Federalne države parlamentarne demokratije, kako je Jugoslavija projektovana Ustavom iz '92. - nema; faktičko stanje je diktatura u Srbiji sa neugaslom ambicijom da se proširi i na Crnu Goru. Naš odgovor u Crnoj Gori na to jeste politički i demokratski kišobran kojim sprečavamo demonstraciju nasilja navodnih federalnih institucija (koje to nijesu zbog činjenice da ne odražavaju volju građana naše Republike) nad Crnom Gorom. Zato smatram da bi bilo veoma neodgovorno organizovati izbore za personalni sastav tih navodno jugoslovenskih organa, koji nemaju nikakvu važnost u jednoj od dvije republike - znači u polovini Jugoslavije

      Zašto sam izrazio žaljenje Hrvatima. - Razmišljao sam da se odreknem funkcije stranačkog lidera. - Jugoslavija postoji još samo kao provizorij, organizovati savezne izbore u sadašnjim uslovima bilo bi neodgovorno, a učešće na takvim izborima naivno. - Šta zamjeram opoziciji u Srbiji. - Ne želim da se bavim ustoličenjem nijednog mitropolita u Crnoj Gori
       Političke prilike u Crnoj Gori i mnogi potezi vlasti u toj republici ovih dana privlače veliku pažnju domaće i međunarodne javnosti. Tim povodom, na molbu redakcije NIN-a, predsednik Crne Gore gospodin Milo Đukanović prihvatio je da obrazloži svoje viđenje problema pomirenja, svoje ocene proteklih izbora i odnosa Crne Gore sa Srbijom i međunarodnom zajednicom.
      
       Prilikom susreta sa predsednikom Hrvatske Stipom Mesićem učinili ste gest bez presedana u ovom podneblju: uputili ste izvinjenje i zatražili oproštaj za sve što su pojedini građani Crne Gore u uniformama JNA učinili Hrvatima, naročito u Konavlu i Dubrovniku. Šta vas je navelo da tako postupite? I da li ste, možda, hrvatskom predsedniku predložili da bi bilo lepo da neko na isti način, u ime Hrvata i Hrvatske, zatraži oproštaj i uputi izvinjenje nevinim žrtvama i postradalim Srbima i Crnogorcima u minulim sukobima?
       - Inicijativa za susret sa predsjednikom Mesićem potekla je odmah nakon njegovog izbora za predsjednika Hrvatske. Spremnost je bila obostrana, i mi smo u subotu razgovarali u Cavtatu. Bili su to ozbiljni, konstruktivni razgovori, koji su potvrdili da Crna Gora i Hrvatska danas identično gledaju ne samo na obnovu i perspektivu hrvatsko-crnogorskih odnosa već i na procese u regionu, potrebu jačanja međusobnih veza svih koji žive na ovim prostorima i uključivanja u šire integracije.
       Kao odgovoran političar, i kao čovjek, ja sam jednostavno morao tom prilikom da izrazim civilizovan odnos prema tom vremenu, u kojem su neki izmanipulisani crnogorski građani, u uniformama JNA, učestvovali u ratu u tom dijelu Hrvatske, i koji su nanijeli bol, gubitke i štetu tamošnjem stanovništvu. Izrazio sam zbog toga iskreno žaljenje, u svoje ime, i u ime građana Crne Gore, posebno onih koji dijele moja moralna i politička ubjeđenja. Uvjeren sam da sam preduzeo ispravan, rekao bih, čak neminovan potez. Čak ne ulazeći u analizu ko su naj odgovorniji akteri scenarija rata na prostoru bivše Jugoslavije, u čemu je odgovornost Crne Gore, bez sumnje, marginalna. Ne ulazeći, konačno, ni u to u kakvim se okolnostima dogodila ta manipulacija jugoslovenskim osjećanjima građana Crne Gore. Dakle, nezavisno od svega toga, danas je jasno: ta trauma postoji i postoji ozbiljno nepovjerenje građana tog dijela Hrvatske prema susjedima u Crnoj Gori. I to je signal za akciju svih koji odgovorno misle o budućnosti svog naroda i koji su u poziciji da usmjeravaju tu budućnost. Pošto sam voljom građana na takvom mjestu, ja želim da doprinesem da građani Crne Gore ubuduće žive u uslovima većeg povjerenja, a nadam se i prijateljstva sa svima koji nas okružuju. Dakle, i sa Hrvatima. Otuda i takav gest. Gest predsjednika Crne Gore, koja je i dovoljno demokratski zrela, i emancipovana, i koja je dokazala da više ne učestvuje u tuđim i besmislenim ratovima. Vjerujem zato da su svi ljudi u Crnoj Gori, koji znaju mjeru čojstva i ljudskosti, i ne samo u Crnoj Gori, odobrili i da odobravaju taj moj gest.
       Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja - ne razumijem zašto bih ja to morao predočavati predsjedniku Mesiću, ili bilo kome drugome. Nije ni predsjednik Mesić, ili bilo ko drugi iz rukovodstva Hrvatske tražio od mene da uradim to što sam učinio. Vjerujem da nije daleko dan kada će neko osjetiti potrebu da, bez obzira na to ima li ličnog udjela u tome ili ne, izrazi žaljenje i nesrećnoj Bosni za imperijalne ambicije njenih susjeda, koje su dovele do žrtava na svim stranama i do ogromnih razaranja.
       Ako bismo ostali zarobljenici prošlosti, i ako bismo se stalno nadgornjavali ko je kome na ovim našim prostorima kroz istoriju više zla nanio, i ko bi prije trebalo da zatraži oprost, to nas od prošlosti nikud dalje ne bi odvelo. A ja mislim da se svi zajedno moramo okrenuti sadašnjosti i budućnosti. Neka sve što smo loše jedni drugima uradili ostane kao strašna opomena i nauk i sadašnjim, i budućim pokoljenjima.
      
       Kako sada, kad su se malo stišale strasti, ocenjujete rezultate lokalnih izbora u Podgorici i Herceg Novom?
       - Smatram da je na ovim izborima državna politika Crne Gore, koju karakterišu demokratske i ekonomske reforme i otvaranje prema međunarodnoj zajednici, dobila punu potvrdu. Osjećanje zadovoljstva veoma značajnom pobjedom u Podgorici, glavnom gradu, jeste malo pomućen lošijim rezultatom od očekivanog u Herceg Novom. Međutim, kada se uzmu u obzir svi parametri, imamo zaista razloga za zadovoljstvo što se na magistralnom državnopolitičkom pravcu ostvaruju pozitivni pomaci. Crna Gora demokratski zrijeva, tako da reformska, demokratska i proevropska državna politika svakim danom ima sve više pristalica.
      
       Crna Gora je ozbiljno podeljena, a vi bi trebalo da budete predsednik svih njenih građana. Da li je to sada uopšte moguće?
       - Moguće je. Kojom ćemo dinamikom u Crnoj Gori to ostvariti, zavisi od više faktora, a prije svega od političke zrelosti toga ko se nalazi i ko će se nalaziti u ulozi predsjednika države. Naravno i ja sam se u jednom trenutku našao u dilemi - da li je moguće ostvariti tu državnu misiju, a istovremeno biti predsjednik najuticajnije stranke na političkoj sceni Crne Gore. U razvijenijoj demokratiji od crnogorske danas bilo bi logično da se predsjednik svih građana odrekne funkcije stranačkog lidera. Ipak, ja sam se odlučio da za sada to ne uradim. Procijenio sam, i to se pokazuje ispravnim, da partija na čijem se čelu nalazim baš zato što je najmoćniji politički subjekt na crnogorskoj političkoj sceni ima i naglašenu odgovornost za kvalitet i dinamiku tranzicionih promjena i da zato moram, sa svojim najboljim saradnicima, posvetiti posebnu pažnju daljem demokratskom i evropskom profilisanju stranke.
       Mislim da sam u tom dvojstvu našao mjeru i da moj stranački angažman još nije smetnja demokratizaciji Crne Gore. Takođe, čini mi se da dobar dio ljudi u Crnoj Gori, koji ne dijele moja politička stanovišta, ipak poštuje političke napore koje ulažem u interesu dobra Crne Gore. Iz toga, naravno, isključujem onaj najuži krug ljudi koji se nalaze na čelu partija, najostrašćenijih protivnika današnjeg državnog političkog kursa Crne Gore. Oni, nesumnjivo, pokušavaju da spasu svoj falsifikovani status u takozvanim saveznim institucijama i da sačuvaju povjerenje svojih političkih mentora, tako što će dugo i neargumentovano ponavljati kako su izgubili na neregularnim izborima.
      
       Kažete: respektuju vas i neistomišljenici. U kojoj meri vi njih respektujete?
       - Svaki predsjednik Republike Crne Gore, dakle i ja, biće toliko uspješan koliko bude uvažavao političku šarolikost crnogorskog javnog mnjenja. Dakle, predsjednik Republike, imajući individualni politički stav, ima i obavezu da poštuje većinsko političko mišljenje, ali isto tako i da pokaže poseban respekt prema političkoj manjini. Naročito kada, kao u Crnoj Gori, ta manjina nije marginalna, zbog čega danas govorimo o Crnoj Gori kao o radikalno politički podijeljenom društvu.
       Zato političku misiju, i svoju i drugih državnih organa u Crnoj Gori, vidim u funkciji emancipacije političke svijesti posebno jednog dijela crnogorske javnosti. To je proces i zato i tvrdim da se ovdje ne mogu događati neke spektakularno brze promjene na političkoj sceni. No, zadovoljstvo je da nesumnjivo možemo govoriti o nespornom i stabilnom trendu, gdje većina sistematski narasta, a manjina se topi.
       Svi koji ulaze u politiku u Crnoj Gori moraju biti spremni na taj dugotrajni, zato i mukotrpni posao usporene emancipacije tradicionalne, konzervativne svijesti jednog dijela crnogorske javnosti.
      
       Kako danas gledate na mogućnost raspisivanja saveznih izbora? Da li bi vaša stranka učestvovala na tim izborima?
       - Nas u Crnoj Gori još niko iz vrha savezne države nije obavijestio o namjeri da u nekom terminu ove godine raspiše federalne izbore. Kada se to učini zvanično, crnogorske vlasti će se izjasniti o toj inicijativi. U ovom trenutku imamo samo individualne političke stavove o toj temi. Ja, recimo, mislim da bi raspisivanje federalnih izbora u sadašnjem stanju u Jugoslaviji samo doprinijelo daljem ustavno-pravnom haosu. Već tri godine u SR Jugoslaviji ne funkcioniše gotovo nijedna jugoslovenska institucija. Dakle, Jugoslavija danas postoji samo kao provizorij. Federalne države parlamentarne demokratije, kako je Jugoslavija projektovana Ustavom iz '92. - nema; faktičko stanje je diktatura u Srbiji sa neugaslom ambicijom da se proširi i na Crnu Goru. Naš odgovor u Crnoj Gori na to jeste politički i demokratski kišobran kojim sprečavamo demonstraciju nasilja navodnih federalnih institucija (koje to nijesu zbog činjenice da ne odražavaju volju građana naše Republike) nad Crnom Gorom. Zato smatram da bi bilo veoma neodgovorno organizovati izbore za personalni sastav tih navodno jugoslovenskih organa, koji nemaju nikakvu važnost u jednoj od dvije republike - znači u polovini Jugoslavije.
       Dakle, i učestvovanje na takvim izborima u neizmijenjenim okolnostima bilo bi politički naivno i neodgovorno i značilo bi doprinos opstanku jedne diktature, koja bi iz svega toga, nakon falsifikovanja izbora u Srbiji, izvukla zaključak da su sve političke strukture učestvovale na izborima i da eto, opet, rezultati, naravno falsifikovani, pokazuju potvrdu njenog legitimiteta.
       Smatram da bi red poteza morao biti drugačiji. Da bi se politička javnost Srbije, pored opozicije koja je to već učinila, morala izjasniti o ponudi koju je Crna Gora uputila za uređenje odnosa Srbije i Crne Gore na novim, savremenijim osnovama. Morali bi se najpre dogovoriti kako će uopšte izgledati naša zajednica u budućnosti, da bi tek potom pristupili dogovoru o organizaciji izbora za personalni sastav organa te zajednice. Uz to, red bi bio i da nakon više od dvije godine od parlamentarnih izbora u Crnoj Gori u federalni parlament uđu autentični, a ne izbjegli predstavnici Crne Gore i da mandat za sastav savezne vlade pripadne predstavniku političke većine u Crnoj Gori.
      
       Znači li to da u vašem načelnom stavu prema Jugoslaviji kao zajedničkoj državi ništa nije promenjeno?
       - Apsolutno. Sve dok smo opredijeljeni za život sa Srbijom u zajedničkoj državi, a mi svoju opredijeljenost, pored ostalog, dokazujemo i činom slanja ponude za preuređenje odnosa u zajednici, opredijeljeni smo i za učešće na izborima. Ali, na izborima koji će podrazumijevati ispunjavanje prethodnih obaveza prema Crnoj Gori.
      
       Bilo je mnogo spekulacija o referendumu o državnoj nezavisnosti Crne Gore. Bilo je i govora da vam uticajni krugovi u svetu savetuju da sa tim referendumom ne žurite. Da li je referendum o državnoj nezavisnosti Crne Gore danas više ili manje izgledan nego ranije?
       - Crna Gora je svakim danom bliža toj mogućnosti. Rekao sam već šta znače, po mojem mišljenju, rezultati lokalnih izbora. Ako čak pesimistično pretpostavimo da ti rezultati nisu ništa promijenili u odnosu na ranije stanje, ostaje činjenica da je Crna Gora prije neku godinu, nezadovoljna funkcionisanjem jugoslovenske zajednice, uvela u razmatranje mogućnost da referendumom promijeni svoj državno-pravni status. Kako se ništa nije popravilo u funkcionisanju te zajednice, logično je da je u međuvremenu još više ljudi u Crnoj Gori rashladilo svoj jugoslovenski entuzijazam.
       O tome govore i rezultati svih istraživanja koja su sprovele nezavisne istraživačke institucije iz Beograda i Podgorice. Do prije dvije-tri godine za nezavisnost Crne Gore se opredjeljivao praktično samo onaj dio biračkog tijela koji je podržavao politiku Liberalnog saveza, što je variralo između 7-12 odsto. Danas je ta brojka narasla na 35-40 procenata onih koji bi u ovom trenutku glasali za nezavisnost. Kada se tome doda još i 20-25 odsto onih koji podržavaju konfederalnu opciju, kako oni inače doživljavaju ponudu Vlade Crne Gore Beogradu, a koji će, ako se ne bude riješavalo pitanje odnosa između Srbije i Crne Gore logičnije tendirati ka opciji za nezavisnost, to ubjedljivo govori da je sa svakim danom održavanja ove beznadežne situacije u SR Jugoslaviji, Crna Gora sve bliže referendumu i državnoj nezavisnosti.
      
       Vi ste već dali političke kvalifikacije ubistva gospodina Gorana Žugića i pokušaja ubistva lidera SPO-a Vuka Draškovića u Crnoj Gori. Da li je dosadašnja istraga potvrdila te vaše ocene?
       - Već sam jasno rekao: po mojem mišljenju, i jedan i drugi tragični događaj imaju politički prizvuk. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da je u prvom slučaju riječ o najbližem saradniku predsjednika Republike, a u drugom slučaju o najznačajnijem opozicionom lideru na političkoj sceni Srbije, koji je poznat i po tome što daje punu podršku reformskim i demokratskim procesima u Crnoj Gori. Tako da, koliko god radionica neistina iz Beogradu pokušava da navede javnost na pogrešan trag o mogućim motivima zločina, u realnoj analizi moramo doći do zaključka da su, zbog političkih uloga ta dva čovjeka, posrijedi akti političkog terorizma. To su očigledno bili pucnji u drugačije mišljenje, u demokratiju. A kada je Goran Žugić u pitanju, to je i pucanj u pokušaj Crne Gore da ostvari pravo na autonomno projektovanje vlastite budućnosti.
       MUP Crne Gore detaljno i profesionalno vodi istrage i nadam se da će ti zločini biti rasvijetljeni i da će se stati na put namjeri da se terorizam i nesigurnost presele u Crnu Goru.
      
       Visoki predstavnici međunarodne zajednice često ističu da podržavaju reformske i demokratske procese u Crnoj Gori, ali vi ste više puta govorili da je praktična ekonomska pomoć koju ste dobili manja od očekivane i potrebne. Zašto?
       - U poslednjih godinu i po dana politička podrška Crnoj Gori je transformisana u značajnu i transparentnu ekonomsku pomoć od SAD i EU. Time je Crna Gora pojačala osjećanje ekonomske i socijalne stabilnosti. To je posebno važno zbog svega što smo morali da pretrpimo tokom posljednjih godinu dana. Podsjetiću vas da je, pored sistematske represije - medijske, političke, ekonomske i bezbjednosne, kroz koju smo prolazili praktično od vremena predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, u toku protekle godine uslijedila i jedna radikalno nova faza kada je došlo do potpunog prekida robnog prometa jednostranom odlukom vlasti u Srbiji. Jasna je bila poruka autora tog ekonomskog nasilja: htjeli su da građane Crne Gore zaplaše da će biti gladni ukoliko ne promijene svoje političke stavove i ako sebi za vlast ne izaberu one koji će slijepo slušati i izvršavati naloge "starijeg brata". I eto, Crna Gora nije ni mrtva, ni gladna. Naprotiv, rekao bih da je očvrsla i počela da spoznaje svoje realne mogućnosti.
       Ipak, naše nezadovoljstvo intenzitetom ekonomske podrške iz inostranstva još stoji. Crna Gora ima prirodne, privredne i ljudske resurse koji mogu obezbijediti ne samo preživljavanje već i standard koji se neće mnogo razlikovati od evropskog. Naša očekivanja od međunarodne zajednice zato nijesu samo da dobijamo pomoć da bismo premostili svoje trenutne ekonomske probleme. Mi želimo da Crna Gora bude tretirana kao međunarodni subjekt i da dobije sva prava koja imaju i druge države u regionu.
       Kada Crna Gora bude postala partner Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Evropske investicione banke, kada bude mogla da računa na komercijalne i investicione kredite tih banaka i privatnih investitora, mi ćemo pokrenuti svoje privredne kapacitete i potvrditi da nam ne treba milostinja, nego normalna kreditna podrška koju su koristile i druge zemlje u tranziciji za reformisanje sistema, da bi nakon toga mogle, u skladu sa svojim ukupnim potencijalima, obezbijediti razvoj po mjeri evropskih društava.
       Šta zamerate opoziciji u Srbiji? Slažete li se sa onima u Crnoj Gori koji kažu: svi su u Srbiji isti, svi su izašli ispod Miloševićevog šešira?
       - Naravno, ne slažem se sa tim ocjenama. Javno politički to demonstriram saradnjom sa opozicijom u Srbiji. A to nije samo politička saradnja, jer među opozicionim liderima u Srbiji imam i lične prijatelje. Međutim, ako me pitate šta zamjeram opoziciji u Srbiji u sadašnjoj situaciji, reći ću da je to prije svega nejedinstvenost, što je u sadašnjim uslovima isto što i neodgovornost za strateške državne i nacionalne interese Srbije i srpskog naroda. Svako ko u ovom teškom periodu diktature i brutalnog gaženja sloboda ljudi u Srbiji nije smogao snage da se uzdigne iznad svoje povrijeđene sujete i iznad uskostranačkih interesa i da doprinese definisanju zajedničke antidiktatorske platforme koja će dovesti do kapitalnih političkih promjena u Srbiji, pokazao je da nije na visini odgovornosti koju traži ovo vrijeme. Time opozicija, objektivno, ipak ide naruku učvršćivanju diktature i produžavanju agonije u Srbiji.
       Crnoj Gori se povremeno pokušava dati zadatak koji joj prosto ne pripada- zato što to ne pripada nikom izvan Srbije - da presudno doprinese demokratizaciji Srbije. Demokratizacija Srbije se mora dogoditi iznutra, a sve demokratske strukture iz Crne Gore i iz međunarodne zajednice, moraju naći pravu formu da ohrabre i podrže demokratske snage u Srbiji, a da to ne bude miješanje u unutrašnje probleme, prema čemu, razumije se, značajan dio političke javnosti u Srbiji, kao i u svakoj drugoj državi, ima opravdanu rezervu.
       Ne čini li vam se da su neki uticajni krugovi u Crnoj Gori, zapravo, protiv demokratskih promena u Srbiji. Možda zato što strahuju da bi, ako u Srbiji dođe do krupnih demokratskih promena, Crna Gora za ostali svet automatski postala manje zanimljiva.
       Ako takvih mišljenja ima, onda to svakako nijesu uticajni krugovi u Crnoj Gori. Svejedno, tačno ili ne, i u jednom i u drugom slučaju riječ je o radikalnim političkim mišljenjima, koja ne uvažavaju realnost političkog miljea u kojem živimo. Ako bi Crna Gora sjutra bila nezavisna, i tada bi morala imati interes da u Srbiji budu na vlasti demokratske strukture, jer bi to obezbijeđivalo normalnu komunikaciju naše dvije države, stabilnost Crne Gore i regiona.
       Ne mogu se, naravno, složiti sa takvim mišljenjima, bez obzira na to jesu li ona iz Crne Gore, ili odnekud drugo, jer je tu jednostavno riječ o nipodaštavanju same mogućnosti da Crna Gora uopšte gradi neki svoj međunarodni subjektivitet. Mislim da je Crna Gora već napravila prepoznatljiv i visok međunarodni rejting da je svijet danas doživljava kao realno mogući model života na Balkanu, da je prepoznaje kao državu koja, bez obzira na njenu veličinu, realizuje ozbiljne demokratske i ekonomske reforme, koja uspješno gradi model multietničkog društva i, u vrtlogu kakav imamo u okruženju, odgovorno čuva mir i na bazi takvih standarda pokušava da se kroz saradnju u regionu približi evropskim i transantlanskim strukturama. Za sve takve državne projekte, posebno na Balkanu, koji imaju realnu perspektivu, Evropa i demokratski svijet uvijek će izražavati interesovanje, bez obzira na očekivane demokratske promjene u Srbiji. Možda je to što je sadržano u drugom dijelu ovog pitanja takođe izraz jedne svijesti da Crna Gora ni u čemu ne može biti ravnopravna sa Srbijom, pa ni u demokratskom omjeru. Inače, sve to što danas radimo u Crnoj Gori, ne radimo stoga da bismo bili za bilo koga zanimljivi, ili zanimljiviji od drugih, već da bi i građani Crne Gore živjeli po pravilima po kojima danas živi cio civilizovani svijet.
      
       U kojoj meri i na koji način bi Crna Gora sada bila spremna da se pozabavi problemom Kosova? Da li se to vas uopšte još tiče?
       - Problem Kosova smo od početka doživljavali i kao sopstveni problem i prije eskalacije krize na Kosovu, i mnogo prije NATO intervencije u SR Jugoslaviji. Više puta sam apelovao na najodgovornije u SR Jugoslaviji da se preduzmu blagovremeni politički potezi koji će spriječiti katastrofu. Dakle, Crna Gora se ne distancira od kosovskog problema, sve i da to hoće ona to ne bi mogla. Čak i da su Srbija i Crna Gora dvije odvojene države, zbog svoje multietničnosti, Crna Gora ne bi mogla biti pošteđena refleksa kosovskog problema.
       Ne bih sada ulazio u genezu svih grešaka koje su na Kosovu i povodom Kosova u Srbiji činjene. Mislim da je jedna od kobnijih grešaka napravljena i nakon NATO intervencije, kada su UN preuzele odgovornost za sudbinu Kosova. Ja, inače, razumijem motive koji su demokratsku međunarodnu zajednicu pokrenuli da zaštiti ugroženo albansko stanovništvo od genocida i protjerivanja koje im je pripremila beogradska diktatura. Nismo se, naravno, slagali sa metodima međunarodne zajednice i uporno smo se zalagali za prekid bombardovanja i za pružanje nove šanse pregovorima, s obzirom da je zvanični Beograd prethodnu šansu neodgovorno propustio u Rambujeu i u Parizu. Vjerujem, dakle, da je međunarodna zajednica željela da zaštiti prava Albanaca na Kosovu, ali u toj želji potcijenjena je druga dimenzija kosovskog problema - da je uz srpski nacionalizam, koji je imao ambiciju da etnički očisti Kosovo, na Kosovu i te kako prisutan i krajnje agresivni albanski nacionalizam, koji ima iste namjere. To se pokazalo veoma brzo kada je pod početnom upravom međunarodne zajednice naglo eskalirao albanski nacionalizam, koji želi da očisti Kosovo od nealbanskog stanovništva, sa projekcijom stvaranja nezavisnog Kosova, kao prve faze u konstituisanju velike Albanije.
       I to, nažalost, govori o tragičnoj zapuštenosti Balkana. Nakon propasti velikohrvatskog i velikosrpskog državnog projekta, koji je na izdisaju, pokazuje se da postoje i druge velikodržavne ideje na Balkanu, a što zaista svjedoči o autističnosti i izolovanosti Balkana od svega onoga što se događa u našem razvijenom i demokratskom evropskom susjedstvu. Zato je i znatna odgovornost međunarodne zajednice, koja to u početku nije prepoznala kao opasnost. Ovog trenutka ne treba da se bavimo konačnim ustavno-pravnim rješenjima, već treba da se obezbijede uslovi za povratak raseljenih lica i očuva multietnički karakter Kosova, koliko god to sada izgledalo nerealno. Nakon toga valja razmišljati o optimalnim rješenjima za status Kosova kao sastavnog dijela srbijanske države. Ne mislim, dakle, da je rješenje u nezavisnosti Kosova, jer bi nezavisnost samo podstakla albansku velikodržavnu ideju, koja bi bila izvor nestabilnosti za Balkan u dužem vremenskom periodu.
       Rekli ste, svojevremeno, u jednom intervjuu za NIN, da je pitanje odnosa Srpske pravoslavne crkve i crkve koju vodi čovek po imenu Miraš Dedeić "suviše ispolitizovano". Šta se u međuvremenu dogodilo i kakav je danas vaš lični stav o ovoj stvari?
       - I dalje mislim da je to pitanje naglašeno ispolitizovano. Mislim da se o pitanju pravoslavne crkve u Crnoj Gori u većoj mjeri govori iz političkih pobuda i da se na rješavanje tog pitanja gleda kao na važnu infrastrukturnu pretpostavku državno-pravnog statusa Crne Gore.
       Što se tiče mog stava tim povodom, on je dobro poznat. Vi znate da sam ja jednim svojim gestom doprinio otvaranju ove teme u političkoj javnosti Crne Gore. Riječ je o čestitki koju sam uputio povodom pravoslavnog praznika vjernicima i jedne i druge crkve. Neki su to protumačili kao moje vanustavno mješanje u crkvene odnose, a to mi zaista nije bila ambicija. Smatrao sam da treba poći od nespornih činjenica da su u Crnoj Gori dio građana vjernici jedne crkve, Srpske pravoslavne crkve koju oličava Crnogorsko-primorska mitropolija na Cetinju, i da jedan broj građana, koji nije zanemarljiv, smatra da bi pravoslavna crkva morala biti autokefalna, a ako nije autokefalna, oni žele da imaju crnogorsku crkvu. Ne ulazeći u to koja je crkva kanonski registrovana, koja je verifikovana od strane crkvenih vlasti i ne želeći da se bavim ustoličenjem bilo kog mitropolita, ja sam, kao predsjednik svih građana Crne Gore, smatrao da je moja obaveza da tu realnost među građanima Crne Gore poštujem i da uvažavam njihovo pravo da se u korpusu ukupnih ljudskih prava opredjeljuju za pripadnost crkvi koju žele.
       Mislim, takođe, da je tu nagla_ena odgovornost Crnogorsko-primorske mitropolije. Ona ne smije zatvarati oči pred činjenicom da u Crnoj Gori postoje ljudi koji se takođe deklarišu kao pravoslavni vjernici, poštuju pravoslavne običaje, mora shvatiti da se taj problem neće riješiti i njihovom diskvalifikacijom kao sekte, niti bilo kakvim zabranama ili progonima. Ne mislim, takođe, da bi se bilo čime ugrozili interesi pravoslavlja ukoliko bi se ostvarila težnja građana Crne Gore koji traže da se dobije veća autonomija pravoslavne crkve i time povratilo jedinstvo tog većinskog dijela stanovništva Crne Gore. Mada to nije pitanje o kojem ja treba da odlučujem, ali jeste i pitanje koje ima i političku konotaciju u Crnoj Gori, prosto smatram da kao predsjednik Crne Gore, a ako hoćete i kao građanin Crne Gore imam pravo da onima koji su za to nadležniji od mene sugerišem neke stavove koji mogu biti na liniji zajedničkog zalaganja za pomirenje i slogu u Crnoj Gori.
      
       Kakve odnose vi kao predsednik Crne Gore i član Vrhovnog saveta odbrane imate sa lokalnim komandantima II armije i mornarice Vojske Jugoslavije u Crnoj Gori?
       - Precizno i kratko rečeno - nemam kontakt ni sa komandantom II armije, ni sa komandantom mornarice. Sa gospodom Obradovićem i Zecom sam se poslednji put vidio tokom trajanja NATO kampanje, dakle odmah nakon što je general Obradović došao kao zamjena dotadašnjem generalu Martinoviću.
       Smatrao sam da je to prilika da im saopštim svoje stavove i stavove državnih organa Crne Gore o ulozi vojske u političkom životu u Crnoj Gori i u SR Jugoslaviji, pri čemu sam potpuno jasno stavio do znanja da će vojska biti respektovan činilac društvenog života u Crnoj Gori samo u onoj mjeri u kojoj bude pokazala imunitet da se zaštiti od zloupotrebe i pokaže na djelu spremnost za ustavno ponašanje. Što je vrijeme više odmicalo, sve se više uočavalo da se vojni vrh nije tako ponašao, preciznije, on je pokazivao tendenciju da se bezrezervno stavi u funkciju kršenja ustava, neustavnog promovisanja vrhovnog komandanta i slijepog slijeđenja njegove diktature, i zloupotrebe Vojske Jugoslavije protiv demokratije i volje građana u Crnoj Gori. Zato sa moje strane više nije bilo nijedne inicijative za dijalog sa takvim visokim starješinama VJ.
       Podsjetiću vas i na to da je, i uspostavljajući svoje nelegalne punktove na prostoru Crne Gore, Vojska Jugoslavije nasilnički otimala i humanitarnu pomoć koja je stizala iz inostranstva, čak i onu koja je bila namijenjena za potrebe bolnica i domova zdravlja u Crnoj Gori. A, ja bih poslije toga trebalo da se ponašam kao da se ništa nije dogodilo i da svečarim zajedno sa generalima i admiralima raznim prazničnim povodima po Crnoj Gori?! To mi ne pada na pamet. Ja sam odgovoran čovjek, ne vidim sebi mjesto sa onima koji imaju takav odnos prema Crnoj Gori i prema njenim građanima.
      
       Crna Gora se obratila Savetu bezbednosti UN. Šta je pravi stvarni smisao tog poteza?
       - Poenta tog obraćanja ministra inostranih poslova Crne Gore Savjetu bezbjednosti UN bilo je saopštavanje Ujedinjenim nacijama našeg viđenja situacije u Jugoslaviji i na Balkanu. Ujedinjene nacije moraju voditi računa o tome da nerazriješeni odnosi između Crne Gore i Srbije mogu biti izvorište novih konflikata na ovim prostorima, i znati ko je za to odgovoran. Osim toga - nagovijestili smo Međunarodnoj zajednici da ćemo se u najskorije vrijeme obratiti međunarodnoj javnosti i vladama stranih zemalja sa informacijom da jugoslovenska diplomatija kakva je danas nije i ne može biti tumač i predstavnik autentičnih državnih i ukupnih interesa Crne Gore, kao dijela jugoslovenske federacije. Jugoslovenska diplomatija danas je samo produžena ruka režima koji je svojom politikom doveo ovu zemlju u situaciju u kojoj jeste i kao takva ona otvoreno, ili objektivno, radi protiv savremene, demokratske Crne Gore. Ne želimo i nećemo više da budemo ni formalno saučesnici u toj farsi od jugoslovenske spoljne politike.
      
       STEVAN NIKŠIĆ