude opisano.
      
       SLOBODAN RELjIĆ