NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čekajući Lira

      Otišao sam i ne znajući da ću ostati. Priznajem, želeo sam da odem i pre nego što su užasi počeli. Kao dečak, sanjao sam da odletim pravo na snimanje sa Al Paćinom. Nisam odleteo, ostao sam, na sceni se u stvari rodio, u Jugoslaviji školu završio, a onda shvatio da se mimo scene odvija i neki drugi život, neka - druga stvarnost. Trajao je neki čas sa koga se, mislio sam, nikako ne sme pobeći. Na nesreću, taj naizgled bitan čas se odužio i pretvorio u ružnog, ponižavajućeg potrošača vremena, života i dostojanstva. Nisam mogao da sačekam zvono a kažu - zvonilo još nije.
       Odlazak mojih najbližih drugova u inostranstvo počeo je još kasnih osamdesetih. Jedan od njih počeo je da radi za neku od prvih pekara u Njujorku koja se bavila proizvodnjom starih seljačkih hlebova. Amerika je u veku tehnologije i masovne proizvodnje počela lagano da se vraća nekim osnovnim stvarima. Prirodno odgajan paradajz, sveža jaja, ili dobar seljački hleb ovde se plaćaju suvim zlatom. Tako je rođena ideja o pekari na poluostrvu kod Bostona, čiji sam i ja deo postao, još dok sam boravio u Beogradu. Onda je došlo vreme kada su moji drugovi i ta pekara bili jedino mesto na koje sam se osmelio da uputim. Čudna je zemlja Amerika. Ona učini da se čovek se sa bilo kojeg kraja sveta da u nju stigne, ne oseća strancem. Ovde zaista nikoga ne zanima ni odakle si ni kako se zoveš.
       Emigranti se uglavnom bave preživljavanjem u nadi da će jednoga dana moći ponovo da nastave život koji su nekada imali. Tako sam i ja čekao, a dolaskom Snežane i Nike u Njujork, počeo je moj novi život. Godine na Kejp Kodu prolazile su u nama beskrajno bitnom miru i bez gotovo ikakvog dodira s glumom. Izuzimam mnoga popodneva provedena sa Srđanom Karanovićem koji je tada predavao u Bostonu, razgovorima o mogućim projektima, o povratku kući jednoga dana ili o našim snovima o sceni. Moram priznati da neću žaliti što nisam odigrao Hamleta ako budem odigrao Lira. Protekle godine smatram godinama investicije. Svakodnevno smo ulagali na račun koji se zove savest, a ako je ta investicija pogrešna, mi ćemo uvek biti švorc.
       Gledajući sa scene svet oko sebe, ponekad mi se činilo da sam lažan, nestvaran, pa i nekoristan. Gledajući sad iza pekarske peći, ja sam nem, ne čujem se, ne postojim. Tišina je put koji sam izabrao. Sve svoje odluke donosio sam sam.
       Biti privilegovan da se baviš poslom koji voliš je, naravno, božji dar. Ljudi koji se u ovoj zemlji bave glumom koriste svaku priliku da se zahvale bogu i svima onima koji su im pružili priliku da od umetnosti žive. Čak ni najveći glumci se neće stideti probnog snimanja za ulogu do koje im je stalo. Mnogi pišu pisma rediteljima objašnjavajući zašto su baš oni ti koji će određeni karakter oživeti na najzanimljiviji način. Meni je najbitnije da kada izađem sa audicije, znam da sam bio dobar. Ako za određenu ulogu dođe sto glumaca, a ja uđem u prvih deset i gledam reditelja koji se muči ne znajući kako da osmisli moje učešće u nekom tamo Tenesi Vilijamsu, znam da sam uradio nešto dobro.
       Moja porodica je moj život. Ako jednog dana i odigram tog Lira, sve će tek onda doći na svoje mesto. Da bih išao napred, moram za sobom da ostavim teret prošlosti. U suprotnom, taj će me teret ugušiti. Na nesreću, dešavanja u Jugoslaviji nisu novost. Uglavnom sve novosti su davno zastarele i imaju datume nekih prošlih vekova.
       Ne pristajem, svejedno, na varijantu koja nema povratka. Jer, u Jugoslaviji veoma mi nedostaju neki ljudi...


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu