Posmatrano i na kraći rok, svi smo već mrtvi, osramoćeni i gladni

      Postoji niz uzroka koji su vodili današnjoj nacionalističkoj euforiji. Od tradicije "slavne istorije" preko nacionalnog samoljublja i državotvorstva do hegemonije broja. Pa ipak, izgleda da nismo svjesni uticaja još jednog od uzroka balkanskog nacionalizma koji završava u zločinu i siromaštvu. Riječ je u psihološkom pogledu o "izgledu nove preraspodjele" koji je balkanski nacionalizam istakao na svojim zastavama.
       Svaki nacionalizam vodi, pored sukoba s drugim narodima, i osiromašenju vlastitog naroda. Nacionalizam proizvodi materijalnu bijedu, ali je sam uzrokovan duhovnom bijedom njegovih protagonista. Samo se tako može razumjeti današnje univerzaliziranje bijede koje zahvata sve više one narode koji misle da mogu da žive od svog nacionalizma.
       Htio bih se vratiti prethodnoj tezi o tome kako je balkanski nacionalizam proizveo svijest o "izgledima nove preraspodjele", što je moralo probuditi populističku svijest o "boljem životu" bilo što će se drugim narodima nametnuti odgovarajući oblik državne zajednice ("nacionalno-centralistička država kao faktor eksploatacije"), bilo što će se zahvatiti na bazi monopola na sukcesiji današnje jugoslovenske države ili jednostavno ratom. Kod "istočnih" naroda međusobna ubijanja imaju i "ekonomsko" značenje. Rat je, zapravo, pitanje pljačke. Kad su Turci svojevremeno polazili u ratove, palili su unutrašnje ratničke apetite halakajući "jagma", "jagma"! U svakom slučaju, nacionalizam koji završava ratom, ima i pljačkaške nagone.
       Moram skrenuti vašu pažnju na momenat koji je krucijalan za razumijevanje nacionalizma i siromaštva. Komunizam u Jugoslaviji nije propao zato što je osiromašio ljude nego zato što više nije mogao da ih hrani, oblači i školuje na državni, kameralistički način. Bolje rečeno, njegova sposobnost da infuzira inostrani kapital pala je na najnižu tačku. Tog trenutka imamo sve uslove da se započne sa okretanjem novom kolektivizmu tradicionalnog tipa kakav je nacionalizam u balkanskoj varijanti.
       Ljudi bez imetka, razorene svijesti i tradicionalno razdraženi, mogli su postati lak plijen nacionalističkih intelektualaca i državotvornih nacionalista. Nacionalizam je u balkanskim uslovima sredstvo nove raspodjele, način da se živi na račun drugog. Ali, on je oblik iluzorne svijesti. U stvarnosti niko i ništa ne osiromašuje tako ljude kao nacionalizam. Duhovno siromaštvo je u tom pogledu gore od materijalnog. Pa ipak, ništa neće biti od "nove preraspodjele" na bazi pobjede ovog ili onog nacionalizma. Prije svega, tu neće biti ni pobjednika ni pobjedioca. Ako ne pogine u nacionalističkom ratu, čovjek ima sve izglede da skapa od gladi u novonastalim nacionalnim ili kvazinacionalnim državama.
       Sumnjam da će u skorije vrijeme doći do otrežnjenja. Da bi se ljudi spasili bijede u koju ih vode nacionalisti, biće potrebno da promijene svoje dosadašnje poglede i, naravno, da odbace ratničke huškače, nacionalističke vođe, svađalice svih vrsta...
       Nacionalistički prožet čovjek našeg podneblja nema gdje da se vrati, pod pretpostavkom da je izašao iz rata živ. Tek sada će vidjeti da su mu šanse da dobije neki posao znatno manje nego prije samog rata, da nacionalistički ratni poslodavci pričaju neke druge priče, da mu se domovina smanjila i da će se još više smanjiti, da poslije rata valja da vodi neki drugi rat za sebe i svoj opstanak, da će se naći na suprotnoj barikadi od onih s kojima je nacionalistički snivao svoju zemlju poput raspeta orla od Kosova do krajina, od mora do Vojvodine.
       Ništa više neće biti kao prije. Prije smo mnogo više imali ma koliko da smo manje radili. Sada bez obzira na to koliko neko i dobro radio, malo je takvih koji će dobro živjeti. Neke generacije će do kraja života raditi da bi otplatile troškove rata, da bi vratile dugove, da bi stvorile elementarne uslove za život svoje djece.
       Nacionalizam je opšti oblik ljudske nesreće. Mi smo mogli vidjeti do sada kako nacionalizam masovno uzima ljudske živote. Od sada ćemo se suočiti sa siromaštvom kao mirnodopskom posljedicom nacionalizma. Socijalna i materijalna bijeda možda će biti faktor nove resocijalizacije našeg čovjeka kako bi se oslobodio nacionalističkih strasti u sebi, a najviše onih koji su ga pod tim znamenjem vodili od rata do siromaštva.
      
       (Tekst S. Inića objavljen u NIN-u 3. aprila 1992)
      
      

Smisao nade Umesto nad tvojim završenim i nezavršenim knjigama, studijama, analizama, člancima, ti si nas okupio nad tvojim grobom. Iznenada i prerano.        Svi smo ovde u neizmernoj tuzi, jer smo te mnogo voleli. A voleli smo te jer malo je ljudskih bića u kojima je bilo toliko ljudske dobrote, nežnosti, brige za druge i drugog, njihovo dobro, toliko čovekoljublja, nesebičnosti, kao što je svega toga bilo u tebi.        Istovremeno, bio si neustrašivi politički borac. U toj borbi bio si stalno u manjini - jer si se nalazio na pravoj strani, bio protiv pomahnitalog kolektivnog uma, a bezumnih pojedinaca. Nikada nisi samo posmatrao, već se uvek borio, a i druge si izgonio iz zavetrine ćutanja, udobnih i ugodnih posmatračkih osmatračnica, ili iz zlih slutnji, spašavajući bar nadu. Voleo si da kažeš: život bez nade je moguć, ali nema smisla. Jedna nada nama sa tobom zauvek odlazi.        Bio si protiv svega ustajalog, zarđalog, dogmatskog - protiv svega što sapinje i okiva slobodnu misao. Zato si tako uspešno i smelo prodirao u samo leglo našeg inicijalnog zla, gledao toj nemani pravo u oči, udarajući po njoj, jer ona, braneći nas samo kao Srbe - uništava nas kao ljude.        Koliko si video dalje i dublje, toliko su te više mučile društvene bolesti i muke, promašaji i naše propadanje, izopačeni ljudi i njihova svest, politička patologija. Voleo si duge razgovore sa onim ljudima koji odgonetaju ljudske, narodne i društvene tajne, zagledani u velika, stara i nova pitanja svoga prevratničkog doba i ljudi u njemu, koji gledaju u svet, a ne u torove i obore.        Bio si čovek tog svog vremena i sopstvenih uverenja. Intelektualno, društveno i politički sazrevajući i izrastajući u borbi za novo, moderno, drukčije, reformsko, evropsko - a te borbe ovde troše, sagorevaju, ponekad i ubijaju - ti od tih borbi nikada nisi odustao, iz njih izostao.        Sa našim društvenim udesima ti si se junački nosio. Nažalost, prerano te prevari i savlada tvoja podmukla bolest.        Hvala ti i slava ti, Slobodane Iniću!        Govor Ivana Stambolića na sahrani Slobodana Inića