NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ni tamo, ni ovde

      Amerika je bila samo jedna mogućnost a promenila je moj život. Bila je splet okolnosti, ili možda nije?! U svakom slučaju, meni je bio potreban veliki predah. Moj privatan život i rođenje Nike doneli su mi ogromnu sreću i učinili da se osetim potpuno sakriveno i slobodno u isto vreme.
       Živeli smo u jednom od lepših delova Amerike, na Kejp Kodu, velikom poluostrvu u blizini okeana, tamo gde bogatiji imaju kuće, a turisti zimuju i letuju ili pak svraćaju da vide kuće Kenedijevih. Živeli smo u miru i izolaciji, imali nove poznanike i prijatelje. Gledala sam s tugom i divljenjem kako se Uliks pretvara u pravog biznismena. Jedan članak u novinama, pa drugi - u stvari ogromna priča, pa gostovanje na TV... Na surovom tržištu hleba bio je u samom vrhu, rame uz rame sa najboljima. Umesto da bude veselije što je on bio uspešniji, bilo je tužnije. Ljudi su se javljali i svraćali da izraze svoju zahvalnost ili divljenje zbog hleba, a ja sam znala da misli da je to samo jedna od uloga...
       Mir i lepota Kejp Koda, kao i činjenica da nismo grčevito morali da se borimo za svoju egzistenciju kao hiljade drugih učinili su da ostanemo mnogo duže nego što smo hteli. U stvari, drugačije nije ni moglo. Svaki posao, naročito ovde, mora da se radi do kraja. Tu nema foliranja. Posao od kojeg smo živeli nije nam dao da odemo. A mi smo odjednom osetili da se završilo jedno poglavlje i da moramo dalje.
       Intimno, nikad nisam prestala da mislim o sebi kao glumici iako nisam radila. Mislila sam da je mnogo gore zanositi se da je ovde moguće raditi na istom nivou kao pre, da je bolno nadati se i pokušavati, da je bolje usmeriti svoj život na nešto drugo. Da sam bar pisac, ili slikar ili ... da pevam. Ja se služim rečju. Akcenat se može puno popraviti, ali izgubiti - nikad.
       Onda se iznenada desio kratki igrani film za koji sam sama poslala svoj rezime i fotografiju, i to prvi put. U priči o poljskoj emigrantkinji Magdi odigrala sam Magdu, režirao je engleski reditelj Hju Adlington. Provela sam te zime dve nedelje na snimanju u Njujorku, sa ekipom divnih ljudi, shvatila da je igra jača od reči, da ja savršeno mogu da funkcionišem na engleskom, samo ako je moj akcenat prihvatljiv, i kada sam se vratila na Kejp, znala sam da više ne možemo da se pretvaramo da nam gluma ne nedostaje.
       Što se tiče posla, sada imam agente i menadžera. Najvažnija stvar je da ste eksponirani, da vas što više šalju na audicije, da vas vidi što više kasting direktora. U početku sam, a ja sam ovde na početku, imala stres od svake audicije. Mislila sam da je moja greška, ako me ne pozovu ponovo. Onda sam i to počela da učim. Toliko faktora odlučuje o tome: visina, težina, starost, izgled, ponekad opisan do nepodnošljivih detalja, boja glasa, trend na tržištu ... i, naravno, nezaobilazni akcenat. Ponekad dobijem tekst unapred i onda uživam. Pre neki dan sam imala audiciju za "Kvartet" Hajnera Milera. Trajalo je više od dvadeset minuta. Prava mala monodrama. I izašla ozarena, jer sam u tih dvadeset minuta imala svoj teatar i reflektore, publiku i kameru.
       Svesna sam da ono za čim tugujem više ne postoji. U početku sam pratila sve što se u Jugoslaviji događalo. Porodice su nam slale novine, padala sam u vatru i tugu. Stvari su odavde izgledale besmislene, neverovatne, poražavajuće. Objašnjavala sam prijateljima to neobjašnjivo. A onda, polako, počela da se udaljavam od svega. Sada retko uspem da pročitam neke novine. I kada neko stigne od "naših" i počne u zanosu da priča o događajima iz domovine, osetim kako na neki čudan način više nisam deo tog života, te zemlje. S druge strane, međutim, ni ovo nije moja kuća, ni moja zemlja...


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu