NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nemoj srećo, nemoj danas

Mirjana ima četrdeset godina, atraktivna je. Kaže da je još kao devojčica znala da se neće udavati i da je zbog toga kasnije u šali isticala kako je "genetski predodređena da bude usedelica". Ipak, njeni roditelji su pre neki dan proslavili zlatnu svadbu. Misli da je to dirljivo, kao i način na koji još uvek iskazuju ljubav i nežnost. "Bez obzira na sve, ne želim da pripadam, strah od pripadanja je jači." Mirjana je uspešni advokat, ima svoj stan. "Sve mogu sama, nikom ne polažem račune, niko me ne opterećuje. Naravno, ovo ne znači da nisam imala i da nemam ljubavnika. Nikog, međutim, ne puštam da se useli kod mene." Ističe da nije zadrta. Ako poželi da se uda, udaće se. Decu još nije poželela. "U ovakvoj zemlji to je, sigurna sam, odluka visokog rizika." Ne oseća strah od usamljenosti. Roditelji je često pitaju šta će kad ostari, ko će brinuti o njoj kad oni odu. "U stvari, uopšte ne mislim da ću stići da ostarim. To se dešava ljudima u srećnijim zemljama. Ovde je uspeh dočekati pedesetu."

      Već vremešna ali ništa manje zbog toga nestašna folk diva Nada Topčagić izazovno đuska u beloj venčanici dok uživo u studiju TV Pink raspoloženo peva: "Puče nešto puška nije razbile su flašu prije... Gori zemlja izgoreće u noći veseloj, takve svadbe nije bilo u Srbiji celoj... Velike se pare vade pevačima sa estrade", stih je koji joj, vidi se, najviše prija i koji više puta ponavlja kao najbitniju poruku.
       Svadbe u Srbiji odavno nisu ono što su bile mada izuzetaka svakako ima, i to ponajviše u porodicama gastarbajtera. Međutim, ni oni nisu onakvi kakvi su nekad bili odnosno kakvim ih pamtimo. Poslednja generacija gastarbajtera s više mere troši svoj s teškom mukom zarađeni novac.
       Ipak, lepi mladi, zdravi i zaljubljeni parovi ona u belom, on u svečanom odelu puni entuzijazma i planova za bolji život slika je u kojoj bi svako od nas poželeo da učestvuje uz sudbonosno DA koje za one što ga izgovaraju ima hiljadu značenja i očekivanja. Slika takve odlučnosti, naravno, imponuje čak i SPS-u koji je u svoj predizborni spot uvrstio i predivnu fotografiju grupnog venčanja u Beogradu za vreme bombardovanja. Ima li lepšeg načina da se demonstrira otpor smrti i razaranju?
      
       Venčanja
       Koliko god nas je jedna takva slika umirivala (pogotovo prigodno pušteni beli golubovi mira), toliko je ona bila propagandna. Poslata je jasna poruka neprijatelju a mladim parovima se posrećilo da jeftinije prođu, režiseri svadbe nisu bili oni (slično zadovoljstvo bi ih papreno koštalo) već država, odnosno grad. Uprkos žarkoj želji, dakle, da viđamo odlučne mlade ljude koji znaju šta hoće i koji kao da sudbinu drže u svojim rukama pa im ni NATO ništa ne može, sve brojniji su usamljeni ljudi koji iznova mrmljaju: jesen dođe ja se ne oženi... U Srbiji je poslednjih godina na delu masovno odlaganje stupanja u brak. Statističari tvrde da 14 odsto građana žive sami. Svaka deseta žena se ne odaziva na mama.
       Razloge ovoj pojavi nije teško naći. Marko ima 34 godine i još živi sa roditeljima koji se "neprestano svađaju", zbog čega je njemu "svega dosta". Završio je Pravni fakultet u roku i, naravno, nezaposlen je. Ima hrabrog druga koji švercuje robu koju Marko kao manje hrabar prodaje i tako ponešto zaradi. Njegov dve godine stariji brat oženio se nedavno. Posle desetogodišnjeg zabavljanja žive kod njenih roditelja u dvosobnom stanu. Markovi roditelji morali su da se "debelo" zaduže da bi u jednom malom restoranu na periferiji mogli da organizuju svadbu. Dugove će otplaćivati još nekoliko godina. "I opet vidim pakao", poverava nam Marko pričajući o bratovljevom životu. Tašta i tast ga popreko gledaju "misle očigledno da je ćerka mogla i bolje da im prođe".
       Marko se zabavlja već pet godina sa vršnjakinjom Vesnom. Zajedno su studirali, ali ona je imala sreću da se zaposli. Doduše, u društvenom preduzeću gde su plate neredovne i male. I ona živi sa roditeljima. "Vidim da je nezadovoljna. Nemam gde da je odvedem a ni izvedem. Često pominje naše godine i kako je krajnje vreme da mislimo o deci. Uvek se prenerazim od straha. Najbolje je kad ne mislim ni na šta. Možda jedino o tome kako da kidnem odavde", završava naš sagovornik ne jadikovkom već umornom konstatacijom.
       Tridesetpetogodišnja Tanja je iz drugačije priče. Ekonomista je, radi u dobroj privatnoj firmi, za naše prilike odlično je plaćena. Živi sa bolešljivom i teško pokretnom mamom. Tanja bukvalno drži u rukama organizaciju i njenog i svog života. Od nabavki do popravki. "Nema tog kvara na beloj tehnici i automobilu koji može da me nadigra", ponosna je naša sagovornica. Ipak, priznaje da joj je dosadilo da sve radi sama. "Volela bih da se neko i o meni brine. Priznajem, prvi put razmišljam o udaji." Primećuje, međutim, da to nije nimalo lak poduhvat.
       - Svi koji vrede već su oženjeni, slobodni momci koji imaju para vitlaju sponzoruše a oni slobodni i platežno nesposobni isprepadani su na smrt. Ali ne gubim nadu - optimista je Tanja. Njen poduhvat neće biti lak i zbog toga što su duge godine samostalnosti i ispunjenog života uticale na to da njeni kriterijumi i očekivanja budu visoki. Kaže da nema nameru da ih izneveri po cenu da zauvek ostane sama.
       U Srbiji je svakako najintrigantnija priča o neopravdano omraženim "sponzorušama". Reč je o najčešće prelepim mladim devojkama koje su raščistile sa iluzijama. Ne sviđa im se zahtevna uloga heroina u ovim teškim vremenima, one ne biraju sredstva da dođu do cilja - lagodnog ničim zasluženog života. Dvadesetdvogodišnja Sanja upisala je medicinu ali nema vremena da studira. Izgleda tako da zastaje dah. Iako to nije neophodno, prenaglašeno je izazovno obučena. Suknja je najkraća koja se može zamisliti, visoke štikle. Sa dobrostojećim starijim momcima počela je da izlazi još u srednjoj školi. Pružali su joj sve što roditelji nisu mogli.
       "Ja se bar zabavljam u poređenju sa nekim mojim zarozanim drugaricama koje guraju dečja kolica potpuno otupele od briga iako su se udale iz ljubavi. Dovoljno je kulova voljnih da plate samo da bi bili viđeni sa mnom." Njen poslednji momak joj je poverio da za rođendan ima nameru da joj kupi džip. Stalo mu je da je sačuva u dobroj formi: plaća kozmetičare, frizere, masažere, najskuplju garderobu u gradu. "Pa kako da ga ne volim. Koja od nas ga ne bi volela. I ti bi, kad bi ti se posrećilo, sestro."
       Za sada nema nameru da se vraća na studije iako je uspela da upiše prestižan fakultet. Tvrdi da je mnogo lepše izigravati "bespomoćnu lutkicu". Da li je sklona razmišljanjima o udaji?
       "Je l' ti misliš da sam umobolna? Odavno me niko nije ovako nasmejao. Neću da se zarobim. Neću da pripadam. Hoću samo da uzimam. Ej, čak me i roditelji podržavaju. Kod njih u Rakovici tek svaki treći dan bih pojela meso ili voće. Ovako ih pomažem. Kažu da je najnoviji, ovaj Miroslav 'srce jedno'."
       Sanja je pametna devojka i očigledno mnogo obrazovanija nego što to želi da pokaže. Bezobrazluk je maska za bes koji oseća, koji ne može da sakrije. Besna je možda i zbog toga što vidi u šta se pretvorila. Nije zadovoljna kao što bi želela da pokaže.
      
      
       Muškarci
       Psiholog Tijana Mandić kaže za NIN da je u atipičnom društvu kakvo je naše opasno izvoditi zaključke. Kreatori nestašica, nepravdi, dezinformacija, bolesnog takmičenja konstruisali su idealnu pozornicu za igru moći. "Svakodnevno nasilje i pohlepa deo su naše globalne patologije. Ono što se nekad podrazumevalo više se ne podrazumeva. Danas je odluka za brak ravna odluci koja se tiče života ili smrti." Naša sagovornica upućuje na veliko poglavlje u psihologiji nazvanom "psihopatologija sistema". Jasno je da postoji znak jednakosti između bolesne porodice i bolesnog društva. "Mi živimo u nekoj vrsti kaveza. Osnovna pitanja: ko smo mi, šta želimo i šta možemo, zašto smo izabrali da ovde živimo otežana su jer su uslovi u kojima živimo nemogući."
       Mirjana Bobić iz Centra za demografska istraživanja Instituta društvenih nauka kaže da je evidentno promenjeno ponašanje prema braku. "Početkom devedesetih godina neznatno su bile povećane stope sklapanja braka. Čini se da su onda ljudi u većoj meri ulazili u brak kao opciju koja preostaje kada su druge društvene šanse sužene. Od 1995. godine do sada vidi se ponovno opadanje stope sklopljenih brakova. To govori o osiromašenju i nedostatku perspektive."
       Tokom poslednje decenije niko nije uradio nijedno dublje istraživanje ove pojave. Statistika skriva suptilnije promene: motive i razloge odustajanja od braka. Gospođa Bobić skreće pažnju na istraživanje koje je nedavno pročitala o seksualnom životu mladih Jugoslovena. Seks je zanimljivo područje jer se tu prelama više komponenti: biološka, interpersonalna, emotivna... Pokazalo se da srednjoškolci imaju intenzivne seksualne aktivnosti: tri do pet puta nedeljno, dok su studenti dvostruko u zaostatku. "To govori o otuđivanju. Bazično poverenje ljudi u ljude je poljuljano. Otud ide to zatvaranje u sebe, neuklapanje u zajedničke poduhvate kao što je brak."
       Dalje, mi smo još prilično izraženo emigraciono područje. Mnoge dugogodišnje veze su se raspale jer je jedan od partnera doneo odluku da napusti zemlju. Očajna ekonomska situacija učinila je da se od patrijarhalnog pretvorimo u repatrijarhalizovano društvo. Od muškaraca se više očekuje i sigurno je da oni osećaju mnogo veće opterećenje i nemoć. Žene su pasivnije. Tek kad muškarci stvore uslove, žene dolaze na red.
       "Muškarci su kod nas zaplašeniji. Ratovi, mobilizacije potiskuju donošenje odluka na duge staze kakvi su brak i rođenje. Ugrožena svakodnevica ne omogućava donošenje trajnih odluka", mišljenja je Mirjana Bobić.
       S druge strane, odlaganje braka povezano je sa promenom pozicije žene u društvu. Prethodnih decenija žene su se odlučivale i za karijeru odlučivale i za materinstvo. Uglavnom za dvoje dece. Danas one najčešće (u razvijenijim zemljama ali sve više i kod nas) ostvaruju karijeru do četrdesete godine pa se tek onda ostvaruju kao majke. Normalno je da se onda završava sa jednim detetom.
       Zbog svega nabrojanog gospođa Bobić predviđa: "Nadalje očekujemo još veće odlaganje stupanja u brak jer za njega nema preduslova. Istrošili smo se na svim poljima. S druge strane, ako situacija krene na bolje, ukoliko započne privatizacija, žene će početi da se zapošljavaju, imaće više obaveza."
      
       Usedelica
       Bez zadnjih primisli, mora se primetiti da se ovakav život kakav vodimo pokazuje pogubnim za muškarce. Oni su zgromljeni, na najboljem putu da budu uništeni dočim su se žene kalile i očvrsle u meri da te nesrećne priveske više uopšte ne žele pored sebe. Polako se dovodi u pitanje uvreženo mišljenje da je udaja sama po sebi cilj svake pristojnije pripadnice lepšeg pola. One sve više biraju da ostanu same ne bi li se spasle od zanovetanja i zvocanja isfrustriranih, preplašenih, neostvarenih muškaraca. To pre svega važi za one obrazovanije i poslovno uspešnije žene.
       Mirjana ima četrdeset godina, atraktivna je. Kaže da je još kao devojčica znala da se neće udavati i da je zbog toga kasnije u šali isticala kako je "genetski predodređena da bude usedelica". Ipak, njeni roditelji su pre neki dan proslavili zlatnu svadbu. Misli da je to dirljivo, kao i način na koji još uvek iskazuju ljubav i nežnost.
       "Bez obzira na sve, ne želim da pripadam, strah od pripadanja je jači." Mirjana je uspešni advokat, ima svoj stan. "Sve mogu sama, nikom ne polažem račune, niko me ne opterećuje. Naravno, ovo ne znači da nisam imala i da nemam ljubavnika. Nikog, međutim, ne puštam da se useli kod mene." Ističe da nije zadrta. Ako poželi da se uda, udaće se. Decu još nije poželela. "U ovakvoj zemlji to je, sigurna sam, odluka visokog rizika." Ne oseća strah od usamljenosti. Roditelji je često pitaju šta će kad ostari, ko će brinuti o njoj kad oni odu. "U stvari, uopšte ne mislim da ću stići da ostarim. To se dešava ljudima u srećnijim zemljama. Ovde je uspeh dočekati pedesetu."
       Svetske bajate i sveže statistike, međutim, kažu da najduže žive usedelice i oženjeni muškarci. Tijana Mandić kaže da je to lako objasniti: "Takve žene se manje troše, ne stavljaju sebe na poslednje mesto." Kaže da od žena sve češće čuje "bolje da sam sama nego u nekvalitetnom odnosu". I zaključuje: "Više nije dovoljno da muškarac ima samo dobro dupe, on ne sme da bude emocionalno nepismen."
       Kakav je slučaj sa onima koji bar spolja gledano nemaju razloga da se žale, sa mladim funkcionerima stranaka?
       Čedomir Jovanović je visoki funkcioner Demokratske stranke, ima 29 godina. Ušao je u legendu kao najpoželjniji vođa demonstracija koje su u zemlji Srbiji češće od provale oblaka. Devojke su ga sledile kao ovčice sa natakarenim bedževima na kojima je pisalo: "Čedo, oženi me". Nijednoj sličnoj želji još nije izašao u susret. Šta se čeka?
       "Mislim da se muškarci žene sa dvadeset godina zato što misle da ništa drugo u životu ne postoji. Sa trideset, zato što ne znaju šta će sa sobom ili zbog toga što im je tako nešto zaista potrebno. Ja to još nisam osetio bez obzira na broj bedževa", kaže Jovanović. Svestan da nije primer za primer, još dodaje: "Ne možete izlaz tražiti u braku, niti brak može biti utočište u ovom ludilu. Većina mojih prijatelja za tako nešto još nije spremna a ni sposobna."
       Rebeka Srbinović ima 27 godina, portparol je Nove demokratije. Tvrdi: "Muškarac je taj koji treba da klekne pred ženu i ponudi joj prsten i zajednički život. Sigurna sam da bi se više žena udavalo kad bi se muškarci odlučili na taj korak. Ja čeznem, uostalom koja žena ne čezne za tim?"
       Ipak, udaja joj nije u bližim planovima iako se oseća zrelom "za takav čin". Ima još dosta toga što u životu želi da uradi, ima vremena do posle tridesete. Majka je ne požuruje iako je u njenim godinama imala dvoje dece. Tokom našeg razgovora u jednom beogradskom kafiću, čuo se refren: "Oženićeš se ti i udaću se ja", banalna konstatacija jednog od mnogobrojnih tugaljivih "Zaninih" stihova. Ono što je nekad bilo izvesno, danas više ne mora da znači. Živci su nam se opasno istanjili. Tolerancija, neophodni preduslov za zajednički život, kao da je nestala.
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu