NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ne dam im slobodu

Mislim da je moglo ipak normalno da se razgovara i komunicira. Ali, nije. Krenulo se u linč i to upravo protiv ljudi koji su na najbolji način eksponirani u svom poslu. Tako je i u mene uperen prst

      Još veoma lepa, sveža i uvek, ali uvek prijatna, Milena Dravić se proteklih dana na palićkom filmskom festivalu, dobivši nagradu "Aleksandar Lifka" za doprinos ne samo jugoslovenskoj već i evropskoj kinematografiji, zahvalila tako što je svoju priču otpočela rečima "U ovom vremenu zaborava..." Zar ona o tome, ona koju i deca vole, a da nisu videla možda niti jedan od njenih 86 (i rečima: osamdeset šest) filmova, pošto je, jednostavno, o veličini reč, o legendi je reč...
      
       VREME ZABORAVA: Kad sam to rekla, nisam mislila samo na sebe. Zaista nisam sebična. Mislila sam na sve kolege koje su stvarale bogatu jugoslovensku kinematografiju. I šta se, molim vas, upamtilo? Ja mislim, malo toga. Godine koje su neposredno za nama izbrisale su gotovo sve što je postojalo i ostavile pustoš. U tom smislu vam moram priznati i neko svoje lično osećanje praznine. Bez obzira što i dalje igram tu i tamo, malo na filmu, a malo više u pozorištu, što dakle održavam nekakav svoj kontinuitet u radu, ne mogu a da svoje prisustvo u protekloj deceniji ne označim replikom iz predstave Dušana Kovačevića "Lari Tompson, tragedija jedne mladosti" - prividno si živ, prividno postojiš. I u tom kontekstu sam govorila o zaboravu koji nas je sve pokrio. Uvukla se ta prividnost kao, u stvari, jedina stvarnost u kojoj živimo, i to već toliko dugo. Ja sam je kao glumica prepoznala i osetila na svojoj koži, tako što su se odjednom pojavili neki ljudi, neću reći novi ljudi, i radili projekte koji su me uporno zaobilazili. Pomislila sam da je sa mnom kraj što se filma tiče i okrenula se pozorištu, tražila sebi izlaz. Srećom ga i nalazila, igrajući u sjajnim predstavama kao što su "Urnebesna tragedija", "Oksimoron", "Lari Tompson, tragedija jedne mladosti", "Ćelava pevačica"... do ove poslednje, "Bokeškog De mola", koja trenutno s velikim uspehom kruži zemljom. Sve su to bili veliki i značajni zadaci.
       Zašto vam to naglašavam? Zato što dobro znam da glumac mora uvek da bude u formi. Svaka veća pauza donosi mu užasnu nesigurnost. Kao priličnom tremarošu, ja to sebi nisam smela da dozvolim. Nažalost, naši filmski radnici ne idu u pozorište. Na prste se mogu izbrojati oni koji ga prate. Mogli bi, da je drugačije, da vide koliko se, recimo, glumac promenio od momenta kada je igrao u njihovim filmovima do danas i, mogućno, zašto da ne, napišu za njega scenario. To bi po meni bilo mudro. Postoji jedan izuzetak, istina obrnut, a ja imam strašnu potrebu da ga istaknem: mislim na našeg najboljeg pozorišnog reditelja Dejana Mijača, koji je prativši svih godina i decenija unazad pomno kinematografiju prihvatio filmski izraz, prepoznao njegove vrednosti i uneo ih - bilo kroz režiju, svetlo, igru glumaca i uopšte kompletan pristup - u svoje predstave koje su tako dobijale na specifičnosti, novom kvalitetu.
      
       POLA ŽIVOTA: Da, to ste lepo rekli, zaista mi je pola života prošlo na snimanju, u čekanju kadra, u trčanju iz jednog u drugi film. Ne volim da se osvrćem, radije idem dalje, ali mi vreme koje je prošlo odista deluje kao san. Često u razgovoru s kolegama kažem: Bože, ljudi, kako smo mi to sve stizali, kako smo sve to uspevali, šta je to bilo što nas je držalo, vuklo, teralo napred?! Zamislim se, recimo, i oko svojih osamdeset šest filmova. Pa, to jeste broj! Meni taj broj kaže, prvo, da smo nekada imali ogromnu produkciju, a onda i da su ljudi imali veliko poverenje u mene, pri čemu sam ja, kao što znate, snimala na svim prostorima bivše zemlje. Bio je to jedan istinski juriš, lep kao takav, ali mi je oduzeo možda malo, ili malo više, od uživanja u stvarnom životu. Ne može se imati sve. Ja sam to znala i zato ne smem da žalim zbog toga. To je, ipak, bio moj izbor. Žalim zbog nečeg drugog: malo ko je od nas bio nagrađen na pravi način. Na način da je, recimo, mogao sebi da kaže: E, sad, godinu dana neću ništa da radim već ću da se odmaram, putujem po svetu, gledam neke nove gradove i srećem neke nove ljude, nakupim novu energiju i tako osvežen nastavim dalje, pa i do kraja, dok te život hoće. Ne, mi to sebi nikada nismo mogli da priuštimo. Jesmo radili iz ljubavi, zaista smo radili iz ljubavi, ali dođe ipak trenutak, kao na primer ovaj sad, kad se polako povlačiš, a potreban ti je novac da ne samo sebi već i nekom iz porodice pomogneš, starima ili deci svejedno. A vidiš da posle svega, posle svega što si uradio, nemaš ništa. Izuzimam one retke primere među našim vrhunskim glumcima koji su uspeli da i u starosti bezbedno plove, oni i njihove porodice. Ali, koliko je njih? U jedan broj da stane. Ružno je da govorim u ciframa, ali se i to mora: neki pevač u Herceg-Novom, i to pevajući na plejbek, danas s lakoćom dobije tri hiljade maraka za noć, a glumac koji osvoji Sterijinu nagradu dobije tri stotine maraka. Sramotan odnos prema kulturi, prema istinskoj umetnosti kakvu nude film i pozorište. To je stanje stvari. Vrlo, vrlo žalosno.
      
       POČETAK I KRAJ: Rođena sam Dorćolka i ponosim se time. Odrasla sam preko puta crkve Aleksandar Nevski u kojoj sam krštena, a pohađala Prvu mušku gimnaziju, tako se ona zvala, koja je odmah tu, pored. Uzbrdo se protezala, baš kao i danas, Francuska ulica, a na njenom vrhu - Narodno pozorište. U njemu sam visila svako veče, na trećoj galeriji desno, nagledala se i naslušala fantastičnih predstava, pozorišnih i baletskih, bilo je to moje veliko a paralelno školovanje. Još kao dete su me angažovali za foto-modela na nagovor oca moje drugarice, pa su me slikali, a onda su te slike počele da se pojavljuju po nekim revijama i filmskim žurnalima. Kao ja vozim vespu na mostu preko Save... "Duga" je to objavila na naslovnoj strani. Bilo mi je u tom trenutku četrnaest godina. Taj fotos je bio presudan da me ekipa Đuzepea de Santisa pozove na probno snimanje filma "Cesta duga godinu dana". Nisam prošla, procenili su da sam premlada za ulogu i ja sam se razočarana vratila iz Zagreba kući. Međutim, u "Jadran filmu" su ostali ti moji probni snimci. Nekoliko godina kasnije, Branko Bauer je tražio glumce za "Prekobrojnu" i naleteo na te snimke, a onda me pozvao. Ja sam do "Prekobrojne" snimila čak šest filmova, ali svi taj film, pa i ja, smatraju mojim stvarnim početkom. Zbog njegovog velikog uspeha u Puli, zbog ogromne gledanosti, najzad i zbog moje prve "Zlatne arene".
       Znate, moja je majka bila veoma realna osoba i često je znala da mi kaže: Nemoj ti dete mnogo da se zanosiš tim stvarima, to može da bude jako prolazno. I ja sam joj verovala, poštovala njene reči. Posle "Prekobrojne" sam, međutim, shvatila da sam na pravom putu, da sam u poslu koji volim i u kojem želim da ostanem. "Zlatna arena" me je, pri tom, odjednom krajnje uozbiljila. Iako sam, sigurno, ljudima delovala pomalo neozbiljno, onako još sasvim mlada i vesela, ta nagrada je trajno odredila moj odnos prema poslu. Udarila, da tako kažem, temelj apsolutne odgovornosti pre svega prema samoj sebi u ovom poslu, poslu kome sam posvetila život. S raspadom zemlje izgubila sam ono što je meni kao ličnosti uvek bilo primarno: osećaj slobode. U prvom trenutku mi se zato činilo da sam izgubila doslovno sve. Posle je bilo šta je bilo i to još traje, a ja se sve to vreme borim samo i jedino da nekako, makar na pet minuta, dođem tamo gde sam nekad bila, osećajući kako mi je ukraden najvažniji deo života. Stalno mislim: E, nastaviću sada, sada ću nastaviti tamo gde su me zaustavili, ne dam im slobodu. Znam, nažalost, da je ta bitka izgubljena i zbog toga sam gotovo opsesivno vezana za tu reč, za reč zaborav. Ne poričem ja da su u ona, već davna vremena ljudi iz kulture imali velikih problema i prolazili kroz razne torture. To ne. Mene, međutim, nikada niko nije terao da pripadam onoj jedinoj partiji koja je postojala, a svejedno sam puno radila. Ne poričem ni činjenicu da su u tom dobu mnogi filmovi bili zabranjivani, okarakterisani kao krajnje nepodobni, ali su oni, pobogu, tada ipak bili snimljeni. U poslednjoj deceniji samo su se Emir Kusturica, Srđan Dragojević i Goran Paskaljević usudili da se suoče sa istinom, ovom našom crnom istinom. Kao što sam sigurna da je to, na njemu svojstven način, učinio i Žika Pavlović u filmu "Janez" koji ćemo, nadam se, uskoro i videti. Ako, dakle, govorimo o gubitku celog jednog prostora, pa meni je i taj prostor kao umetniku bio mali. Sad se sve svodi, praktično, više ne ni na Beograd nego na Čuburu gde živim. Branim se od toga radeći pozorišne predstave. Svako gostovanje, bilo do Kruševca, Čačka ili Tivta, sve mi to liči na hvatanje vazduha. Eto, našta se svelo.
      
       TIHE I GLASNE ZABRANE: Svome gradu, svojoj zemlji i svom narodu želim sve najbolje i ja sam se kroz svoj posao, ali i na druge načine, uvek javno borila na najiskreniji, najpošteniji i najčistiji način da se u ovoj zemlji Srbiji promene stvari koje će ići na dobrobit svakoga od nas. E, sad, za takav svoj stav bila sam, i još sam, kažnjavana, tako da mi se ne prikazuju filmovi ili emisije na televiziji, da mi se perfidno oduzima pravo na rad tako što mi se oduzima uloga, da mi se čak i preti. Zašto sam baš ja izvučena, uz još neke, kad je veliki broj mojih kolega učestvovao u protestima i govorio ili na Trgu ili pred studentima, to je pitanje. Jer, postoje snimci na kojima se može videti i čuti ko je sve i šta govorio. Za sebe tvrdim da sam govorila isključivo u ime spasa svog naroda a da pri tom nikoga, zaista nikoga, nisam vređala. Naprotiv, samo sam ukazivala šta bi, po mom mišljenju, trebalo činiti. Pa, ljudi smo. Mislim da je moglo ipak normalno da se razgovara i komunicira. Ali, nije. Krenulo se u linč i to upravo protiv ljudi koji su na najbolji način eksponirani u svom poslu. Tako je i u mene uperen prst.
      
      
       BOMBARDOVANJE: Volim što me to pitate, pošto je kružila priča kako sam sve vreme bombardovanja bila van zemlje, a ja sam samo dve nedelje pred kraj otišla najpre u Bugarsku, na premijeru "Bureta baruta", a odatle kod drugarice u Pariz. To znači da sam sve vreme užasa bila ovde. Tih meseci sam, štaviše, sebe potpuno poništila kao glumicu, kao Milenu Dravić, bila jednostavno neko iz komšiluka koji sa ostalima zajedno deli sve one noći, svu onu strahotu. Preko dana bih jedino odlazila do "Zvezdara teatra", gde smo se redovno okupljali s Dušanom Kovačevićem, koji je kao pametan i duhovit čovek umeo da nas ohrabri, obodri. Priznajem, ipak, da sam se užasno plašila. Ne stidim se toga. Neprestano sam bila pod punom ratnom opremom, u trenerci i s torbom pri ruci, a na zvuk sirene bežala sa ostalima u neku podrumčinu koja nam je bila kao sklonište. Da odem iz Beograda presudio je strah da će mi se ponovo dogoditi udar facijalisa, koji sam doživela pre dve godine. Zato su i Dragan i moja porodica i prijatelji apsolutno insistirali da izađem iz zemlje. Prvo što sam uradila kada sam stigla u Pariz, bilo je da obučem spavaćicu. Mogu vam reći da sam dve nedelje provela u spavaćici, najzad u njoj, a iz kuće uopšte nisam htela da izađem. Moja drugarica mi je govorila: Hoćeš li ti, ženo, ikada izaći napolje? Ma, rekla sam, šta ima da se šetam, pusti me bogati da gledam televiziju i to sa one njihove strane, druge strane. To je tek bilo iskustvo svoje vrste. Crna ovca je slab izraz za nas Srbe. Šta su oni sve o nama govorili, to je da čovek ne veruje, da pri zdravoj pameti poludi. Užas, ne ponovilo se sve to skupa. Najbolje je, međutim, od svega bilo da me je odmah po povratku u Beograd pozvao Smoki i rekao: Milena, slušaj, snimam film o bombardovanju, zove se "Nebeska udica", imam odličnu ulogu za tebe. I tako smo svi mi ušli u taj film, još u onom jezivom stanju koje je, potom, samo prošlo kroz filmsku traku. Zato taj film toliko i pogađa gledaoca, zbog te svoje autentičnosti. Jer, to jeste film o našim dušama tada.
      
       O (PUSTOJ) BUDUĆNOSTI: Ja više o nekoj nadi ne mogu da govorim. U meni je nekakav čudan osećaj koji ne mogu tačno da odredim. Niti sam u stanju da predvidim išta. Toliko se do sada neverovatnih stvari dogodilo da ne znam koliko će još neverovatnih stvari da se dogodi. Zaista ne znam. Možda će doći i do nekog bumeranga, naravno odjednom. Vrlo je komplikovano u samoj zemlji, a i u smislu pritisaka koji dolaze sa strane, one strane gde odlučuju velike sile. Kao mali narod, mali samo po brojnosti, mi smo morali da shvatimo da kad si u sukobu sa mnogo jačim, onda moraš polako i diplomatski da rešavaš problem. Jedino što ne smeš jeste da se boriš sa tamo nekim medvedom kada je to nemoguće, pogotovo što su te velike sile zbilja nezajažljive. Otud veoma volim predstavu u kojoj sada igram - "Bokeški De mol". Stevan Koprivica je u jednu odličnu melodramu utkao, u stvari, priču o tome šta biva kad silna Napoleonova vojska uđe u Boku Kotorsku, na primeru malog Perasta pokazao nas danas. Tad vidite šta su te velike sile sposobne da učine, ali i da se mora biti razuman u borbi za svoj narod. Za svoj narod, a ne za sebe, za lični interes i lično bogaćenje. Zbog toga smo, evo, doživeli da dvesta porodica vlada nad deset miliona ljudi. Mislim da nas neko smišljeno dovodi u očaj. Ako to čine bolesni ljudi, onda oni koji znaju za njihovu bolest im to moraju reći. Da se stvari jednom zaista reše i to na civilizovan način. Vidite, moji roditelji nisu odavno živi, ali oni najstariji iz porodice kažu da se ništa, ni ratovi kroz koje su prošli, ne može da uporedi sa situacijom u kojoj smo danas.
       Ako, pak, govorim o svojoj glumačkoj budućnosti, raduje me što ću, možda, u režiji Gorana Markovića snimiti film prema romanu slikara Miće Popovića "Velika ljubav Anice Huber", jednu zaista izvanrednu priču. To se priprema, samo još ako budemo imali sreće da s tim zaista i krenemo.
       ŽENA MOJIH GODINA: Prvo, ne starim samo ja. Svi starimo, pa i beba koja se juče rodila. To je neminovnost. Hoću reći normalno nosim svoje godine, pokušavam da ih ne shvatim tragično. Jedino zameram sebi što sam se u poslednjih nekoliko godina opustila u smislu fizičkih aktivnosti, vežbi, hodanja i sporta uopšte, ja koja sam toliko bila aktivna. To mi je velika greška. Priznajem, međutim, da me je sve što se desilo nekako baš pokosilo i izgubila sam volju, motivaciju da više radim na svojoj kondiciji, na svom zdravlju. Moraću. Nikada, kad već o ovome pričamo, neću zaboraviti kada je onaj Ben Bela, sećate ga se sigurno, bio u zatvoru, ali je, ipak, svakog dana vežbao u ćeliji po nekoliko sati. To jeste neki primer. Pogotovo što mi svi i jesmo na neki način u zatvoru.
       Opet, kao žena, mogu samo da kažem da sam stara onoliko koliko je ženskog ostalo u meni. Koliko još volim i koliko sam još voljena. To je bitno.
      
       DRAGAN I JA: Kao što sam ja dobila ovu visoku nagradu na Paliću, tako će i Dragan dobiti na predstojećem festivalu u Nišu, takođe nagradu za životno delo. Kad su sve sabrali i pogledali, videli su bogami da velika karijera stoji iza njega. To vam, pored ostalog, kažem i zato što su i Dragan Nikolić i Milena Dravić ostvareni ljudi. Veoma je to važno za jedan brak, posebno glumački. Niko tu ne trpi zbog onog drugog. Naprotiv, dobro funkcionišemo. To znači da imamo i apsolutnu saradnju, apsolutno poverenje jedno u drugo. Recimo, nema te moje predstave a da on nije došao ili doleteo na generalnu probu. I kad kaže: Budi zadovoljna i mirno spavaj, ja znam da je to tako. Sve se ostvarivalo kako je on rekao. Deluje, prosto neverovatno, ali za tolike godine rada na filmu, on i ja smo zajedno igrali samo u dva filma. Dragan je, inače, napustio pozorište iz svojih, zaista dubokih razloga, koje bi samo on mogao da vam kaže, ja neću, nije na meni, ali on zna da gleda predstavu. Za njega je, čini mi se, šteta što se ne bavi režijom. Do te mere ima taj nerv. Međutim, poznajete ga, a znate i ateljeovsko društvo gde se on uvek šali i nisam sigurna da ga ljudi uopšte mogu ozbiljno da shvate, pa još i zamisle kao reditelja.
       Vreme za muškarce u tim godinama, međutim, uvek više igra nego za žene, tako da ćemo videti. Naravno, ako se u ovoj zemlji bude moglo normalno da radi, a on odluči da se u tome oproba. Ja bih to veoma volela, najviše zbog njega...
      
       JASMINA LEKIĆ
      
      
Radikalske laži

Uoči puta na palićki festival, 26. jula, Milena Dravić je saznala da je na Radikalskim talasima TV Palma nazvana izdajnikom sa kojim se treba obračunati. Optužena je da je dala izjavu: "Ja bih klavirskom žicom obesila i leve i desne", a posle toga je Radikalskim talasima otputovala u Sopot da primi nagradu. Na pitanje gde je Milena izgovorila ovaj tekst, dobijamo sledeći odgovor:
       U filmu LJubiše Samardžića "Nebeska udica" Milena igra ulogu Danke koja u jednoj sceni filma, dok razgovara preko telefona, kaže: "Dobro je, nije bilo strašno noćas. Samo trafostanica. Kažu neke meke bombe. More, ja bih njih na Terazije besila. I njih i ove naše, nego šta, o klavirske žice da se klate zajedno, bože me prosti..." Dakle, tekst Danke, lika koji igra u filmu po scenariju Srđana Koljevića, pripisan je njoj, Mileni Dravić. Pri tom, Dravićeva je za nagradu u Sopotu, kako kaže, saznala od rodbine u Budvi, a u Sopotu nije bila niti joj je do danas nagrada uručena. Na pitanje kako doživljava ovako konstruisan napad sa Radikalskih talasa, glumica koja je pronela slavu jugoslovenskog filma kaže: "Lično smatram da taj tekst na Radikalskim talasima znači poziv na linč."


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu